Južnoamerički virus u Banjaluci!

Već neko vrijeme Banjalukom se širi jedan novi virus. Ništa opasno kao Zika, ali isto dolazi iz Latinoamerike. Kod koga se dobro primi, može da utiče na kvalitet života a kažu da je velika vjerovatnoća da se prenese i na potomke. I inače je prelazan pa druženje sa inficiranima nosi veliki rizik od širenja zaraze. Kažu da ima i imunih, ali to nisu ljudi vakcinisani protiv ovog, nego „operisani od“ čitave grupe sličnih virusa.

Kako se manifestuje?

Najviše udara na psihu. Zaražena osoba ima potrebu za redovnim opštenjem sa drugim oboljelima. Kao kakvi sektaši, oni su u stanju da zaborave na sve obaveze, izignorišu familiju, samo zarad sastančenja sa klanom, kao pravi ovisnici što moraju da dobiju svoju dozu.To potroši cijelu platu za vikende u Beogradu, Zagrebu, jer tamo se okupljaju hronični bolesnici iz cijelog regiona. Da, bolest je uglavnom neizlječiva.

Kako je to došlo u BL?

Nije Banjaluka na kraj sela žuta kuća, izolovana palanka, nego grad iz kojeg ljudi putuju i vole da prate trendove, pa čak kad je i ovakva boleština u pitanju. Ljudi hodali, vidjeli, pokupili „klicu“. Polako su se prepoznavali i pronalazili po gradu i kraj, tj. početak se desio.

Našla se tu i jedna dugogodišnja hodočasnica takvih okupljanja. Zaražena još za vrijeme studiranja u Beogradu, prije jedno 6 godina, vrijednim i vijernim posjećivanjem što malih što velikih obreda, došla je do stadijuma opsjednutosti gdje joj je Banjaluka postala skučena jer nije mogla tu da dobije svoju „dozu“.

Čovjek bi pomislio, kad neko živi godinu dana u Rimu, godinu u Parizu, čitav faks u Beogradu, da ima mali milion stvari koje mu fale u BL, ali ne. Njoj smeta što nema TO.

Kad se ova zaražena osoba srela sa drugim nosiocima virusa, desio se mali pokret, odnosno preokret. Prvi sastanci su brojali oko 15ak inficiranih, ali kako se virus aktivirao brzo je došlo do ekspanzije. Povampirili se. Hoće svježu krv. Hoće da budu kao Bg i Zg. BLg??!

Počeli su da mame nedužno stanovništvo na svoja ritualna okupljanja, virus se širio. Iskusni Beogradski vampiri, odnosno učitelji, kako ih među sobom zovu, nanjušili su da je BL spremna na osvajanje.

Dolaze 2 vikenda mjesečno da šire svoj nauk među Banjalučanima. Ostalo vrijeme, na redovnim sedmičnim radionicama, vode ih iskusni članovi.

Jedan od njih je spomenuta dugogodišnja ovisnica. Pa stvarno, kako drugačije reći za nekoga ko dođe kod sestre koju nije vidjela nekoliko mjeseci, i u 7 dana 2 puta ide na TO, malo falilo da bude i 3 puta. Kako to, gdje TO još ima? Ma ima svuda, samo BL malo kaska. I ja se iznenadila, kontam Žnj grad u Njemačkoj, to bude po velikim gradovima. Ma kakvi.

tinine m.

Ovo smo komentarisale kad je okačila 50. istu sliku na fb, samo sad neki drugi grad

Ima svuda, a sad ima i u BL. I da, dotična osoba je moja sestra. Tina je našla grupu ljudi s kojima, umjesto da ide negdje, dovede TO u BL.

Šta je TO?

E to vam je TANGO. Argentinski tango, tango argentino. Da, znam, bilo je tanga i prije u BL po plesnim školama. Ali nije to takav tango. Kažu TANGEROSI da je skroz drugačije i da čak oni koji su učili u školama plesa slabo se snalaze na njihovim MILONGAMA, tako se zovu ta njihova okupljanja. Plesne večeri, milonge (može i po danu). Časovi su drugo.

Ovo nije tango koji se pleše da bi bio atraktivan publici, nego se radi o uživanju u plesu. Učite korake ali ne i koreografiju. Muškarac mora da nauči da vodi a žena uči kako da se prepusti njegovom vođenju. (Ovo mi se sviđa.)

Ma mi u kući smo stalno zezali Tinu kako taj njen tango ne izgleda baš zanimljivo. Samo nešto hodaju… To ona pokušavala da nas zarazi pokazujući nam npr. video nekog poznatog plesnog para. Rekla je da moramo probati da bi razumjeli. I stvarno, kad su počeli da drže časove, naša druga, tj. treća sestra ode i jako joj se svidi. Čak je i mama išla. Ja nisam jer mi djeca još ne dopuštaju takve izlete. A i mislila sam da nije baš za mene, više bi mi odgovarala npr. salsa. A onda kad se Tina udavala,  mlada i mladoženja su za svoj prvi ples naravno izabrali tango, i ja sam vidjela… Bilo je tako lijepo, prefinjeno a jednostavno. Romantično.

A i ako ćemo skroz iskreno, kod tanga mi se sviđa i što muškarci uopšte ne izgledaju ženskasto kad plešu, nego su pravi frajeri.

tango

Jedna iz Tininog albuma. Koliko dobro ovo izgleda?

Zašto su ljudi uopšte prestali da tako plešu u paru?? Ples se razvijao zajedno sa civilizacijom, toga je uvijek bilo. Ne znam kako se desilo da tako lako odbacimo nešto što nam istinski prija, da svedemo to na neko opušteno budalesanje, uglavnom samih žena? Disciplina, umijeće… Zašto nam je to postalo tako strano?

Ja sam trenutno u nemogućnosti da se upustim u ovu avanturu, ali neće to još dugo trajati. Doće dan da se i ja bacim u te vode. Već smišljam organizaciju… Možda prvo ljetna škola Kolašin ili festival u Poreču… Ma ti tangerosi samo hodaju, stalno neki tango festivali, kampovi. Ne samo što se isplešu nego se i druže sa ljudima iz cijelog regiona. Ima ih i mladih i starih i svima je lijepo. Evo link da pogledajte njihove fotografije.

Ova vesela tango porodica  zove se Tango Natural Banja Luka (ovo je još jedan link za njihov fb profil). Trenutno broji oko 45 članova, a sprema se i proširenje. Novi upis je predviđen za 24.9., taman imate vremena da se pošteno ispredomišljate oko ići ili ne ići. Zapratite na fb-u za preciznije detalje.

Naradno da da, ići!

P.S. Pozdravite mi sestru i recite joj da sam vas ja nagovorila. 😉

 

Napomena: Ovaj tekst ulazi u izbor naboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel.

 

 

 

O kuvanju u ženama

Iz komšinicinog stana uvijek je bolje mirisao ručak nego iz mog. Mene je to grizlo iako se muž nikad nije žalio da mu moj ručak ne valja, ili da bi radije jeo njen ručak. Zamišljala sam da mu ipak nije svejedno što ga ne dočeka nešto malo specijalnije od mojih jednostavnih jela.

Mislim da mi je bilo najgore kad se komšinica hvali kako njen sin dobro jede, sve pojede, koliko mu je fino sve što skuva. Ja sam svom morala da dubim na glavi da pojede nešto što sam napravila. Pored svih mogućih preispitivanja o tome da li nešto griješim u njegovom vaspitanju pa mi se tako inati, samo mi je još trebalo da razmišljam o tome da li je do mog kulinarskog neumjeća.

Bila sam nesrećna. Mnogo vremena sam provodila čitajući razne recepte, pokušavajući da dostignem taj ideal dobre žene – dobre kuvarice.

Jednog dana na ručku mi je bila svekrva i rekla je, onako pasivno-agresivno kako svekrve to znaju, da mi je riža nekako… nešto nije baš. Sa facom kao da je probala limun, koji ne samo da je kiseo nego i truo. Tu sam pukla. Prokuvalo mi je u glavi, konačno.

Shvatila sam koliko sam luda bila. Zapitala sam se da li ona komšinica, koja me bacala u očaj opojnim mirisima svoje kuhinje, da li se ona ikad brinula što nema pojma o stvarima koje mene zanimaju. Smiješno mi je bilo. Sigurna sam da mnoge nije nikad ni probala, a za neke vjerovatno ni čula. I sigurno je boli uvo za to. A i zašto bi? Ona ima svoj svijet. Isto tako i ja.

Digla sam ruke od zadovoljavanja tuđih kriterijuma. Meni je važno je da je ručak na stolu, da je zdrav i da nije neukusan. Ne moram da se takmičim ni sa kim, svejedno kuvanje nije nikad ni bilo na listi mojih interesa. Đakonije i specijalitete ostavljam onima koje to stvarno zanima. Ja ću da se posvetim stvarima koje mene zanimaju. I biću srećnija, a samim tim i moj muž će da bude srećniji. I zato drage žene, kažem i vama… Ne brinite što neko drugi bolje kuva nego vi. Sasvim je O.K. biti prosječna kuvarica. Muževi više vole zadovoljnu ženu, nego da svaki dan jedu specijalitete. Za takvo nešto, tu je uvijek restoran. Pogotovo ako zajedno odete, onda je to još i provod.

 

Riječ autora:

Nažalost, bojim se da moram pisati i objašnjenje za tekst, da ne bih dobila komentare tipa „Ja kuvam ovako, onako… Ja isto ne volim da kuvam, blabla“.

Ne radi se ovdje o otkrivanju mudrosti, nego o razotkrivanju gluposti. 

Kuvanje je metafora za izmišljene ženske probleme koji od nas prave blesave očajnice. Komšinica i svekrva predstavljaju ljude do čijeg mišljenja nam nije mnogo stalo, ali iz nekih čudnih pobuda (nauka će valjda jednog dana da pronikne u tu pojavu), želimo da to mišljenje ipak bude najbolje moguće. Čak i po cijenu sopstvene sreće, zanemarivanja sebe. I tek onda kad postanemo stvarno nezadovoljne, dolzimo do tzv. „spoznaja“, koje nisu ništa drugo do li izmišljanje tople vode.

Gdje si bila ženo do sad?! Koju deceniju u razvoju si preskočila – dvadesete, tinejdž..?

Je li se na to svela ženska pamet?!

psi

 

 

Jezikova muka

Šta me snađe, pod stare dane, strani jezik da učim! Teško meni?

Hmm… Pa baš i nije. Prvo, što se tiče godina – u drugim zemljama ljudi i u penziji počinju da uče strani jezik, kao neku vrstu mentalnog razgibavanja. Što bi meni sa 30 trebalo to da bude problem? Jezik nije nikakva „viša matematika“, pa da zahtijeva višu inteligenciju.

O.K., zahtijeva rad. Ali kakav je to rad? Čitanje knjiga, gledanje filmova, pričanje sa ljudima… Zar to nije zapravo baš zanimljivo? Naravno, ima i onog rudarskog posla, gdje moraš napamet da bubaš neke stvari. Ali, ako se postaviš i pokreneš kako treba, onda ništa od toga ne pada teško, nego je to sredstvo kojim ubrzavamo razumijevanje sadržaja koji nas zanimaju.

Čini mi se da je  većini ljudi koji počnu da uče neki jezik problem to što počnu sa pogrešnim stavom o tome. Smatraju da neko treba da ih nauči. Da je dovoljno ići 2 puta sedmično na časove i da između i osim toga ne treba ništa više da se radi.

Ja nisam nikakav stručnjak, ali učila sam i naučila engleski i francuski dovoljno dobro da mogu opušteno da ih koristim, pričam, čitam… A svojevremeno i kineski (sad natucam). Njemački sam učila u školi, totalno nezainteresovano i dok sam još mislila da je strani jezik nemoguća misija.

Sa pripremama za odlazak u Njemačku, počelo je i obletanje oko njemačkog.

Kao prava gastarbajterska gospođa, naravno da sam otišla tamo, bez da sam ga i naučila. Učila sam ja, učila… Od srede do petka, al’ se nisam odmakla dalje od početka. Ništa više ne nauči ljenčugica ta, nego što je i pre znala JA, JA, JA, JA, JAA! 

ucenije

Prepisujem status sa fb-a: „Kakve savršene korice… Ja, da se uopšte natjeram da otvorim knjigu, moram dugo da buljim u ove dvije nasmiješene dame i zamišljam kako mi govore – Možeš ti to, hajdeee! Push, push, puuuush! ..Majke mi, kao da se porađam koliko mi je teško. Ima li gdje kakve motivacije? Neki zanimljiv sajt, nešto..“

 

Kad se mora sve je teško, pa mi došlo da ovim tekstom pokušam da se prisjetim šta su to neke glavne smjernice i savjeti za savladavanje stranog jezika koji su mi ranije pomogli. A možda nađem i nekog sapatnika i saputnika na tom putu, da mi bude lakše.

Pamtim riječi drugara poliglote  – To je lako. Samo uzmeš i pročitaš neku knjigu, naučiš sve riječi iz nje. Poslije malo pregledaš gramatiku i to je to. 

U suštini, slažem se sa čovjekom. Tako nekako i ja sada. Ali, da krenemo od početka…

  • ODLUKA

Osnovna stvar koja je potrebna da bi se naučio neki strani jezik je odluka. Morate da odlučite da ćete ga naučiti. Ako krenete u to sa mišlju – Idem da probam, vidjećemo kako ide… Slabe su šanse da ćete pregurati neke naporne momente koje će se pojaviti. Ili ćete odustati ili ćete se zadovoljiti nekim presporim tempom napretka koji vam neće donijeti sposobnost komunikacije ni za 10 godina „učenja“. A onda kriva loša učitejlica… Ne!

Vi kad odlučite da hoćete da propričate jezik, ako idete na časove postavljaćete pitanja, nećete ostavljati prostora predavaču da bude „loš“. Iz njega ćete izvalčiti sve što vam treba.

Možda vam se misija i ne ostvari. Nema veze. U svakom slučaju sa ovakvim stavom doguraćete mnogo dalje nego iz početne tačke – Probaću, pa dokle stignem.

  • NAPADNI JEZIK SA SVIH STRANA, odnosno NAPADNI SEBE JEZIKOM

Klučna stvar je da se okružiš sadržajima koji te interesuju, i onda je učenje zadovoljstvo.

Ja sam malo batalila ovu knjigu sa fotke, sad su mi literatura dječije priče. I ne samo da se ne moram tjerati da „otvorim knjigu“, nego mi ne može biti dosta.

slikovnica

Neodoljivo 🙂

 

Kakve stvari pratiš na netu? Šta misliš da to sad počneš da radiš na tom stranom jeziku? Naravno, na početku je smor, ništa ne razumiješ. Ali ako se držiš tema koje te zanimaju, neće ti biti mrsko da svaki dan iz nekog članka pogledaš par riječi na Google Translate (i poslušaš). Poslije nekog vremena ćeš već imati ozbiljniji vokabular.

Slušaj radio. Isto, nema veze što ne razumiješ. Važno je da ti jezik uđe u uho. Na početku će djelovati da prebrzo pričaju, ne možeš ništa da pohvataš. Poslije nekog vremena riječi se razdvoje, možeš da čuješ one koje znaš. Usvajaš izglovor.

Meni je za učenje francuskog glavni bio franceculture. Oduševio me njihov program. Kad pomislim samo na sve stvari za koje sam čula samo zato što sam učila francuski…

Stvarno, kad učiš strani jezik, zapravo učiš i o mnogim stvarima iz druge kulture. Slušaš muziku, gledaš filmove, čitaš knjige za koje ne bi čuo da se nisi bacio na učenje jezika.

  •  SLOMI JEZIK

Slomi svoj jezik u ustima. Ponavljaj, imitiraj ono što čuješ. Ne može samo da upijaš, jezik mora i da izlazi iz tebe. Za dobar izgovor je potrebno mnogo vježbe, tj. bolje reći dugo vježbanja.

Za ovo je najbolje imati neki udžbenik sa cd-om, pa slušaš i uporedo čitaš tekst. Mogu se naći i na netu takve stvari, audio snimak sa transkripcijom.

Vježbaš dok ne uvježbaš da izgovaraš isto tako brzo i tečno kao onaj koga slušaš.

Džaba ti čitav riječnik u glavi ako te ne razumiju kad pričaš.

Znam, ovo je mnogima teško. Osjećaju se blesavo, kao da se foliraju ako pokušaju stvarno da izgovaraju ono što čuju. Naše R ostaje naše na svim jezicima. Ali nije to problem. Akcenat je jedna stvar. A izgovor druga.

Sjećam se kako sam jednom 100 puta ponavljala jednoj Amerikanki address, address… A ona je čula samo a dress, a dress (haljina)… What dress? Morala na kineskom da joj kažem šta hoću, da me razumije.

  • ZRNO PO ZRNO POGAČA

Na početku se brzo napreduje i to daje motivaciju. Međutim, što se više uči, osjećaj napretka se teže uočava a to može da ubije volju.

Naša narodna „Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača“ je zlatno pravilo kad se radi o učenju stranog jezika. Ne može se ništa na brzinu. Ali upornim i konstantnim radom uspjeh će doći.

Jedna drugarica koja je studirala kineski, odličan student bila, poslije godinu dana boravka u Šangaju spremala se za polaganje ispita, visoki nivo poznavanja jezika. Jako teško. Uhvatio je očaj. Kaže – Da sam učila bilo koji drugi jezik ovoliko sad bih bila stručnjak, ovako.. ništa. Kako sam tako slabo napredovala za ovih godinu dana?! Ona prije mene što je išla kaže da joj se mnogo popravio kineski dok je bila ovjde, baš je bila zadovoljna. A ja… Ništa!

Nije ništa, nego je ona došla već sa odličnim znanjem jezika. Da bi postalo još bolje trebalo je neviđeno da se radi, jer kineski na tom nivou stvarno postaje težak. Brrr… Kad se sjetim – biraš između 4 sinonima, svaki se koristi u posebnoj situaciji, ne smiješ da brkaš, svi sadrže isti znak, ali drugi im je različit i nekad je na prvom a nekad na drugom mjestu…  Uglavnom, nije se ona pokolebala, nego je pogurala još malo i eno je, mlati lovu na osnovu svog znanja.

  • PONAVLJANJE JE MAJKA ZNANJA

Sve što se ne ponavlja ispari. Dakle, ponavljati se mora. Obavezno bi bilo zapisivati novonaučene riječi, možda i bez prevoda. Samo riječi. Čitati ih s vremena na vrijeme.

Meni kad je dosadilo pisanje šarala sam po riječniku. Zaokruživala one koje „naučim“, pa ih kasije pregledala. Što se tiče riječnika, što ranije se počne koristiti jednojezični, to bolje. Čak i kad znate značenje riječi, nije loše pogledati u takvom riječniku primjere upotrebe.

Jedna sveska za riječi i jedna za gramatiku, tako je preglednije. I ponavljaj.

———————

Tako, moji vi, ja sad učim njemački. Imam izgovor za gledanje filma, čitanje knjige. Evo uskoro će biti pročitana moja prva knjiga na njemačkom. Baš mi se svidjela. Ih, kad bih ja na srpskom uzela baš ovo da čitam… Vjerovatno nikad. Ovako – Yann, mnogo mi je drago što smo se upoznali.

Yann

 

 

 

 

Pismo iz obećane zemlje

 

Dragi blože (o Bože),

Pišem ti pismo jer dugo vidjeli se nismo. Nisam te zaboravila, naprotiv. Bilo je nekih priča koje sam htjela da ti pričam, odavno još… Ali, sve to je palo u sjenu priprema za daleke pute. Uzbuđenje je raslo, nije mi se dalo pisati ni o čemu drugom. Čekala sam samo da dođem, vidim i pišem o nečemu nmogo zanimljivijem. Obećana zemlja Njemačka, iz prve ruke!

U jednom smijeru ili povratna? – pitao je čovjek koji naplaćuje karte. Emigracija definitivno ili samo posjeta? Uh, to ni sami ne znamo još. Za sad, povratna. Imamo nekog privatnog posla, a i visoka trudnoća ne da čekati sređivanje papira.

Bili smo u Sarajevu, stariji klinjo i ja, dobili vizu taman da ističe pred termin porođaja i da nemaš pojma šta da činiš.

Bilo je jako hladno taj dan kad smo išli u ambasadu, velika magla. Kad smo ulazili u grad, Vladi, moj dječak, rekao je da pjevam onu pjesmu s kojom smo se spremali za put „Pala magla na pola Sarajeva..“ a ja sam pomislila kako eto ni magla ne mož’ više da padne na Sarajevo a da se onaj Damir ne žali…  Samo se žalimo, svi.

Uhvatila me trema kao da idem na polaganje negog strašnog ispita. Nerealno, sama sam se sebi čudila. Kad smo ušli, vidim lika koji skoro da place… Ma stvarno je plakao, objašnjava ženi koja nas pregleda da možda nije dobro popunio papire. Ona ga smiruje – Sve će vam oni to gore objasniti, ne brinite, stigli ste na vrijeme.. Blabla… Izgleda uobičajena scena, da dolaze ljudi nervozni kao da izlaze pred samog Boga, u nekom čistilištu, pa se odlučuje hoćeš li ‘vamo ili tamo. Pakao ili raj?

I tako mi dobili tamo. Odškrinuta vrata. Nema čekanja na presudu, odmah.

Radost. Da li se to i beba obradovala u stomaku ili su ipak bili oni pravi ljubavni leptirići, ne mogu da garantujem. Nešto je zaigralo u meni. Svidio mi se prvi dodir sa tom Njemačkom. Ekspresnost. Kutak za djecu da se igraju u ambasadi. (Zamislite to kod nas u opštinama!)

Putovanje!

Spremanje je bilo mučno. Pomalo sam se osjećala kao izbjeglica. Šta da ne ponesem, kad sve treba? Napuštamo svoj dom u koji smo uložili mnogo našeg skormnog novca. Sad sve ponovo moramo da kupujemo. Napuštamo porodicu, ljude koje volimo, zbog nade u neki bolji život.

Da li se stvarno tome nadam? Ne znam. U isto vrijeme me hvata i panika i olakšanje što odlazim iz tog malog grada u kojem je počelo sve da mi smeta.

10000 KM za proslavu Svetog Save u školama! A da se kupi bar jedna knjiga za školsku bibllioteku ponekad, gospodo?

Znam, nisam ja ništa bolja. Oni bar ne znaju šta čine, a ja znam šta ne činim. Ne činim ništa. Samo se tu nešto kao želim. Slaba sam. Lijena. Nadam se da će neki novi klinci biti sposobniji od nas.

Pakujem kofere i napuštam ludnicu. Idemo u izviđanje i pripremu terena za, nadamo se, mnogo duži boravak sledeći put.

Putujemo autobusom. Da, sa djecom. Čovjek ispred nas se okreće da nam kaže kako je naporno to sa djecom. Znam!! Znam da si se odmah prepao da će tebi to biti naporno. A meni je inače naporno sa djecom i kaficu popiti sa drugaricom, ili npr. prostrijeti veš na štrik. Sve je sa djecom borba.

Sjetila sam se sebe iz mladosti, kad sam jednom tako komantarisala kako me nerviraju ljudi koji vode malu djecu po busevima, uvijek ili plaču ili povraćaju… Što muče i sebe i dijete i sve nas ostale? Ono – Što se fino ne sklone negdje na par godina, možda deceniju, da nam ne smetaju?! Nevjerovatno kako lako čovjek može biti neuviđajan i sebičan.

……

Stigli. Djeca se naspavala, mi slomljeni. Taksi 25 evra, brrr.

Home sweet home, jesi li to ti?

U čas posla igračke su razbacane, pruga postavljena i vozić punom parom vozi u krug. Pomislim – da, valjda jeste dom tamo gdje su dječje igračke, tamo gdje smo mi zajedno. Mi smo dom.

Uzećemo odmah mjesečne karte za gradski prevoz – kaže on. Ej, a gdje se to vadi? Uuu… kako ću ja to u ponedeljak sama s njima?? Zamišljam kiosk i gužvu na sred velikog parkinga kao u Banjaluci. Na automatu, na svakoj stanici. Molim? Woow! Dobrodošla u budućnost, kažem sebi. 56 evra!! Joj, možda mi ipak ne treba? Jedna vožnja košta 2,5 evra. Uhh, daj.  Budućnost izgleda ima svoju cijenu…

Grad lijepo izgleda, iznenađujuće čak. Ima Dunav. Fino nam da šetamo, ali djeca ne sarađuju. Ona neće da hoda, cmizdri, on hoće da bježi. Na ulici čujem tuđe dijete kako place i drago mi, nismo jedini.

Na sve strane neki privlačni restorančići, radnje mame sa natpisima SALE… A mi ne možemo nigdje jer su djeca pomahnitala. Gdje god uđemo oni počnu da se otimaju, čak se i tuku! Udaraju jedno drugo šakama po glavi kao u crtanom filmu. Hjooj… A moramo ih vući i posuđe da kupimo, i frižider, i tepih… Al’ sve to nekako ide, nego je kod kuće problem. Neprestano lupaju, galame… Oni ne hodaju, oni trče, a to zvuči kao horda bizona koji galopiraju prerijom.

Do đavola, ima da nas izbace iz stana odmah! S njima ovakvima neće nas niko primiti… Moraćemo se seliti negdje u totalnu izolaciju.

Ne mogu s njima ni u obični market, bježe mi, otvaraju zamrzivače i crkoše od smijeha.

U glavi mi se vrti opaska jedne prijateljice, o nekim svojim poznanicima – Dijete je preuzelo kontrolu. Evo, upravo gladam svoje kako baš to rade. Izmiče mi kontrola, ne kontam šta se dešava. Kakva su to djeca? Kakva sam ja to majka? Šta sam to napravila od njih? Kako nisam primjetila ranije da su toliki divljaci? Da, baš to, divljaci. Osjećala sam se kao da sam došla sa dve životinjice iz divljine, a ne sa djecom.

A tako skoro sam bila baš zadovoljna kako funkcionišemo. Blaženo se topila na njih kako su slatki i kako je odlična stvar ta mala razlika između djece.

Preispitujem se – kakva sam ja to kao majka?? Kako sam uspjela tako mnogo da ih razmazim, kako to da ih nisam ni malo naučila finom ponašanju?

Pa sam se sjetila i onog komentara što sam dobila nedavno, onako grozno, da svi čuju – Ima li to dijete roditelje! – za moje dijete.

Šta je bilo – Anđa (da, tako se zove) se penjala na ogradu, a ispod stepenice. Igraonica, mi za stolom pored. U tom momentu stvarno nismo gledali, nešto se raspričali, a muž dotične se našao pored i hitro je skinuo. Ja se hvatam za glavu i mahnem mu zahvalno, osmjesi. Ali ne, mora ona gospođa da se isčudi, glasno osudi, gdje su ti roditelji, kako smiju puštati dijete da to radi… U tom momentu mi je stvarno bila odurna, pa ni pola sata prije toga ja sam pomagala njenoj curici da se obuje. Njih nije bilo na vidiku, gledala sam jer mi bilo teško da se savijam, zbog stomaka.

Kasnije, hladne glave, uviđam da mi je ta žena pomogla da shvatim neke stvari. Ona je zapravo rekla “Kakvi su to roditelji”, i ja kad razmislim, zapravo vidim da jeste do mene…

Da, oni su divlji zato što ja tako volim i zato što sam im ne samo pustila to, nego i podržavala. Naš stan je u pridzemlju, oni su i tamo stalno trkali, skakali po krevetu. Nije mi smetalo, čak mi odgovaralo da se izmore. Pošarala si zid? Ooo, baš si to lijepo nacrtala, ali evo ti sad papir… Vani se pentraju gdje stignu, gledala sam ih i kako se baš i na sličnu ogradu penju. Važno mi je bilo da nauče sami da se čuvaju. Čak, kad ne mogu negdje sami da se popnu, ja ih bodrim, ne pomažem im nego im pokazujem gdje da se drže da uspiju. I onda se zajedno radujemo. Anđa od kako je prohodala nije htjela dati ruku kad silazi niz stepenice, ja sam je pustila. Uživala sam u njenoj spretnosti i samostalnosti.

Imali smo svoj poprilično ograničen radijus kretanja, iako su se smjenjivali Prnjavor, BL i Kotor-Varoš. Ali sve je to bilo dobro utabano i poznato. Familija. Šoping skoro nikad, samo osnovne potrepštine. Išli u goste isto skoro nikad, jer sa drugarima se ugalvnom nalazimo vani. Nama isto rijetko neko dolazi.

Tako mi je bilo lako i fino s njima. Sve je bilo podređeno njihovim potrebama, nije bilo problema. Mislila sam da im time činim dobro a sad uviđam da to baš i nije tako. Slabo sam ih civilizovala.

Ljubomorna sam na one koji su od starta djecu učili da sjede u kafiću, da sjede mirno u kolicima dok  šopinguju, da i kod kuće sjede i ništa ne razbacuju. Takva djeca su fina, mirna, sa njima nema problema. A moji samo belaje prave gdje god se okrenu.

Bože, kad se samo sjetim kako sam se prije par mjeseci kikotala zajedno s njima kad su kao oni sami prali ruke u kupatilu (imaju svoje stolice da se popnu, pa mogu), pa uzeli neke zdjelice sa kojima se igramo kad se kupaju, i polijevali se. Napravili poplavu. Čula sam ja šta se dešava,  nego pustila. Bila oduševljena kako je on znao  ne samo da skine svu svoju odjeću nego je i njoj pomogao, i njih dvoje gole tako se “tuširali”.

Sad mi se to obija od glavu. Velika je borba prevaspitavati djecu. Nisam sigurna da mi ide uopšte, ili opet samo se prepuštam njima. Po cijeli dan se igramo.

Polako i oni se navikavaju na promjenu a i ja odustajem od ganjanja namještaja i čuda… Dovukli smo hrpu slikovnica i čitamo, učimo njemački iz njih. Moram priznati da je mnogo zanimljivije od onih knjiga za odrasle, za samoučenje.

Ganjamo dječja igrališta kojih ima ne znam ni sama koliko… Na sajtu grada ima spisak sa adresama, tako sam našla prvo, koje mi je u komšiluku. Bila sam oduševljena tom činjenicom skoro isto toliko koliko i postojanjem igrališta.

Bila sam tako sretna kad sam gledala djecu, rumene i razdragane, kako se spuštaju niz tobogan. Veselje. Joj kako je lako “kupiti” roditelje.. Samo nek je djeci lijepo, odmah i mi zadovoljni.

…..

Ironično, Prnjavor je baš nedavno pobijedio na Mtel-ovom takmičenju u broju dobrih djela, nagrada dječje igralište. Sigurna sam da će biti lijepo. Drago mi je. Drago mi je što tamo postoji takav čovjek, jedan neumorni aktivista, koji je animirao ljude da se osvoji to. Ali nije mi žao što to nije došlo ranije. Nije mi žao što možda nećemo stići vidjeti to. Jer znam, skoro da sam ubijeđena, da neće dugo trajati. Nije mi žao što neću gledati sistematsko uništavanje tog irgališta od strane idiota, iz dana u dan, i što neću gledati kako sistem idiota zadužen za javni red i mir ne čini ništa po tom pitanju.

……

A utisci o Njemačkoj? Pa, da vam kažem, lijepo je… Ali o tome u sledećem pismu.

Nadam se da neće biti problema, kao ni do sad, i da ću uspjeti da se vratim na vrijeme ovjde da se porađam.

Viele Grüße

Nina

Fama zvana Dojenje – Muzare vs. Sebične mame. Ko tu diže prašinu i zbog čega?

Žene su oduvijek dojile bebe. I dohranjivale. Davale drugim ženama da ih doje. Hranile. Ali nikad kao danas to nije izazivalo polemike, čak otvoreni rat, pogotovo na internetu, kad se dotakne ta tema. Spominju se loše i sebične majke, spominje se izigravanje paćenica, svašta se spominje… Veliko nerazumijevanje vlada među zagovornicima dojenja i onima koji to nisu.

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

U čemu je stvar?

Dolazak bebe u vaš život donosi i miješanje (zabadanje nosa) ljudi iz okoline sa kakvim se nikad ranije niste sreli. Nikad vam ranije niko nije solio pamet o tome šta treba da jedete, kako šta da radite… A sad, odjednom, od mame, svekrve, komšinice, slučajnog prolaznika na ulici, svi imaju nešto da vam objašnjavaju. Svi znaju najbolje, tj. bolje od vas, mame početnice, šta je najbolje za vaše dijete. Znaju bolje nego vi i kad mu je vruće i kad je gladno i kad mu je hladno… To mnooogo iritira.

U takvim uslovima prag tolerancije jednostavno mora malo da opadne. Podigne se neki gard. I zato, kad se dođe do osjetljive teme dojenja, obično se i ne pokušava razumjeti šta ona druga strana želi reći, nego se odmah prelazi u napad.

 

Ženi koja doji čini se da pripada nekoj ugroženoj vrsti, kao panda ili nešto slično, da ne kažemo da ima i onih kojima djeluje kao da su slučajno preživjeli obik dinosaurusa. Davno trebalo da izumre a eto nije i sad joj se svi čude a po malo i zaziru. Kako znaš da je bebi to bilo dovoljno mlijeka? – po podoju. Gladan je? – čim zaplače. Skoro svakodnevno šikaniranje takvim pitanjima i različitim komentarima o kvalitetu njene ishrane kod prvi-put-mame stvara utisak da je njena sposobnost da nahrani bebu u najmanju ruku sumnjiva. Velika lupa i znak pitanja joj lebde nad glavom, odnosno dojkama. Ona se u nevjerici i sve većoj rezignaciji pita – Kakav je ovo control-freak svijet oko mene? Još im samo fali da počnu vagati iskorištene pelene, uvedu mjerač potrošnje kalorija (neke bebe su živahnije od drugih) ili takvo nešto robotično.

U takvom okruženju ona se sa drugim majkama dojiljama prepoznaje kao saborac u borbi za neki normalan i prirodan svijet. Od obične dojilje ona postaje zagovornik dojenja. Čini joj se da dojenje gubi bitku sa ovim brzim vremenom, kad nam velike kompanije i njihove reklame diktiraju način života. Čini joj se da su mame i bebe postale odviše lak potrošaški plijen. 

Zato ona koristi svaku priliku koju ima da kaže koju riječ za podršku dojenju. Ponekad i gdje ne treba, jer…

 

Ženi koja ne doji djeluje kao da je mnogi prezrivo gledaju, smatraju je sebičnom – misli samo na sebe, nije se dovoljno potrudila da svom djetetu obezbijedi najbolju i najzdraviju hranu. Neće da se muči gospođa pa uzela flašicu.  Ako ne to, onda bar ima utješnu titulu – neuspješna mama. Zakazala je. Pričaju im o vezivanju imeđu mame i bebe tokom dojenja. Naravno da niko ne želi da implicira da njihovim bebama nešto fali, neee! Samo kažu, eto… Pa i na kutijama adaptiranog mlijeka za bebe fino piše da je dojenje najzdravije.

Ako je okružena takvim bockajućim komentarima, pogotovo ako dolaze od kakve mame koja doji a pri tome se nezdravo hrani, možda čak i puši, onda mama-nedoilja dobija jako negativan stav prema svakoj priči o dojenju. Netrpeljivost. Zagovornike dojenja doživljava kao one koji žele da joj nabiju na nos da nije dovoljno dobra. Mama, a nedovoljno mama!  Stvarno, kako se usuđuju?!

Zato ona ne može a da ne reaguje na situacije gdje se dojenje veliča. Ona ima potrebu da kaže i dokaže da je to pretjerivanje, da žene koje govore da su uspjele uprkos poteškoćama izigravaju paćenice, majke nad majkama. Od obične mame nedojilje one postaju zagovornici nedojenja. 

……..

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

Žena koja je lako uspostavila dojenje nema potrebu da nekom objašnjava da se to može izvesti ako ima upornosti i stručnog savjeta. Zna da je kod nje sve išlo kao podmazano i ni sama ne zna šta savjetovati nekome čija beba stalno plače. Njoj prvoj se čini da je „beba gladna“.

Ženu koja je samovoljno odlučila da se ne bakće sa dojenjem ne dotiču komentari o veličanstvenom dojenju. Ona je raskrstila to sama sa sobom i ne upušta se u rasprave.

I tako nam ostaju one koje su se borile do iscrpljenosti sa svojim dojkama, sa bebom, sa okolinom, da bi mlijeko poteklo kako treba, i one koje su prošle sličnu takvu borbu, ako ne i znojniju, prije nego što su „presušile“.

Željele su isto a završile na suprotnim polovima, zaraćenim stranama one bitke koja se ne zove dojenje ili nedojenje, nego ljubav i briga o novorođenčetu. A tu smo svi jednaki, zar ne?

 

 

Šta žene žele?

Vidjela ovo na fb-u:

ispovesti.png

i u komentarima ispod:

frojd

Stvarno, kad vidimo ovakav i slične primjere ženskog razloga za nezadovoljstvo, čovjek se zapita u čemu je štos s tim ženama. Kako im polazi za rukom da uvijek nešto zakomplikuju, naprave problem tamo gdje ga nije bilo i nije ni trebalo biti. Daš im sve što žele, a one opet nešto gunđaju!

Šta žene žele?!

Moglo bi se reći da je pitanje sasvim na mjestu. Moglo bi se reći da je to jedno od onih vječnih nepoznanica, pitanja tipa  – Šta je starije, koka ili jaje? Da li je čovjek nastao od majmuna? Da li je Nil Armstrong stvarno hodao po mjesecu?

MEĐUTIM! Šta dobijemo ako uporedimo to pitanje sa ovim – Šta muškarci žele? Na prvu, možda neki šaljiv odgovor da su muškarci jednostavni, svi znaju šta žele: odmor poslije posla, pivo sa drugarima, doggystyle sex, žena da vodi brigu o kući i djeci… Ali to je ipak samo šala, jer ne možemo svrstavati sve muškarce u isti koš. Svaki muškarac je individua. Generalizovati ih dođe nekako naivno, bezobrazno, SEKSISTIČKI.

Ali, za žene je o.k. postaviti takvo pitanje jer su zaista komplikovane, generalno? Mnogo je teže zadovoljiti ženu nego muškarca? (Slučajna je aluzija na seks, ali odlično je poređenje pa zadržavam.)

Da, čini se da je ženama potrebno više da bi bile zadovoljne. Ili je bolje reći da im je potrebno manje za nezadovoljstvo? Kako god, mora se priznati da žene mare za više stvari u životu nego muški svijet. A možda čak i za muškarce mare više nego muškarci za njih.

Bitna im je odjeća koju nose, kozmetici mogu posvetiti mnogo vremena, biranje namještaja za kuću je jako važan posao i zahtijeva veliku pažnju… Sve one to ispoštuju, pokupuju, izgledaju lijepo… Ali nema odmora! Već je stigla nova moda, nova još bolja maskara… Ne želiš valjda da te zasjene? Trči, traži sve novo nanovo. Jedino ako si tip-top imaš pravo biti zadovoljna.

Žene žele SVE.

Žene žele da izgledaju kao violine a da uživaju u hrani jednako kao muškarci koji se rijetko čestito pogledaju u ogledalu, da izgledaju kao manekenke ali bez da vježbaju kao manekenke. Žele da nose štikle u kojima će izgledati elegantno i tanano, ali i cipele u kojima ih neće boljeti noge – u isto vrijeme.

Muškarac im treba da je čvrst kao stijena, da je neko na koga se mogu osloniti (čitaj – prepustiti odgovornost) kod važnih odluka, ali kad se muškarac ponaša baš tako – sam svoj gazda, žena treba da bespogovorno prihvati njegovo mišljenje, žena ne da nije zadovoljna, već joj živci rade, štitna iskače… Od muškarca žele i da bude pažljiv, osjećajan, nježan, a onda dođe dan kad mu prigovore što nije muškarac-stijena! Idealan muškarac ne postoji ne zato što idealno ne postoji, nego zato što opis idealnog muškarca sadrži toliko kontradiktornosti da je nemoguće sve to strpati u jednog čovjeka. Ako ga negdje ima, sigurno je u psihijatrijskoj ustanovi, dijagnoza šizofrenija. 

Sreća postoji to zaljubljivanje pa ipak završimo s nekim nesavršenim primjerkom, ali neka se ne opušta! Ima da mu vječno nabijamo na nos njegove mane… Kako onaj tamo, nečiji tuđi muž (koji je inače kreten ali tu jednu stvar zna da uradi), može a ti ne možeš?!! Hej, al’ nemoj slučajno da ti padne na pamet da porediš mene sa nekom drugom ženom! Biću jako nezadovoljna.

Kad si žena, od tebe se očekuje da želiš biti 100% posvećena majka, 100% posvećena poslu, i naravno 100% imati kvalitetan društveni život. To sve naravno uz redovno feniranje i manikir. A žena k’o žena, ne moraš joj dva puta pokazati šta da poželi…

women-meme3

„Žene ne znaju šta žele dok ne vide šta druga žena ima.“

Dobra fora ova fotka, ne?? Boga mi, rekla bih da nije ni malo fora, nego baš da je ovo žensko prokletstvo, ono što nam ne da mira.

Žene majke kad vide uspješnog poslovnog muškarca, automatski pomisle da nije neki tip koji provodi mnogo vremena sa svojom djecom i o.k. im je što on to može a one ne mogu, jer one ipak žele da se posvete djeci. (A skroz je društveno-prihvatljivo da muškarac ne mari za to.) Ali kad vide uspješnu ženu, nekako ne mogu baš da iskuliraju… Ako ona može, trebalo bi da mogu i ja? Nema veze što ne vidimo kolika je četa pomagača iza nje, ako ona može mora da mogu i ja! I mi poželimo… Jednima uspijeva, ali prisutna je nelagoda zbog cijene koju plaćaju. Djeca ispaštaju! – glas koji, ako ne upućuju same sebi, okolina će zabijati kao nož u leđa njihovoj sreći.

Kad se prepustimo djeci i samo djeci – kako biti zadovoljan kad evo serviraju ti pod nos članak o ženi profesorici, dr nauka, koja ima petoro djece i stalno ih voda nekuda… Srećni, ništa im ne fali. A ti se tu zabila sa djecom, ne možeš mrdnuti ni s njima ni bez njih. Čuj, ti da budeš zadovoljna?! Ne, ne! Ti si neostvarena. I ne pokušavaj da se zavaravaš, mi društvo, ti lijepo kažemo – ne možeš biti zadovoljna.

Barataš sa ove dvije sfere kao prava žena-hobotnica? Lijepo, ali čekaj! Vidiš ove žene kako su dotjerane, frizurice, nokti, torbice, cipelice… Nemoj nam samo reći da ti možeš biti zadovoljna bez svega toga?? Jes, jes, ahaa… A kad staneš pored jedne takve u redu na kasi, ili bilo gdje (nađu se one svuda), ne osjećaš se totalno donje, kao da ti treba onaj neki magični stilista sa tv-a da te jednim potezom preokrene i napravi od tebe ŽENU?

Ti želiš biti zadovoljna?! Onda treba da budeš sve što žena može biti, da imaš sve što žena može imati… I ti, ženska glavo, želiš sve to. Čak i kad se pomiriš sa realnim životnim mogućnostima i nemogućnostima, ipak tamo neki crv radi i ne da ti mira i spokoja. Želiš sve! A ne pada ti na pamet da ne može sve to da stane u jednu ženu. Ako može, onda je to sigurno neka koja je negdje na psihijatrijskoj ustanovi, dijagnoza šizofrenija.

 

Što je teško biti roditelj djece sa potrebama

Ne, ne mislim na djecu sa posebnim potrebama. Sva djeca imaju potrebe. Zadovoljavanje toga roditeljima nekad može biti teško, naporno. Da se ne lažemo, djeca prolaze razne faze i s njima nekad zna biti da pošandrcaš. Počevši od bebe sa grčićima, djeteta kojem moraš da dubiš na glavi da bi pojelo nešto zdravo, dvogodišnjaka koji ti napravi poplavu u kupatilu svaki put kad mu pereš kosu, belaj čim se okreneš, vrišti toliko da se čudiš što ti ne dolazi patrola za nasilje u porodici kad mu siječeš nokte… Čelični živci ti trebaju ako si roditelj. Ali sve to nekako spada u one teškoće koje možemo svrstati pod porođajne muke. Niko nije uživao u kontrakcijama, pa ipak, kad je prošlo, većinom se sa osmijehom prisjetimo toga. Tako i ovo ostalo.

Ono što roditeljima istinski teško pada je što se, nažalost, susreću sa sa velikim poteškoćama da omoguće djeci sve što im treba. Pri tome ne mislim na kule i gradove, zimovanja, ljetovanja, igračke koje požele, već mislim baš na ono što je jedna od osnovnih dječijih potreba – kretanje. Jednom sam slušala intervju sa nekom starom nastavnicom fizičkog, rekla je – Oni ne moraju da nauče biologiju i hemiju, ali oni moraju da trče! Odnosi se naravno na stariju školsku djecu, ali isto važi i za male. Oni mnoge stvari mogu da odlože za kasnije, ali kretanje ne. To im je neophodno za razvoj, fizički ali i psihički.

Ja volim reći da mi je u Prnjavoru baš udobno sa djecom jer blizu mjesta gdje stanujem imamo dva parka, taman fino prošetamo, tamo se izigramo, kad se vraćamo kući svratimo u mesnicu, prodavnicu… Ono, baš nekako potaman.

Budući da sam solo-mama, osim par dana mjesečno kad nam dođe tata-gastarbajter, drugarice me često pitaju kako se borim sa djecom, pogotovo sad kad sam trudnica. Nekako, svi očekuju da mi je teško. A ja se junačim – Ma šta vam je, pa oni su već VELIKI, ma sve 5! I pošaljem im fotku – Evo kako ja čuvam djecu, baš mi je teeškooo… 

Ovakve ih najviše volim.

Tražili su žir za vjevericu, a možda su i gljivice gledali.

Ma milina jedna. Njih dvoje blesica su toliko slatki tako kad ih pustim, valjaju se u lišću, ona se davi on je spasava, kikoću se, nešto pričaju – Nesto mi pitamo (pričamo). Tko mi kažu. Vidim da je važno da im dopustim samostalnost. I pustim ja, ali…

Postoji jedno veliko ALI u ovim idiličnim slikama. U ovom parku, čini mi se da je bilo ljeto prošle godine, starom trulom drvetu otpala je grana i pala pravo na jednog dječaka. Starija djeca predškolskog uzrasta trčala su kroz park i igrala se dok su roditelji sjedili tu gdje i ja sjedim kad sam fotkala. Moj muž i sin su bili tu tada. Kaže da se začulo „lomljenje“ i bum. Svi su potrčali tamo, vrišteći dozivali djecu. Sva djeca trče samo on se ne vidi. I ne čuje. Ja kad pomislim na njegovu mamu (znam ženu), u kakvoj je panici ona bila tih par sekundi, kao vječnost dugih, dok nije došla do njega i vidjela da je živ… Slomljena butna kost, u šoku, ali živ. Dođe mi da vrisnem, da nekog istučem, a osjećam se tako nemoćno i sve što imam od reakcije je par suzica u očima.

Navodno je s tim parkom problem oko vlasništva. Nešto opština oduzimala privatnu zemlju, pa se sad ne zna ni hoće li vraćati ili ne pa se tako za ničiju zemlju niko i ne brine. Isto tako navodno je čak i bilo odilježeno koje drveće treba posjeći (sjećam se tih znakova), ali opština nije htjela da plati čovjeku koji je bio zadužen da to obavi pa on odustao. On odustao, oni iskulirali, i eto desila se nesreća.

Odmah poslije toga opštinari su se ipak sjetili da je tu trebalo nešto da se siječe, pa je došlo na red. Dok se nešto loše ne desi, nema akcije.

Da li im vjerujem da je posao urađen kako treba i temeljno? ‘Alo, pa u Bosni smo, naravno da ne vjerujem. Kako onda smijem pustiti djecu tamo? Eh… Nije to što smijem, nego što nemam gdje drugo! A oni moraju da  trče, da se kreću.

Za kretanje je potreban prostor. Za dječje kretanje potreban je bezbjedan prostor. Ali kad živiš u gradu, čak i u jednom g-u od gradića, to ne postoji, bar ne ovjde. Momenat kad ja kročim pred svoju zgradu, ja sam među autima. Oni, djeca, su među autima. To nije ulica, to je dvorište zgrade ali služi kao parking stanarima. Većinom nije problem jer su komšije obazrive, znaju da ima male djece pa se uvezu polako. Kažem većinom, jer nije uvijek. To znači da ja svaki put kad izlazimo iz zgrade moram da mislim na one koji ne paze. Par puta su me fino prepali, i zato moja djeca moraju da trpe galamu kad požure malo ispred mene. Ulica kojom se spuštamo do drugog „bezbjednijeg“parka, je zakrčena autima. Trotoar služi kao parking što znači da djeca moraju da trpe još malo galame – Ne, ne smiješ otimati ruku od mame! Auta, opasnost! Uz ivicu! ‘Ej, Ivica i Marica! Hjoj, ma kao da prolazimo kroz neku džunglu i samo vrebamo hoće li nas kakva neman zaskočiti.

Kad dođemo u taj bezbjedniji park, tamo možemo da se valjamo u smeću. Tu se često zadržavaju osnovci i srednjoškolci ali i neke noćne ptice. A nema niti jednu jedinu kantu za smeće. Durila sam se i pitala čika smećara, kojeg sam vidjela tamo na klupi, zašto ne pokupi to. Kaže, kolega prođe ujutro i gotovo. On došao da odmori, drugi rejon je njegov.

vandali

I ovakve scene nas znaju dočekati. Najgore je što ja na ovoj fotografiji vidim pozitivu, nema smeća! WOW!

I tako ja nastavila da se durim, ali djeci ne smeta, trčemo mi uzduž i poprijeko. A onda sam srela par polupanih staklenih flaša, tj. dijelova, onako baš fino pokrivenih lišćem. E tu mi muka dođe, pa se sjetim bloga Zagrljajnost, jednog  teksta koji je ostavio utisak.

E ako može ona, bitna faca, Project Officer u Council of Europe, dama iz Francuske da dođe i skuplja smeće po nekoj zabiti u Bosni, e vala mogu i ja tu gdje visim sa djecom. I par puta smo stvarno pokupili sve što smo našli. Nije mi pala kruna sa glave, ali mi nekako tužno bilo kad je sutradan opet bilo smeća.

Osjećam se kao da živim u nekakvoj zemlji ludaka. Niko ne želi da nam svima bude lijepo i da imamo neko uređenje, svi samo gledaju svoje trenutne potrebe. A djeca sa svim svojim silnim pravima koja mogu vrijedno da ispisuju po panoima škola i vrtića, godinu za godinom, e ta djeca mogu da se nose u… tamo odakle su i došli. Jer nemaju oni ono jedino koje je važno, a to je pravo glasa, na izborima naravno.

Roditelji imaju, ali u moru raznih nezadovoljenih prečih potreba ovo nekako zaborave. A i čini se da su roditelji pretrpili veliko ispiranje mozga kako je opasno da djeca trče – mogu pasti i udariti se!! Trava, zemlja… To je opasno – prljavština, gliste, krpelji!! Sve strašnije od strašnijeg!

Ja bih kao nešto da se bunim, ali ne mogu sebi da priuštim zadovoljstvo da jurišam na vjetrenjače kao gospodin Don Kihot. Svi moji živci mi trebaju za moju djecu.

Spominjem Prnjavor, ali npr. kad sam u Banjaluci, tamo mi još gore. Baza nam je Budžak 3 – onoliko naselje a nema nigdje neki mini park gjde se djeca i mame mogu sastati. Šetamo ulicama bez trotoara. Moram busom ili autom do Parka Mladena Stojanovića da se djeca mogu sresti i igrati sa drugom djecom.

Skoro sam bila s njima u Parku Petra Kočića. U centru gradske vreve, imaju neke zanimljive krivudave klupe po kojima djeca vole da se penju. Zadesili se pa ‘ajde da se malo poigraju. Sretnem poznatu mamu, kaže ona dođe tu sa Paprikovca. Imaju tamo neke livade, ali ovaj park im je najbolje mjesto da se djeca iskaču.

klupe

U ovom parku nema nikakvih sadržaja namjenjenih isključivo djeci.

Ja šokirana. Je li moguće? To najbolje?? Strašno!

Jedan treći banjalučki park je već „otišao“ u ruke čovjeka koji je tu napravio zgradu pa onda otišao u zatvor. Sad je aktuelna tema kako planiraju jedan dječiji parkić, u Boriku, da sravne sa zemljom i ustupe mjesto nečemu mnogo manje prizemnom, njenom visočanstvu Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Nije samo park u pitanju, tu je i jedino brdašce u okolini gdje se djeca sankaju. Otimaju im. Kad sam to čula, pomislih – Crkvo, gdje će ti duša?!

crkva

Ova fotka koju nađoh na fb-u govori sve…

A poslije će da kažu kako su današnji roditelji ovakvi, onakvi, ne daju djeci da se idu igrati vani.  Ma gdje da se igraju? Na ulici, na parkingu?

Katastrofa.

Imam rodicu koja je majka djeteta sa posebnim potrebama. Zajedno sa drugim roditeljima takve djece prevrnula je Banjaluku naglavačke dok nije dobila ono što treba njoj i njenom djetetu, kvalitetan dnevni centar.  Detaljnije…

Pitam se, šta nas to koči u borbi za ostvarivanje prava i potreba naše djece? Zar ne vidimo da su i oni ugroženi? Čim imaju nezadovoljene potrebe, ugroženi su, htjeli mi to prizanti ili ne.

p.s. U Prnjavoru proričem da će se sledeća nesreća dogoditi na ulici koja je namjenjena pješacima poslije 5h, a auta stalno prolaze. Paze oni, većinom, ali jednom će neko dijete otrgnuti ruku od mame i podletiti pod neko koje ne pazi. Onda će opštinari da uvide da ipak treba da intervenišu.