Šta to biješe „normalno“?

Danas je bio dan velike priče. To je ono kad veliki (odrasli) pričaju bez da ih mali (djeca) spopadaju.

Priča 1

Pričali smo o tome kako se granice prihvatljivog, tzv. normalnog stalno mijenjaju. Ljudi se naviknu na sve. Nešto što ti je prije bilo skandalozno postepeno pređe u kategoriju „šta fali“. Seksualizacija djece, biranje koje boje hoćeš da ti dijete ima oči… Svašta nešto postaje normalno. Postaje realnost, samim tim ljudima više nije čudno, polako prihvataju i nekako dođe i do tog da bude normalno.

Da ne dužim…

Priča 2

Pričala sam sa drugaricom Majom o zaposlenju, njenom, potencijalnom. Dugo već kuburi bez stalnog posla. Sjajna slikarka, ali ko još danas živi od toga… Čula je da će u jednoj školi nastavnik uskoro u penziju. „Uuu, pa to moraš odmah da ganjaš. Dok izađe konkurs već će biti rezervisano mjesto“, kažem ja. Kako? Treba joj „veza“, a nema. Hmm, pa čuli smo da je jedna osoba kupila svoje radno mjesto za 5000€, tačnije 10000KM. Prije par godina. Pa šta fali – za godinu dana, malo više, otplatiš to i miran si. Bez toga je skoro nezamislivo upasti u gradsku školu. Ali, čuli smo da sada neki plaćaju i 20000KM. Hjoj, kako  do para? Ne možeš baš otići u banku i tražiti kredit da sebi platiš posao…

To sve ja tako glasno razmišljam, a ona ma gleda i sa dobroćudnim prijekorom kaže: „Hej, o tome da pišeš na onom svom blogu, kako je to nenormalno, a ne da mi tu objašnjavaš da je to normalno.“

I stvarno me pogodila u jedno pitanje, navela da se priupitam od kad tačno je to meni normalno. Sjetila sam se sebe mlađahne koja bi se gnušala takve priče. Pa i do prije par godina bi to u meni budilo bar onaj naški revolt na riječima, kad već ne na djelima. Sad sam pričala o tome kao o nečem pozitivnom – postoji način da se dođe do cilja.

Sjetila sam se i svoje sestre.

Kad je došlo vrijeme da ja tražim posao, to su radili drugi za mene. Ona me osuđivala, rekla je da sam ista kao oni koji kvare ovu državu, učestvujem u tome. Da ne treba to da radim, već da treba sama da se borim. Ja sam znala da od toga nema hljeba, i pognute glave otišla na sređeni posao.

Poslije nekoliko godina došlo je vrijeme da ona ide zarađivati svoj hljeb. Nije se borila, predala se prije nego što je i pokušala. Rekla je tražite. I našli su joj. Ja sam je pitala da li se sjeća onog prije što je pričala, a ona je rekla: „Da, ali ja sam sad drugačija, ne volim kakva sam postala. Moram se aktivirati, mijenjati, ali nemam volje.“ Nekako se desilo da i ona, koja je bila oličenje vrijednoće, znatiželje, ambicije… Ona, kojoj nije bilo mrsko da nauči 4 strana jezika, ode u Bg sama na fax, provede 2 godine u inostranstvu za vrijeme studija… Da i ona padne u ovu našu apatiju!

Uhvate te naša memla i prašina, kao paukova mreža te prekriju. Ti sve misliš, ma lako ću ja to stresti sa sebe, ali nikako da se nakaniš. I vremenom postaneš tako umrtvljen da i zaboraviš da si nešto htio, prije nekad…

Tu shvatim da mi je drugarica Maja mnogo pomogla sa onom opaskom.

Već neko vrijeme se kuva plan o tome da idemo iz Bosne. Sve više to postaje izvjesnost. Ja cijelo vrijeme podržavam ideju, ali istovremeno se brinem, jako. Ići u neizvjesnost sa malom djecom nije šala. Osim toga, provela sam godinu dana u inostranstvu. Vrlo dobro znam šta znači razlika u mentalitetu. Bilo je meni super, ali kad sam se vratila, sjećam se da me boljela vilica od smijanja. Nigdje ne može biti dobro kao sa svojim ljudima.

I tako ja u tim svojim preispitivanjima, nailazim na tekst o ženi (zagrljajnost.com) koja razmišlja o povratku u Bosnu. Hjooj, staj mi na muku!

A onda, poslije ove priče sa Majom, skontala sam da ja prosto moram da odem. Želim probati neko drugo „normalno“. Imam 30 godina i uzbuđena sam zbog ideje da ću sama sebi tražiti posao! 

Kao kec na 10, pade mi danas još jedan tekst o ženi koja je emigrirala (ingriddivkovic.com). Da, treba da idem bez osvrtanja. Zašto da to doživljavam kao nešto konačno i nepromjenjivo? Pa toliko sam ljudi upoznala koji su iz razvijenih zemalja išli živjeti i raditi par godina u nekoj drugoj zemlji. Što mi jadni gledamo na to kao na neki smak svijeta – biti ili ne biti?

„Normalno“, šta god da si, ja dolazim!

Advertisements

Šta su te djevojke umislile, da su ravnopravne?!

Imam 8 godina mlađeg brata, pa preko njega i nekoliko njegovih drugara na fb-u. Tako ponekad vidim kakvo je javno mnijenje tih omladinaca. Danas vidjeh nešto i naljutih se.

Jedna djevojka pište status kako se družila sa nekim Rusima koji su se podsmijavali Banjaluci. Zašto? Između ostalog, a i kao glavni razlog njenog pisanja, navodi se to što su, po njihovoj priči, djevojke lake, „prodaju se“ za par pića i šmekersku priču, pogotovo kad su stranci u pitanju.

Ova koja piše je eto tužna i razočarana. Objašnjava „da nisu sve takve„, ima i poštenih! I obrazovanih! Komentari su isto u tom fazonu – Jadne mi fine djevojke, kad nas one tako sramote!

…………………………….

E moje vi poštene djevojke!! Dok god vama budu ok muškarci koji uz pomoć pića dolaze do pica, traže laki seks bez obaveza po klubovima, a djevojke koje to isto rade su vam kurve i sramota ženskog roda, ne piše vam se dobro!

Takav anti-feminizam čini vas mnogo nazadnijima od tih, kao ih nazovate, lakih cura. Ne želim komentrarisati njihovo ponašanje, ali vidim da se ništa ne razlikuje od ponašanja muškaraca tog soja. Kakvo god da je, rame uz rame su sa muškarcima. Jeftino ali i jednako. Ako ne osuđuješ njega, kako možeš osuditi nju?

Vi, fine djevojke, kao da ste nesvjesne u kakvom muškom društvu živite, podrivajte još više svoj status. Pravdajte se i učestvujte sa muškarcima u omalovažavanju djevojaka koje dijele muški stav prema seksu. Jer, znamo to svi odvajkada, muškarac je frajer, a žena je kurva. 

Do đavola, do kad više? Generacije prolaze, a svijest ostaje na istom nivou? Nema napretka, zatucane su i ove nove generacije.

Spasimo muškarce!

Zadnjih dana škole jako je naporno održati disciplinu u razredu. Djeca podivljaju, teško ih natjerati da rade. Obično mi je to vrijeme za priču o nekim izložbama, umjetnicima, onako neobavezno. Ove godine taman dobila specijalno izdanje jendog umjetničkog časopisa o Venecijanskom bijenalu. E odlično, baš ću im odnijeti da pogledaju… Ppp, malo sutra!

Baš bi bilo d od discipline da su vidjeli ovo.

Hjoj, i mene više smara to – gdje god okreneš, samo neke pizde materine i kurci palci, da prostite… Ne mož’ više čovjek živ ostati od toga. Nije da ovakav prizor ne ostavlja utisak, ali draže mi je što nisam vidjela uživo izložbu.

Ovi razbacani komadi spolovila i udova prosto banalizuju tijelo, seksualnost. Ne želim da takve slike ostaju u mom pamćenju. Želim da golo tijelo, i svoje i svog partnera, doživljavam kao nešto lijepo i uzbudljivo.

Šta uopšte jedan muškarac treba da osjeti kad ugleda ovaj supersonični falus? Da se osjeti umanjenim možda? Samo nam još to fali… Udrite i na njihovu seksualnost, kad ste već žene sjebali odavno.

Izmrcvarili nas, nego šta… Kako treba da izgledamo, kako da se oblačimo, kako ponašamo, kad da damo, kad da ne damo… Bombardovanje uzorima, savjetima. Prosto da se žena izgubi u tom svemu. Ne može ni da pomisli na seks a da se ne preispita prvo, je li obavila sve domaće zadatke, depilacije, seksi veš i to… Ako nisi, bolje nemoj ništa ni da počinješ! Prošla su vremena kad se za seks svalčilo, sad se za seks oblači – halteri, ‘alo! Nećeš valjda da budeš dosadna, pa da ti partner poželi uzbudljiviji komad mesa, kad ih već ima na sve strane a ti nećeš da se igraš!

One Fine Day

One Fine Day

Sjećate se ovog filma? Kad na kraju lijepa Mišel kaže svom dragom „Let’s do this right. Let me freshen up so I’ll feel a little more like a woman and less like a beat-up mommy“ – Hajde da uradimo ovo kako treba. Odoh da se osvježim, da mogu da se osjećam kao žena, a ne kao premlaćena mama…. Tako nekako mu kaže, i onda ode u toalet. Dok se ona uredila za seks, dragi zahrkao. Ej moja Mišel, draže ti je bilo imati obrijane noge nego seks?

Možda i nije, ali te društvo nafilovalo da misliš da nisi poželjna ako se nisi „sredila“.

.

Gledam one bilborde – Lisca kupaći kostimi. Tu mi se peče i beče neke fotošopirane profi-izgleduše i ja treba da kupim sebi takav kostim, koji će da me ubija u pojam jer ne mogu ni blizu dobro izgledati u njemu kao one. E ne bih te kupila, Lisca, da mi platiš. Em mene maltretiraš da se osjećam loše zbog svojih kila, em mi tu paradiraš s tim curicama mužu pod nosom. Kome treba da je gore što ne izgledam tako, meni ili njemu? A, izvinite, niste to htjeli? Htjeli ste samo da mi prodate kupaći? Oh, izvinite još jednom, molim vas, ja sam ovdje najmanje njega primjetila. Dajte ga uvećajte da pogledam malo bolje.

ximg_9523_brez_palme.jpg.pagespeed.ic.LH4wq0rWUh

Uništiše nas…

Muškarci su nove mete. Sve više stranica kozmetičkih kataloga i modnih magazina je posvećeno mukarcima. Žene su prezasićene, a tržište mora stalno da raste. Šta je ovaj hipsterizam do li izgovor da se muškarci uključe u industirju ljepote? Skupe frizurice, majčice, depilacije, kremice, pomadice… Ne morate kupovati proizvode za brijanje, ali onda obavezno morate kupovati proizvode za njegu vaše bradice. Save it or shave it!

Na sve strane golotinja, privatni pornići i sto čuda. Ne znam da li se to dešava parada seksualnosti ili parada impotencije, jer sve više ljudi kukaju kako nemaju seks. Libido im se srozao, ispiranje mozga uzima svoj danak. Sve je postalo normalno, obično. Uzbuđenje je sve teže naći.

Još samo fali da i muškarci počnu izbjegavati seks ako nisu izdepilirali prsa ili ti šta je već sve na tapetu… Plus, ako budu hodali po ovim izložbama moderne umjetnosti, ima da totalno podviju rep.

Šta da se radi?

Nemoj da dojiš!

Draga N_ _ _,

daleko si pa ne znam kako provodiš dane sa svojom bebicom. Nadam se da uživaš i da ne slušaš mnogo savjete oko toga kako i šta sa bebom – kupanje, povijanje, položaj kad spava itd… Znaš, ti savjeti se mijenjaju svakih 20 godina, pa i manje, a ljudi i bebica je bilo od pamtivjeka. Nekako smo preživjeli do sad. Slušaj svoju intuiciju, jedino tako možeš biti zadovoljna, a zadovoljna mama je sve što treba jednoj bebi.

Ja, molim-te-lijepo, mama sa stažom od evo tačno tri godine na današnji dan, ipak ne mogu da ispoštujem kulturu nezadiranja u tvoj lonac, tj. čime hraniš bebu. Znam da je to nekulturno, naporno, čak odbojno, ali se usuđujem jer smo dovoljno bliske, pa ćeš mi oprostiti valjda… :*

Elem, htjela sam ti reći ovo: NEMOJ DA DOJIŠ! Šta će ti to?!

Dojenje je precjenjeno, naučne studije rađene na blizancima to dokazuju. (http://researchnews.osu.edu/archive/sibbreast.htm)

Formula je jednako dobra za bebu, a neuporedivo je jednostavnije tako. Ti ćeš jednako da voliš, paziš i maziš bebu, dojila je ili ne.

A dojenje ti može biti prava noćna mora.

Čovječe, ja sam morala prvih mjesec dana da preležim sa bebom, samo prebacivala s jedne na drugu sisu, ucrvala sam se. Joj bilo vruće, sva znojava, mlijeko curi… Istuširam se, a ono krene u mlazevima da lije niz mene. Familija dolazila, a ja sva na izvol’te, fuj. Sreća da tad nisam bila u toku, nisam znala kako je to debilno. Tek sam kasnije vidjela kako žene fino daju bebi flašicu sa formulom, ona spava satima, mlijeko se fino smanji na neku ok količinu, ponekad podojiš i super. Možda uspiješ tako i da ti samo nestane, da i ne moraš tražiti od doktora one tabletice za prekid.

Možete odmah sa društvom na kaficu, ma može šta god, ne moraš ti stalno biti sa bebom. Bilo ko joj može dati flašicu – neprocjenljivo! Ja sam ti bila izludila od te vezanosti, ma prosto sam mrzila muža kad ode nekad na kafu poslije posla. On može a ja ne!! Uh! Valjda treba da se solidariše.

Kasnije, nema kakvih nije bilo situacija da šizneš od dojenja. Te bebare se navuku na siku, nije njima to samo zbog mlijeka, i onda hoće da im glumiš dudu.

Pazi majke ti ovu situaciju. Fotkala se za CaraDara-inu Školu za dresuru cura

multitasking dojenje

Kome ovo treba u životu?!

Ma morala sam da dojim i na wc šolji, ajd što kad kakim, ali mijenjanje uloška je stvarno bilo iritantno. Huuh, nema gdje me nisu safatavali, silovanje sise, bukvalno. U kafiću, u parkiću, u šetnji, u muškom društvu… Sreća pa sam imala onu sling maramu, kad vidim da je nepovoljna situacija, tu ih sakrijem pa se ne vidi.

Znaš, nekima smeta da vide dojenje.

Ti možda naivno misliš da se isfuravanje sise u javnosti smatra za nešto seksi, pa odatle problem. Moja ti, kad se radi o dojenju, nekima se to čak i gadi. Ne znam da li je do toga što se doživljava da sisa inače služi muškoj pohoti, a sisa koja doji izgleda kao da je promjenila vjeru, poklonila se drugom bogu – bebi, a ne muškarcu. Ili je možda što ljude to podsjeća na našu životinjsku prošlost, kad smo bili dio prirode, kao kakve čimpanze, koze ili bilo kakva druga živuljka – sisar.

Mislim, čovjek se izdigao iznad toga. Mi imamo inteligenciju. Naučili smo kako unaprijediti tu situaciju. Što da ne koristimo blagodeti koje donosi društvo i njegovi proizvodi? Adaptirano mlijeko je sjajna stvar. Jest’ da košta, ali to ti je kao da slobodu kupuješ. Sloboda nikad nije skupa.

Nemoj biti seljanka k’o ja, ne mogu nigdje da mrdnem od djeteta. Nije ni beba više, skoro 17 punih mjeseci ima, a još me cijedi, ne posustaje. Ma nije mi više ni to što doji, već što dok to radi rukom čapa drugu bradavicu, stvarno boli. Bukvalno se borimo, ja guram ruku, ona vraća i ljuti se. A koliko su me još puta ujedali, i ona i brat joj, uhh..!

Ma mazohizam, to ti je to. A pomalo i sadizam – mučiš dijete da sebi navlači malo po malo mlijeka umjesto da ga nahraniš fino flašicom i mirna Bosna. Bar znaš je li jeo, koliko je jeo i to, a ne da budeš u stalnom preispitivanju je li mu bilo dovoljno.

Nemoj da dojiš! Šta će ti to!

Nećeš valjda ovako da završiš?!

Sad se ti možda pitaš – a što onda ja to radim? Pa ne znam, kako da ti kažem… Ako ti kažem, rizikujem da i ti htjedneš to, da dojiš.

Jeste, ima tu nešto što ti nisam rekla. Ali to ćeš i sama shvatiti ako poželiš da dojiš, bez obzira da li ti uspije ili ne.

Nekad se i to desi, namučiš se kao konj a ništa od te ljubavi. Agoniju žene proživljavaju.

A ako ne budeš željela da dojiš, e onda bolje da ti to i ne pričam, bolje je tako, da ne znaš šta propuštaš.

Ljubim te puno, a bebaru još više!  

p.s. De majke ti, ako budeš dojila, pazi da ti ne grize bradavicu, em će užasno da te boli, em neće ništa izvući-navući. Gurni mu prst među desni, izvuci siku i ponovo. Mora da uhvati kako treba, široko. Nemoj brzo da mijenjaš strane, bar 20 min nek vuče jednu. I ako ti djeluje da nema ništa, nema veze, to samo krene odjednom… Refleks otpuštanja, ma naučićeš već sve i sama.

Foto preuzeta sa http://www.dailymail.co.uk/femail/article-26o da28142/Would-eat-toilet-Powerful-new-ad-series-shows-nursing-mothers-confined-bathroom-stalls-bid-break-taboo-public-breastfeeding.html

Zašto je čitanje dosadno?

Čitanje se uvijek smatralo za plemenitu aktivnost. Međutim, kupljena sebi ili za poklon nekome, mnoga knjiga završi na privatnoj polici a da čitaoca vidjela nije. Nevina. Provodi godine čekajući da je neki slučajni prolaznik-gost spasi karijere ukrasnog objekta.

Da li su to loše knjige, smaračice na koje je grijeh trošiti vrijeme? Sigurno ne mislimo tako, tj. ne znamo, nismo ih pročitali. Nekako nam mrsko. Počnemo pa ostavimo poslije par listova, da čekaju neka bolja vremena.

Nešto mi se čini da je puno tih ljudi koji mnogo vole da čitaju, ali nikako da nađu odgovarajuću knjigu za pročitati…

Izgleda da je čitanje postalo dosadno. Zašto?

  • Zato što dugo traje. Mi živimo u instant vremenu. Sve što zahtijeva vrijeme djeluje kao gubljenje vremena. Ako budem visila nad knjigom 3 dana, propustiću nešto? Možda mi je dovolljno da pročitam na netu o čemu se radi, ne moram cijelu knjigu da čitam… 

Ima onih ljudi koji mogu pročitati roman za jednu noć. Doduše, ima i takvih romana kojima i ne treba više vremena. Ali, većini ljudi i većini romana treba bar nekoliko dana za doći do kraja. Minimum. Meni zadnji put to uspjelo kad sam se porodila prvi put. Izležavala se u bolnici po cijeli dan, uživala u neznanju da mi beba spava što je našopana vještačkom hranom, i čitala. Dakle, pauzirana dnevna rutina jedini način da par dana bude dovoljno za sažvakati knjigu.

  • Zato što zahtijeva koncentraciju, duže od 5 minuta. To smo mogli nekada davno. Sad je to naporno. Sad nije poželjno da mozak mnogo radi. (Pregoriće?) Treba nam odmor u smislu puštanja mozga na pašu. U stanju smo da ležimo ispred tv-a sat vremena i prebacujemo kanale, ili čačkamo net u potrazi za instant razonodom, i da se smaramo iz dana u dan. Ali uzeti knjigu i čitati umjesto toga bi nam bilo umarajuće? Hmm… Smarajuće:umarajuće=1:0
  • Zato što nemamo s kim da pričamo o tome. Nađete knjigu koja vas ponese, posvetite joj pohvalan komad svog vremena, oduševi vas i vi puni utisaka želite s nekim to da podijelite, a tamo nikoga… Muk. Pucanj u prazno. Bolje da i ne spominjem da čitam, rizikujem da misle da sam čudan ili da to radim zato što želim da se foliram. 
  • Izgubili smo vjeru da ima nešto dobro u tome. Književno djelo ili lako štivo tipa ženski/muški magazin? Izgleda da ne vidimo razliku. Izgleda da više ne vjerujemo u umjetnost. Zaboravili smo da imamo i neke malo dublje emocije kojima treba buđenje ponekad. Nismo mi površni koliko se trudimo da budemo.

I tako eto dođoh do poente da nisu knjige te koje su dosadne, napuštene, zapuštene i skupljači prašine, nego mi i naši mozgići. Sami sebe ne cijenimo dovoljno da filtriramo sadržaje koje konzumiramo. Dozvoljavamo da nam napadni novinski članci i sl. oduzimaju dragocjeno vrijeme i postepeno nas oblikuju u nekakve klonove koji nisu u stanju da ozbiljno razmišljaju a da ih ne zaboli glava. Kao kad oni debeli Ameri koji jedu samo brzu hranu probaju povrće pa im to bude fuj i povraća im se.

Tužno.

Ne mogu 100% odgovorno da tvrdim, ali čini mi se da su mene više oblikovale knjige koje sam pročitala nego moje sopstveno iskustvo. Šta sam mogla ja da naučim o svijetu, o životu, odrastajući u jednoj provincijskoj sredini? Knjige su me vodile daleko, kroz njih sam živjela stotine života, učile me kritičkom mišljenju, empatiji, poštovanju različitosti…

Knjige otvaraju vidike. Ko hoće jedan krug?

Mliječni proizvod: Nobles mlijeko

Jeste li čuli da je prestao otkup mlijeka po selima? Ja čula prije par dana, od ljudi koji su pogođeni ovom nedaćom. Kako sam tako neinformisana pa nisam čula ranije? Ok, nije baš da mnogo pratim medije, ali zar ne bi trebalo da je to glavna vijest? 

Znatiželjno sam proguglala. Ima članaka o tome. 

Evropska unija (EU) od 1. aprila ukida proizvodne kvote za mlijeko, tako da će sve zemlje moći da proizvode mlijeka koliko žele, što će za posljedicu imati stvaranje velikih viškova, koji će se sigurno „preliti“ i u BiH.

http://www.nezavisne.com/posao/analize/Slijedi-poplava-mlijeka-iz-EU-296351.html

Međutim, problemi su od ranije. Prvo je ulaskom Hrvatske u EU izgubljeno to tržište. Od tada, skoro ništa nije učinjeno da naši dostignu standarde i počnu da izvoze. Sad, u martu ove godine, mljekare su naprasno prestale da otkupljuju mlijeko od malih proizvođača. Ubi nas uvoz.

http://www.glassrpske.com/drustvo/vijesti/Mljekare-otkazuju-otkup-mlijeka/lat/177346.html

http://www.rtvbn.com/338960/Na-Manjaci-prosipaju-mlijeko

Najopširniji tekst sam našla na DeutscheWelle sajtu, ironično.

http://www.dw.de/spasiti-mljekare-u-bih-po-svaku-cijenu/a-18355531 

Kako sam ja čula, stanje je sad takvo da se ponekad u selima pojavi otkupljivač koji nudi 27 feninga po litru!

I prosto mi nevjerovatno, i ljutim se i čudim se… Znam, to je činjenica, neuki i nesposobni ljudi nam vode državu. Ako se od njih očekuje spas, od toga nema ništa. Propadoše mljekari.

Ali ne čudim se ja njima. Čudim se „nama“, koji kupujemo to tuđe-slađe mlijeko, umjesto domaćeg.

Sjećam se, prvi put sam čula da postoji neka razlika između mlijeka kad nam je došla tetka iz Njemačke, prije jedno 15-20 godina. Kod nas se tada, kao i dan danas, pilo domaće mlijeko, ali ne iz prodavnice već kupljeno direktno od ljudi koji su muzli kravu. Tetka je prokomentarisala kako joj je to mlijeko jako, ona navikla na blaže, a i ima neki miris. Kakvo je to razblaženo mlijeko? – pitala sam se. Naše mlijeko je seljačko, gospoda piju drugačije – mislila sam.

Kupovali smo i mi mlijeko u prodavnici, ali uvijek nam je bilo važno da je od domaćeg proizvođača. A i to se pije samo kad nestane onog što je donijelo dijete čovjeka koji je muzao svoju kravu. milk.xlarge

Tu naviku sam prenijela i u novu kuću. Mlijeko mi donosi teta koja čisti zgradu. Svako jutro, čeka me litra mlijeka ispred vrata. Marku ga plaćam. Em jeftinije, em mi samo dolazi. A zadovoljstvo što imam domaće mlijeko za djecu umjesto kupovnih mućkalica sa tragovima antibiotika i sl. – neprocjenjivo.

Znam ljude koji kupuju tuđe. Kažu da im je ljepšeg okusa, da fino miriše. Smatraju da je kvalitetnije. Njihovo pravo, ne može im se sporiti. Zašto bi neko trošio svoj novac na nešto samo zato što je domaće, a ima bolju i jeftiniju ponudu od nekog stranog? Zar ne bi trebalo da taj domaći ima više poštovanja prema svom kupcu pa da podigne nivo, napravi bolje, makar ambalažu, ako je već tako mnogo do nje?

Tu sad već moram da primjetim da izgleda nije ni novac u piitanju, jer ne vidim da je tuđe jeftinije. Znači, vodimo se ljepotom ambalaže i mišlju da je skuplje kvalitetnije?

Pričajmo o ukusu i mirisu. Gledala sam jedan dokumentarac o vodi, flaširanoj vodi. Negdje u SAD-u su nudili ljudima da isprobaju različite vode. Komično je bilo. Kad su rekli ljudima da je voda iz Francuske, svi bi je hvalili, isticali kako se osjeti kvalitet i superiornost ukusa. A onda ih ošamare izjavom da se radi o običnoj vodi iz česme, koju niko neće da pije jer je navodno groznog okusa. Prikazivali su čak i jednu punionicu flaša, koja koristi upravo običnu vodu iz lokalnog vodovoda, ali imaju riječ IZVOR u imenu, i ljudi su to kupovali. Uh, kako mi je žao što se ne sjećam imena filma, rado bih okačila link.

Vratimo se našem mlijeku. Nevjerovatno, mlijeko se prosipa svinjama, baca se. U vremenu krize i besparice, nije se našao niko ko bi skupio gomilu flaša, potražio mušterije po gradu i dovozio im mlijeko od tih ljudi kojima su mljekare prestale otkupljivati mlijeko.

milkman

Težak posao? Hmm, pa jeste. Ma ne, to bi bio skroz lagan posao, milkman, raznosač mlijeka. Nego, težak posao ubijediti našeg čovjeka da mlijeko koje je izašlo iz kravinih sisa, krave koja živi tu negdje na okolnim brdima, mlijeko koje je neko muzao u kantu i presuo u flaše, flaše natovario u kese, gajbe, i dovezao do njega, eto takvo mlijeko da nije prljavo, gadno, opasno i sl. Uuu… Mnogi zaziru od takvog mlijeka. milk2

Ne, ne – Samo mlijeko koje je izašlo iz sisa neke daleke krave koju je muzla mašina koja se redovno steriliše nekakvim sredstvima i koje je u crijevima teklo do nekih velikih kanti, lonaca, i koje je onda bilo presipano u cisterne koje su vozile to u mljekaru u kojoj su se ubijale sve moguće bakterije koje su se mogle do tad razmnožiti u tom mlijeku, pa je onda još izvađena masnoća iz njega, pa bog te pit’o šta mu sve rade, i onda kad se to mlijeko uspe u fino pakovanje, onda se dugo vozi u kamionu, leži u skladištu, leži na policama prodavnice – e takvo mlijeko je dovoljno prefinjeno za nepce našeg sirotog Bosanca.

Odakle god da je, važno je da je industrija upletena. Oni brinu za nas, naše zdravlje. Higijena je prebitna. Nema veze što se može čak čuti i glasina da se mlijeko iz tetrapaka pravi od mlijeka u prahu, naravno uvezenog, jer kod nas nema postrojenja za pravljenje toga. Šta ima veze, pa i bebe jedu mllijeko u prahu, a zna se da bebama samo najbolje! Kako mislite nije bebeća hrana mlijeko u prahu? A nego šta je? Možda vilinska prašina? Nešto dodaš, nešto oduzmeš ali to je to – mllijeko u prahu. Koje je nekad bilo mlijeko, izašlo iz krave, koju je možda i ruka muzla.

Prosto se grozim kad vidim kuda ide ovaj svijet sa svojim strahom od prirode i prirodnog. Vjeruje se svakom ko ima moć. Ima poslovica „Apsolutna moć kvari apsolutno“. Kvarna su ta gospoda koja upravljaju nama. Ubijedili nas da je njihovo bolje. Bacamo naše i hrlimo njima kao muve bez glave. Sutra ćemo piti obojenu vodu, koja će mlijeka imati možda samo u tragovima. Nećemo imati pojma o tome jer nas to i ne zanima. Važno je da je strano. Važno je da je NOBLES.

Duša me boli za ovim čovjekom