Šta radila?

I tako ja odlučila da ne napišem ni jedan novi post na blogu dok sliku ne završim. Da, against all odds, slikala sam. Drugarica se spremala na odlazak, seli u Francusku i ja željela da joj dam neki poklon. Slika, sa motivom polja lavande, jer od sad će tako izgledati krajolik oko nje.

U nemogućim uslovima, izgubila sam bitku sa vremenom.

Pa da mi je neko pričao, ne bih vjerovala da ću i ovo da doživim

Pa da mi je neko pričao, ne bih vjerovala da ću i ovo da doživim – moja podrška dojenju 🙂

Otišla je bez slike, iako je bila gotova na dan njihovog polaska. Međutim, svaka slika, koliko god beznačajna bila, ne može preko granice bez papira. A to se izdaje u Banjaluci. Ja sam do sad samo dva puta imala posla s tim, i oba, ali OBA puta osoba koja je zadužena za potpisivanje papira nije bila tu. I onda ti moraš doći drugi dan. To što nisi iz BL, to je tvoj problem… Tako ti i treba kad si seljak, živiš tamo negdje u nebitnoj zabiti, ti nebitni mali mravu… Zbog tebe da neki šef sjedi u kancelariji po cijeli dan?!

Jednom od ta dva puta nije im radio štampač.

Izdavanje papira se sastoji u tome da stručno lice pogleda sliku, pita koja je tehnika – Ulje? A nije možda akril i ulje? – odokativnom metodom utvrdi da se ne radi o preslikanom ukradenom remek-djelu ili šta već…

Ne znam šta da mislim o tome, ali Zavod za zaštitu spomenika RS mi djeluje kao ruina, spomenik sam po sebi, sam sebi.

„Negdje u Francuskoj“ ostalo u Bosni. Akril, 75x55cm

Uglavnom, ja dobila sliku. Šta če biti s njom, vidjećemo. Možda dočeka onu kojoj je bila namjenjena, a možda joj se desi neko kome je suđena. 😉

Advertisements

Konferencija beba i građanin trećeg reda

Juče je u mom gradu održana Konferencija beba. Gledam fotke na netu, sve nasmiješena lica, veselje, mnogo bebica i male djece (foto-galerija). Toliko ljepote, a ja ipak ne mogu da doživim to tako. Vidim samo cirkus, reklamu i prazne priče.

Pitam se šta to nije u redu sa mnom, gdje se svi tope ja se durim.

Podsjetilo me to na jedan video koji su mnogi lajkali na fb-u. Navodno muž napravio svoj ženi. Slatki bebi glasic priča dok gledamo kako u 3:50 min raste trudnički stomak, bebica se izvinjava mami što zbog nje ima mučnine, pa joj se zahvaljuje što je pazi, što se odrekla loših stvari, loše hrane, a uvela je zdrave stvari. Pa se beba rodi, milina. Svega na par sekundi, u tri navrata, vidi se kutija nalik tetrapaku, Anmum piše, i trudnica pije iz čaše dok taj glasić priča kako mama sad pije ono što je dobro za nju, bebu. Mlijeko za trudnice!!

Ja, pomalo šokirana „proizvodom“, skrećem pažnju ovoj trudnici koja je okačila to, da se radi o reklami, i da ne nasjeda na slatke, a zapravo perfidne, načine osvajanja kupaca, tačnije ispiranja mozga. Dobila sam odgovor koji otprilike kaže da sam hejter.

Hmm, da, očigledno jesam, tj. bolje reći ljutibaba resa.

Ali evo pogledajte.

A Konferencija beba…

Jeste li čuli za kampanju “Porodica za 5″ Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske pod sloganom “Ljepša Srpska – brojnija Srpska”? Evo dio članka iz 2009.godine, iz Blica:

„Mada je u Strategiji razvoja porodice u RS za period 2009-2014. godine predviđen čitav niz konkretnih mera za pronatalitetnu politiku, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS od svih predviđenih mera za sada je odlučilo da se bavi promocijom roditeljstva. Umesto izmena niza zakona u cilju stvaranja poreskih olakšica za višečlane porodice, ukidanja PDV-a na dečje potrepštine ili podsticanja zapošljavanja roditelja, što je u strategiji i obećano, predstavljen je spot „Porodica za 5”.

Za potrebe kampanje – spota, letaka, bilborda, majica i drugog promotivnog materijala, potrošeno je 17.082 marke.

Dakle, Konferencija beba je dio te kampanje, koja je očigledno sama sebi smisao. Malo reklame, kao nešto se radi na temu nataliteta, političari se slikaju, ljudi dobiju veselje i po neki sitan poklon, svi zadovoljni.

Besmisleno. Kad npr. Mtel ili Nektar sponzorišu neki događaj, oni to rade zarad pozitivnog imidža, jer znaju da će im se to vratiti, ljudi će kupovati njihov proizvod.

Šta naši gradovi misle kad organizuju ovakva dešavanja? Da li oni ozbiljno misle da će na takav način privoliti nekoga na rađanje djece? Da li su toliko naivni ili jednostavno koriste situaciju – znaju da treba nešto da se radi na tom polju, pa ajde ono naše staro – daj igara, jer sitna djeca, ne može šator i hljeb. Dobra promocija njih samih i ništa više.

To su mjere koje moja država provodi da bi me nagovorila da rađam djecu. Sreća po nju, mene niko nije morao nagovarati. Ali evo, ja sam podložna ideji da rodim i treće, pa ću da kažem šta bi to meni pomoglo da se ne osjećam kao građanin trećeg reda, jer otkad sam roditelj upravo se tako osjećam.

Par stavki, jako skromno i jednostavno za riješiti.

  • U Prnjavoru je kretanje sa kolicima noćna mora. Van centra, trotoari su više mjesto za trotoar nego trotoar, rupe, kaldrma. Tamo gdje ih ima, tj. u centru, na pješačkim prelazima nema kosog ivičnjaka ili rampe. Jednom me policajac htio kazniti jer sam prešla ulicu 2 metra od pješačkog. Zaspalo mi dijete u kolicima pa ja nisam htjela da ga cimam, nego prešla tu malo dalje gdje ima rampica za parking. Nije se fino proveo, mislim da više nikad neće smjeti dirnuti u ženu sa kolicima.
  • Ispod Hypo banke, rampa kojom se silazi pred Robnu kuću je skoro redovno blokirana parkiranim autima. Džabe meni da im naplatite brdo kazni ako ja svaki put moram da se nerviram i mučim se da se probijem tuda.
  • U parku nema tobogana. Nije tobogan sveto slovo, ali meni stvarno neprihvatljivo da mojoj djeci tobogan bude pojam. Da moramo u drugi grad da dijete vidi šta je to!
  • U parku nema kante za smeće. Oj, Ministarsvo za porodicu, zar je toliko teško smisliti i sprovesti mjeru kante za smeće pored dječijih ljulja? Mnoge majke bi vam bile zahvalne.
  • Šetnja gradom, naveče, kad glavna ulica postane pješačka zona – skoro svaki put prođe bar jedno auto. Džabe meni da ih sve kaznite, oderete, ako ja moram non-stop da strijepim kad se dijete udalji od mene. A trebalo bi da ima pravo slobodno da trčkara, pješačka je zona. Ljutim se na vas, upravo grada, što ne regulišete to kako treba, što ne postavite neke stubiće koji bi se mogli podizati i spuštati, zaključavati i otključavati, pa nek koristi ko mora, a ne svaka budala koja hoće baš ispred kladionice ili kafića da se parkira da mi kvari šetnju. Jer ja na to imam pravo! Ljutim se i na vas, sugrađani, što to tolerišete. Samo kažete – Opet auto – i sklanjate se u stranu. I puštate ih da se tako ponašaju. Umjesto da se udružimo i blokiramo put, da naučimo te nevaspitane da ne može tako, vi to podržavate.

Idete na Konferenciju beba, umjesto da iskoristite momenat kad se grad sjeti nas roditelja i da tražimo nešto od tog grada, vi se veselite, igrate se, slikate se…

——-

Eto, izgleda sam stvarno mrgud, ljutibaba resa. Neka mi neko pomogne, da me ne pojede ova moja zloća.

Tatoo i izgubljeni u prevodu

Ljeto je vrijeme kad se ponosno pokazuju tetovaže. Iako naši ljudi generalno slabo cijene i interesuju se za Kinu, Kineze, njihovu kuturu a jezik da i ne pominjem, sve češće, tu i tamo, sijevne neki istetoviran kineski znak, ili nekoliko njih u nizu.

Iako je moje znanje kineskog odavno isparilo, uvijek zagledam. Ako zapamtim poneki, kasnije pogledam u riječniku šta znači. Taman mi to dođe kao vježba.

Sve zbog jedne davne anegdote…

Neposredno prije kretanja na moje kinesko putešestvije, upoznala sam i malo se družila sa nekim novim ljudima. Jedan momak je imao tetovažu, 6 kineskih znakova u nizu, na podlaktici. Šta znači? Kaže, to je njegovo ime. Lik koji mu je radio tetovažu je čačkao po netu kako se koji znak izgovara pa mu posložio, čisto fonetski, a ni sam ne zna šta koji znači.

Prošlo pola godine od tad, stiže meni e-mail od njih, jednog od njih. Pita kako mi ide. Kažem da je odlično i da sam toooliko naučila (kao prava ljenčuga uvijek sam se oduševljalvala sama sobom kad bilo šta radim/uradim) da bih sigurno mogla i onu tetovažu njegovog druga da prevedem. Daj fotku – tražila sam.

Stiže ubrzo fotografija, ponosni kez i podignuta miška, da se tatoo vidi u punom sjaju. Gledam i ne vjerujem! Prvo, ne vjerujem da tako lako mogu da prevedem… A onda ne vjerujem sama sebi, da li to stvarno to znači. Kako sam bila u kafeu, zovnem nekog Kineza da i on pogleda. Kaže – jeste, to je to. Ajme majko! Kakvo ime, kakvo proizvoljno slaganje znakova… Fino piše, iz aviona se vidi, jasno, na pojednostavljenom kineskom – KINESKA NARODNA BANKA.

prva dva - Kina: druga dva - narod: zadnja dva -banka)

prva dva – Kina; druga dva – narod; zadnja dva – banka… Ova prva dva znaka se vide na svim kineskim prodavnicama :

Novčanica od 10 yuan-a, otprilike 1 euro

Novčanica od 10 yuan-a, otprilike 1 euro

Da, ni manje ni više, nego upravo ono što piše na svakoj kineskoj novčanici. Čak na njoj piše i kako se to izgovara – ZHONGGUO RENMIN YINHANG. Treba li da naglasim da ni iz daleka ne liči na ime tog momka?

Kažem ja šta je, a komentar njegovog druga je bio: „Koji idiot“!

Stvarno, nije šala, ne skidaju se tetovaže baš lako. Mada, u ovom posebnom slučaju, možda je i bolje ispalo nego da je dobio ono što je tražio – svoje ime, a svaki znak je mogao da znači neku glupost. Bar da je od neke djevojke ime, pa ‘ajde i nekako… A to što je banka kineska, to može da se interpretira kao novac-banka-moć-Kina nova imperija…

Komično mi to sve. Kinezi se furaju na engleski, koji ne znaju dobro, pa se tako svuda mogu sresti majice i razni predmeti sa natpisima na besmislenom engleskom. Pojavu su nazvali chinglish = chinese-english.

WTF??

WTF??

Čemu to sve? Zašto se kititi nečim što ne razumiješ, i to bez prvovjere, pa na kraju dobiješ sprdnju umjesto nečeg s čime si želio da izgledaš cool?

Zamislimo Kineze kako tetoviraju ćirilične ruječi ljubav, prijateljstvo i sl… Ili neke naše poslovice npr. Koliko blesavo bi to bilo?

Nađoh odlične fotke na netu.

Sve u svemu, ako vas mame ovakve vrste tetovaža, provjerite dobro je li to upravo to što želite. Ne vjerujte ovakvim stvarima

Najveća glupost ikada

Najveća glupost ikada

Našla sam popriličan broj pogrešnih prevođenja na sličnim tabelama.

Kineski znakovi se izgovaraju kao slog. Svaki ima svoje značenje. Neke riječi su kombinacija više znakova. Neki znakovi se između sebe razlikuju samo po jednoj crtici, laiku skoro nevidljiva razlika, provjerite dobro. Ima mnoooogo znakova koji se izgovaraju apsolutno isto, i zato ako birate znak da dobijete ime, tražite neki sa lijepim značenjem, da ne bude nešto banalno. A možda vam je bolje da istetovirate jednostavno „JA“ kao na ovoj slici, moćnije je.

JA (čita se - wo)

JA (čita se – wo)