Što je teško biti roditelj djece sa potrebama

Ne, ne mislim na djecu sa posebnim potrebama. Sva djeca imaju potrebe. Zadovoljavanje toga roditeljima nekad može biti teško, naporno. Da se ne lažemo, djeca prolaze razne faze i s njima nekad zna biti da pošandrcaš. Počevši od bebe sa grčićima, djeteta kojem moraš da dubiš na glavi da bi pojelo nešto zdravo, dvogodišnjaka koji ti napravi poplavu u kupatilu svaki put kad mu pereš kosu, belaj čim se okreneš, vrišti toliko da se čudiš što ti ne dolazi patrola za nasilje u porodici kad mu siječeš nokte… Čelični živci ti trebaju ako si roditelj. Ali sve to nekako spada u one teškoće koje možemo svrstati pod porođajne muke. Niko nije uživao u kontrakcijama, pa ipak, kad je prošlo, većinom se sa osmijehom prisjetimo toga. Tako i ovo ostalo.

Ono što roditeljima istinski teško pada je što se, nažalost, susreću sa sa velikim poteškoćama da omoguće djeci sve što im treba. Pri tome ne mislim na kule i gradove, zimovanja, ljetovanja, igračke koje požele, već mislim baš na ono što je jedna od osnovnih dječijih potreba – kretanje. Jednom sam slušala intervju sa nekom starom nastavnicom fizičkog, rekla je – Oni ne moraju da nauče biologiju i hemiju, ali oni moraju da trče! Odnosi se naravno na stariju školsku djecu, ali isto važi i za male. Oni mnoge stvari mogu da odlože za kasnije, ali kretanje ne. To im je neophodno za razvoj, fizički ali i psihički.

Ja volim reći da mi je u Prnjavoru baš udobno sa djecom jer blizu mjesta gdje stanujem imamo dva parka, taman fino prošetamo, tamo se izigramo, kad se vraćamo kući svratimo u mesnicu, prodavnicu… Ono, baš nekako potaman.

Budući da sam solo-mama, osim par dana mjesečno kad nam dođe tata-gastarbajter, drugarice me često pitaju kako se borim sa djecom, pogotovo sad kad sam trudnica. Nekako, svi očekuju da mi je teško. A ja se junačim – Ma šta vam je, pa oni su već VELIKI, ma sve 5! I pošaljem im fotku – Evo kako ja čuvam djecu, baš mi je teeškooo… 

Ovakve ih najviše volim.

Tražili su žir za vjevericu, a možda su i gljivice gledali.

Ma milina jedna. Njih dvoje blesica su toliko slatki tako kad ih pustim, valjaju se u lišću, ona se davi on je spasava, kikoću se, nešto pričaju – Nesto mi pitamo (pričamo). Tko mi kažu. Vidim da je važno da im dopustim samostalnost. I pustim ja, ali…

Postoji jedno veliko ALI u ovim idiličnim slikama. U ovom parku, čini mi se da je bilo ljeto prošle godine, starom trulom drvetu otpala je grana i pala pravo na jednog dječaka. Starija djeca predškolskog uzrasta trčala su kroz park i igrala se dok su roditelji sjedili tu gdje i ja sjedim kad sam fotkala. Moj muž i sin su bili tu tada. Kaže da se začulo „lomljenje“ i bum. Svi su potrčali tamo, vrišteći dozivali djecu. Sva djeca trče samo on se ne vidi. I ne čuje. Ja kad pomislim na njegovu mamu (znam ženu), u kakvoj je panici ona bila tih par sekundi, kao vječnost dugih, dok nije došla do njega i vidjela da je živ… Slomljena butna kost, u šoku, ali živ. Dođe mi da vrisnem, da nekog istučem, a osjećam se tako nemoćno i sve što imam od reakcije je par suzica u očima.

Navodno je s tim parkom problem oko vlasništva. Nešto opština oduzimala privatnu zemlju, pa se sad ne zna ni hoće li vraćati ili ne pa se tako za ničiju zemlju niko i ne brine. Isto tako navodno je čak i bilo odilježeno koje drveće treba posjeći (sjećam se tih znakova), ali opština nije htjela da plati čovjeku koji je bio zadužen da to obavi pa on odustao. On odustao, oni iskulirali, i eto desila se nesreća.

Odmah poslije toga opštinari su se ipak sjetili da je tu trebalo nešto da se siječe, pa je došlo na red. Dok se nešto loše ne desi, nema akcije.

Da li im vjerujem da je posao urađen kako treba i temeljno? ‘Alo, pa u Bosni smo, naravno da ne vjerujem. Kako onda smijem pustiti djecu tamo? Eh… Nije to što smijem, nego što nemam gdje drugo! A oni moraju da  trče, da se kreću.

Za kretanje je potreban prostor. Za dječje kretanje potreban je bezbjedan prostor. Ali kad živiš u gradu, čak i u jednom g-u od gradića, to ne postoji, bar ne ovjde. Momenat kad ja kročim pred svoju zgradu, ja sam među autima. Oni, djeca, su među autima. To nije ulica, to je dvorište zgrade ali služi kao parking stanarima. Većinom nije problem jer su komšije obazrive, znaju da ima male djece pa se uvezu polako. Kažem većinom, jer nije uvijek. To znači da ja svaki put kad izlazimo iz zgrade moram da mislim na one koji ne paze. Par puta su me fino prepali, i zato moja djeca moraju da trpe galamu kad požure malo ispred mene. Ulica kojom se spuštamo do drugog „bezbjednijeg“parka, je zakrčena autima. Trotoar služi kao parking što znači da djeca moraju da trpe još malo galame – Ne, ne smiješ otimati ruku od mame! Auta, opasnost! Uz ivicu! ‘Ej, Ivica i Marica! Hjoj, ma kao da prolazimo kroz neku džunglu i samo vrebamo hoće li nas kakva neman zaskočiti.

Kad dođemo u taj bezbjedniji park, tamo možemo da se valjamo u smeću. Tu se često zadržavaju osnovci i srednjoškolci ali i neke noćne ptice. A nema niti jednu jedinu kantu za smeće. Durila sam se i pitala čika smećara, kojeg sam vidjela tamo na klupi, zašto ne pokupi to. Kaže, kolega prođe ujutro i gotovo. On došao da odmori, drugi rejon je njegov.

vandali

I ovakve scene nas znaju dočekati. Najgore je što ja na ovoj fotografiji vidim pozitivu, nema smeća! WOW!

I tako ja nastavila da se durim, ali djeci ne smeta, trčemo mi uzduž i poprijeko. A onda sam srela par polupanih staklenih flaša, tj. dijelova, onako baš fino pokrivenih lišćem. E tu mi muka dođe, pa se sjetim bloga Zagrljajnost, jednog  teksta koji je ostavio utisak.

E ako može ona, bitna faca, Project Officer u Council of Europe, dama iz Francuske da dođe i skuplja smeće po nekoj zabiti u Bosni, e vala mogu i ja tu gdje visim sa djecom. I par puta smo stvarno pokupili sve što smo našli. Nije mi pala kruna sa glave, ali mi nekako tužno bilo kad je sutradan opet bilo smeća.

Osjećam se kao da živim u nekakvoj zemlji ludaka. Niko ne želi da nam svima bude lijepo i da imamo neko uređenje, svi samo gledaju svoje trenutne potrebe. A djeca sa svim svojim silnim pravima koja mogu vrijedno da ispisuju po panoima škola i vrtića, godinu za godinom, e ta djeca mogu da se nose u… tamo odakle su i došli. Jer nemaju oni ono jedino koje je važno, a to je pravo glasa, na izborima naravno.

Roditelji imaju, ali u moru raznih nezadovoljenih prečih potreba ovo nekako zaborave. A i čini se da su roditelji pretrpili veliko ispiranje mozga kako je opasno da djeca trče – mogu pasti i udariti se!! Trava, zemlja… To je opasno – prljavština, gliste, krpelji!! Sve strašnije od strašnijeg!

Ja bih kao nešto da se bunim, ali ne mogu sebi da priuštim zadovoljstvo da jurišam na vjetrenjače kao gospodin Don Kihot. Svi moji živci mi trebaju za moju djecu.

Spominjem Prnjavor, ali npr. kad sam u Banjaluci, tamo mi još gore. Baza nam je Budžak 3 – onoliko naselje a nema nigdje neki mini park gjde se djeca i mame mogu sastati. Šetamo ulicama bez trotoara. Moram busom ili autom do Parka Mladena Stojanovića da se djeca mogu sresti i igrati sa drugom djecom.

Skoro sam bila s njima u Parku Petra Kočića. U centru gradske vreve, imaju neke zanimljive krivudave klupe po kojima djeca vole da se penju. Zadesili se pa ‘ajde da se malo poigraju. Sretnem poznatu mamu, kaže ona dođe tu sa Paprikovca. Imaju tamo neke livade, ali ovaj park im je najbolje mjesto da se djeca iskaču.

klupe

U ovom parku nema nikakvih sadržaja namjenjenih isključivo djeci.

Ja šokirana. Je li moguće? To najbolje?? Strašno!

Jedan treći banjalučki park je već „otišao“ u ruke čovjeka koji je tu napravio zgradu pa onda otišao u zatvor. Sad je aktuelna tema kako planiraju jedan dječiji parkić, u Boriku, da sravne sa zemljom i ustupe mjesto nečemu mnogo manje prizemnom, njenom visočanstvu Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Nije samo park u pitanju, tu je i jedino brdašce u okolini gdje se djeca sankaju. Otimaju im. Kad sam to čula, pomislih – Crkvo, gdje će ti duša?!

crkva

Ova fotka koju nađoh na fb-u govori sve…

A poslije će da kažu kako su današnji roditelji ovakvi, onakvi, ne daju djeci da se idu igrati vani.  Ma gdje da se igraju? Na ulici, na parkingu?

Katastrofa.

Imam rodicu koja je majka djeteta sa posebnim potrebama. Zajedno sa drugim roditeljima takve djece prevrnula je Banjaluku naglavačke dok nije dobila ono što treba njoj i njenom djetetu, kvalitetan dnevni centar.  Detaljnije…

Pitam se, šta nas to koči u borbi za ostvarivanje prava i potreba naše djece? Zar ne vidimo da su i oni ugroženi? Čim imaju nezadovoljene potrebe, ugroženi su, htjeli mi to prizanti ili ne.

p.s. U Prnjavoru proričem da će se sledeća nesreća dogoditi na ulici koja je namjenjena pješacima poslije 5h, a auta stalno prolaze. Paze oni, većinom, ali jednom će neko dijete otrgnuti ruku od mame i podletiti pod neko koje ne pazi. Onda će opštinari da uvide da ipak treba da intervenišu. 

Advertisements

Nepodnošljiva lakoća abortiranja

Ova tema mi već neko vrijeme bode oči. Da li se o tome više raspravlja u zadnje vrijeme ili ja to više primjećujem zbog svog posebnog bebi-stanja, ne znam.

Elem, počelo je sa člankom #SHOUTYOURABORTION ILI ZAŠTO TREBA GOVORITI O POBAČAJU. Twitter lavina javnIh priznanja abortusa – jednima sredstvo kako da podrže skidanje tabua sa teme, borba protiv navodnog društvenog prezira prema ženama koje to rade. (Izjave tipa „Mnogo ljudi još uvijek vjeruje, da na nekom nivou, ako si dobra žena, abortus je izbor koji bi trebalo da prati određena količina tuge, stida ili kajanja. Ali znate šta? Ja imam dobro srce a abortus me učinio sretnom… Zašto da ne budem sretna što nisam primorana da budem majka?“ ili „Nisam željela djecu, Nisam ih mogla priuštiti. Zakazala kontracepcija… Nema nikakvog žaljenja.“) Drugima je to došlo kao neka vrsta grupne terapije koja pomaže da skinu teret sa srca koji su nosile godinama.

Dok mi se, sa jedne strane, svidio ovaj dio sa oslobađanjem od osjećaja krivice, s druge strane promovisanje abortusa kao ne samo legitimnog već i pozitivnog načina planiranja porodice (tj. majčinstva, jer ističe se da je to samo ženina odluka) mi je zasmetao, zapeo kao kost u grlu koju ne mogu da progutam.

Zar ne bi trebalo da ističemo malo odgovornije seksualno ponašanje kao bolji način, a ne praviti od abortusa „malu macu“? Zamišljam mladi par koji se prepušta strasti, odjednom ona pita: „Imaš li kondom?“ On, blago nervozno: „Nemam.“ Ona: „Nema veze. Uvijek mogu abortirati.“ 

Ok, možda banalizujem pretjerano, ali ako se budu širile priče da je abortus lak, ne nosi posljedice i svi to rade, zar ne možemo očekivati da se pojava omasovi?

Osim toga, pomislila sam, kako to da društvo prezire abortus? Pa društvo je napravilo tako da je abortus dostupan svima, svaka mala opština ima mjesto gdje to možete obaviti. Ako ima ginekologa ima i to. Ali, šta ja znam, to su neka američka previranja, ja mislila da su oni neko društvo budučnosti gdje je to sasvim normalno a oni pričaju o tabuima i osuđivanju.

Ja živim u  svijetu gdje su te stvari normalne. Još kao mlada djevojka bila sam upoznata sa pričama o tome, uglavnom udate žene iz mog okruženja su to radile. Neke su žalile, i poslije 40 godina još se preispituju. Neke ne. Uglavnom nisam nikad vidjela da ih neko osuđuje. Doduše, o tome se nije pričalo nešto naveliko i javno, ali ne u smislu da je tabu, nego više kao da je to ipak intimna stvar. Ne ideš pričati okolo ni koliko puta sedmično imaš seks ili tako nešto. Pa ni žene koje su imale spontani ne vole pričati o tome osim sa prisnim ljudima.

Osim toga, rekla bih da društvo mnogo više osuđuje podizanje djece u nesređenim životnim uslovima, što finansijskim što emotivnim, nego abortiranje.

Sjećam se sebe, kad smo mladi bili, pa čujemo da je neka cura trudna i da će se udati (ili neće, to je bilo manje bitno), a mi opleti po njoj – Ajoj, uništila sebi život, što nije abortirala..!

Sjećam se kad je moja mama zatrudnila sa 4. djetetom, ja sam imala 13 godina i bilo me je sramota. Niko od mojih drugara nije imao ni 3. dijete u porodici a kamoli 4.! Vrbovali su je da „se očisti“. Nije. Kad je bila trudna sa 5. djetetom, pritisak da abortira je bio toliko jak da je čak imala i zakazan termin za to. A onda je otišla i  kupila sebi kaput i čizme za te pare a mi smo dobili anegdotu i malog brata, omiljenog i razmaženog do besvijesti.

Ovo su primjeri kojima želim da pokažem da u društvu abortus nije stvar koja se osuđuje, koliko stvar koja se očekuje i podržava, u nekim slučajevima.

Ja sam poprilično intenzivno proživjela abortus bliske osobe. Različite faze su se smjenjivale – očaj i definitivna odluka da će to da uradi; prepuštanje „sudbini“ i odluka da će da zadrži bebu. Prava jedna mala agonija. Bila sam uz nju, podrška u slučaju obje varijante. Prevagnuo je strah, nesigurnost, nespremnost na ulogu majke i ona je to uradila.

depressief

U tim danima, dosta sam čačkala po netu i našla gomilu foruma na kojima žene pričaju o svom iskustvu. Mnogo kajanja, mnogo tuge, čak i depresije, mnogo ubjeđivanja drugih da to ne rade. Niko nije spominjao da ih neko osuđuje pa da odatle dolazi neprijatnost, već one same žale i zamišljaju bebe…

Naravno, ima i one druge priče, gdje žene ženama pomažu i pružaju informacije gdje, kako i za koliko para to mogu da obave. Nema žaljenja, nego samo olakšanje.

Dakle, vidjela sam ono što sam više-manje znala i ranije. Različite žene u različitim situacijama to različito proživljavaju.

Temu su nanovo čačnula dva članka, Moj abortus – moja stvar i Abortus – pravo žene da odlučuje o svom zdravlju i telu. Generalno su mi se svidjela, pogotovo drugi jer je opširan, ali i tu me nešto žulja…

Opet se ističe osuda javnosti. Ma koja bre osuda, pa izgleda ja stvarno živim u nekom paralelnom svijetu. Koje su to dimenzije ja stvarno ne znam, ali znam da živim u svijetu gdje, kad drugarica kaže drugarici da je trudna, sa trećim djetetom, prvi komentar koji dobije je: „Aaaj, i šta ćeš?!“ Ako nekom treba prevod, to znači: „Hoćeš li zadržati bebu ili ne?“ 

To su stvari koje se kod nas podrazumijevaju. Znam ja, ima onih glasova koji govore čedomorke, ubistvo, nezaštićene bebe i sl. (jest da bi mi bilo draže da ih nema, ali ipak mi nešto milo da vidim da među nama žive i oni bezgrešni koji se usuđuju da bace kamen) ali to definitivno nije većina društva i ne možemo govoriti o tome kao glavnom problemu sa kojim se sreću žene koje su kroz to prošle.

Čitajuči prvi tekst može se zaključiti da je osuda društva ta koja doprinosi samoosudi kod žene koja je abortirala. A društvo svejedno ne brine ni za našu jako željenu djecu koja imaju svu pažnju svojih roditelja, kako onda to društvo ima obraza da govori da bi trebalo rađati i djecu za koju ljudi nisu spremni. Neće društvo paziti i hraniti tu djecu, zato neka ćuti. Hrabra kritika onog licemjernog u društvu, ali opet meni tu nešto ne štima. Citiraću izjavu sa kraja teksta:  „Iako ja nisam nikada imala priliku odlučivati o sopstvenom abortusu, poklanjam ga svim onim ženama koje se stide svoje odluke i svog postupka, potpuno nepotrebno.“

Moje negodovanje – žene već imaju pravo i priliku da odlučuju same o ovome, i ne bih rekla da je stid pred drugima glavni problem koji žene koje su to prošle nose na plećima. Osim toga, lako je dati pravo i podršku nekom za nešto što se tebe uopšte ne tiče. Ali šta ćemo sa onim ženama koje ne mogu da se oporave od toga? Koje nose to na srcu kao veliki teški kamen… Da im kažemo: „Šta sad hoćeš?! Sama si to htjela, mi ti dali, sad živi s tim.“

Jeste, sama je odlučila, ali ne bi ona to mogla izvesti da joj drušvo nije napravilo abortus tako jednostavno dostupnim. Društvo joj je pomoglo da to uradi. Svi znaju gdje mogu otići to da urade. Niko te ništa neće pitati, tražiće ti samo novac. 160KM u državnoj, oko 300KM u privatnoj klinici. (Tako kaže članak u „Novostima“.) Za mnoge, kraj priče. Ali postoji i veliki broj onih za koji jedna druga priča tek počinje. Tužna priča o kajanju. A u toj priči ne znaju kome da se obrate. Psihološko savjetovanje baš i nije tako dostupno kao što je dostupan abortus. Uostalom, pa takvo nešto je mnogo veća sramota kod nas nego samo abortiranje, ako ćemo već o sramoti.

Zašto se društvo pravi da te žene ne postoje? Da su sve one hladne glave i promišljeno donijele odluku za koju misle da je najbolja? 

Dajte molim vas! Svi znamo kako početak trudnoće prati divljanje hormona. Nervoze tipa „PMS je mala maca“ nisu rijetka pojava. U takvom stanju žena koja nema povoljne uslove za rađanje bebe može da se poprilično ucrnjači, isprepada i u takvom stanju donese odluku o abortusu. A hvala društvu, za to ti ne treba ništa više nego pare, i stvar „oćišćena“. Kasnije preispitivanja i depresije nisu problem, jer ipak se ne radi o većini žena?

„Samo njena odluka“, a sad bi da se žali? To nikog ne zanima – sama pala, sama se ubila!

Ma ne, ja brkam – treba podrška samo onim ženama kojima je problem što će neko iz društva da ih osuđuje, onima koje se stide da priznaju… Ovima što stvarno žale, njima ništa ne treba. Ma one ne postoje, šta je meni..!

Ona moja prijateljica što je abortirala… Kasnije, kad je ponovo bila trudna i radovala se bebi, imala je izjave tipa: „Eh, da mi je ginekolog tada na ultrazvuku pokazao kako to izlgeda, da se pravo vidi beba, ne bih to mogla uraditi“. I onda vidiš kako je mnogo stvari moglo uticati na „samo njenu odluku“.

Dođe ti da se zapitaš, da li previše lako žene mogu da abortiraju? Možda bi ipak trebalo da postoji i neka vrsta psihološkog savjetovanja prije te odluke? Ne nešto što bi im nametalo odluku, već nešto što bi im pomoglo da malo svjesnije prođu kroz to.

Ne znam. Komplikovane su to stvari, definitivno mnogo komplikovanije od onog „Njeno tijelo, njen izbor“.