Što je teško biti roditelj djece sa potrebama

Ne, ne mislim na djecu sa posebnim potrebama. Sva djeca imaju potrebe. Zadovoljavanje toga roditeljima nekad može biti teško, naporno. Da se ne lažemo, djeca prolaze razne faze i s njima nekad zna biti da pošandrcaš. Počevši od bebe sa grčićima, djeteta kojem moraš da dubiš na glavi da bi pojelo nešto zdravo, dvogodišnjaka koji ti napravi poplavu u kupatilu svaki put kad mu pereš kosu, belaj čim se okreneš, vrišti toliko da se čudiš što ti ne dolazi patrola za nasilje u porodici kad mu siječeš nokte… Čelični živci ti trebaju ako si roditelj. Ali sve to nekako spada u one teškoće koje možemo svrstati pod porođajne muke. Niko nije uživao u kontrakcijama, pa ipak, kad je prošlo, većinom se sa osmijehom prisjetimo toga. Tako i ovo ostalo.

Ono što roditeljima istinski teško pada je što se, nažalost, susreću sa sa velikim poteškoćama da omoguće djeci sve što im treba. Pri tome ne mislim na kule i gradove, zimovanja, ljetovanja, igračke koje požele, već mislim baš na ono što je jedna od osnovnih dječijih potreba – kretanje. Jednom sam slušala intervju sa nekom starom nastavnicom fizičkog, rekla je – Oni ne moraju da nauče biologiju i hemiju, ali oni moraju da trče! Odnosi se naravno na stariju školsku djecu, ali isto važi i za male. Oni mnoge stvari mogu da odlože za kasnije, ali kretanje ne. To im je neophodno za razvoj, fizički ali i psihički.

Ja volim reći da mi je u Prnjavoru baš udobno sa djecom jer blizu mjesta gdje stanujem imamo dva parka, taman fino prošetamo, tamo se izigramo, kad se vraćamo kući svratimo u mesnicu, prodavnicu… Ono, baš nekako potaman.

Budući da sam solo-mama, osim par dana mjesečno kad nam dođe tata-gastarbajter, drugarice me često pitaju kako se borim sa djecom, pogotovo sad kad sam trudnica. Nekako, svi očekuju da mi je teško. A ja se junačim – Ma šta vam je, pa oni su već VELIKI, ma sve 5! I pošaljem im fotku – Evo kako ja čuvam djecu, baš mi je teeškooo… 

Ovakve ih najviše volim.

Tražili su žir za vjevericu, a možda su i gljivice gledali.

Ma milina jedna. Njih dvoje blesica su toliko slatki tako kad ih pustim, valjaju se u lišću, ona se davi on je spasava, kikoću se, nešto pričaju – Nesto mi pitamo (pričamo). Tko mi kažu. Vidim da je važno da im dopustim samostalnost. I pustim ja, ali…

Postoji jedno veliko ALI u ovim idiličnim slikama. U ovom parku, čini mi se da je bilo ljeto prošle godine, starom trulom drvetu otpala je grana i pala pravo na jednog dječaka. Starija djeca predškolskog uzrasta trčala su kroz park i igrala se dok su roditelji sjedili tu gdje i ja sjedim kad sam fotkala. Moj muž i sin su bili tu tada. Kaže da se začulo „lomljenje“ i bum. Svi su potrčali tamo, vrišteći dozivali djecu. Sva djeca trče samo on se ne vidi. I ne čuje. Ja kad pomislim na njegovu mamu (znam ženu), u kakvoj je panici ona bila tih par sekundi, kao vječnost dugih, dok nije došla do njega i vidjela da je živ… Slomljena butna kost, u šoku, ali živ. Dođe mi da vrisnem, da nekog istučem, a osjećam se tako nemoćno i sve što imam od reakcije je par suzica u očima.

Navodno je s tim parkom problem oko vlasništva. Nešto opština oduzimala privatnu zemlju, pa se sad ne zna ni hoće li vraćati ili ne pa se tako za ničiju zemlju niko i ne brine. Isto tako navodno je čak i bilo odilježeno koje drveće treba posjeći (sjećam se tih znakova), ali opština nije htjela da plati čovjeku koji je bio zadužen da to obavi pa on odustao. On odustao, oni iskulirali, i eto desila se nesreća.

Odmah poslije toga opštinari su se ipak sjetili da je tu trebalo nešto da se siječe, pa je došlo na red. Dok se nešto loše ne desi, nema akcije.

Da li im vjerujem da je posao urađen kako treba i temeljno? ‘Alo, pa u Bosni smo, naravno da ne vjerujem. Kako onda smijem pustiti djecu tamo? Eh… Nije to što smijem, nego što nemam gdje drugo! A oni moraju da  trče, da se kreću.

Za kretanje je potreban prostor. Za dječje kretanje potreban je bezbjedan prostor. Ali kad živiš u gradu, čak i u jednom g-u od gradića, to ne postoji, bar ne ovjde. Momenat kad ja kročim pred svoju zgradu, ja sam među autima. Oni, djeca, su među autima. To nije ulica, to je dvorište zgrade ali služi kao parking stanarima. Većinom nije problem jer su komšije obazrive, znaju da ima male djece pa se uvezu polako. Kažem većinom, jer nije uvijek. To znači da ja svaki put kad izlazimo iz zgrade moram da mislim na one koji ne paze. Par puta su me fino prepali, i zato moja djeca moraju da trpe galamu kad požure malo ispred mene. Ulica kojom se spuštamo do drugog „bezbjednijeg“parka, je zakrčena autima. Trotoar služi kao parking što znači da djeca moraju da trpe još malo galame – Ne, ne smiješ otimati ruku od mame! Auta, opasnost! Uz ivicu! ‘Ej, Ivica i Marica! Hjoj, ma kao da prolazimo kroz neku džunglu i samo vrebamo hoće li nas kakva neman zaskočiti.

Kad dođemo u taj bezbjedniji park, tamo možemo da se valjamo u smeću. Tu se često zadržavaju osnovci i srednjoškolci ali i neke noćne ptice. A nema niti jednu jedinu kantu za smeće. Durila sam se i pitala čika smećara, kojeg sam vidjela tamo na klupi, zašto ne pokupi to. Kaže, kolega prođe ujutro i gotovo. On došao da odmori, drugi rejon je njegov.

vandali

I ovakve scene nas znaju dočekati. Najgore je što ja na ovoj fotografiji vidim pozitivu, nema smeća! WOW!

I tako ja nastavila da se durim, ali djeci ne smeta, trčemo mi uzduž i poprijeko. A onda sam srela par polupanih staklenih flaša, tj. dijelova, onako baš fino pokrivenih lišćem. E tu mi muka dođe, pa se sjetim bloga Zagrljajnost, jednog  teksta koji je ostavio utisak.

E ako može ona, bitna faca, Project Officer u Council of Europe, dama iz Francuske da dođe i skuplja smeće po nekoj zabiti u Bosni, e vala mogu i ja tu gdje visim sa djecom. I par puta smo stvarno pokupili sve što smo našli. Nije mi pala kruna sa glave, ali mi nekako tužno bilo kad je sutradan opet bilo smeća.

Osjećam se kao da živim u nekakvoj zemlji ludaka. Niko ne želi da nam svima bude lijepo i da imamo neko uređenje, svi samo gledaju svoje trenutne potrebe. A djeca sa svim svojim silnim pravima koja mogu vrijedno da ispisuju po panoima škola i vrtića, godinu za godinom, e ta djeca mogu da se nose u… tamo odakle su i došli. Jer nemaju oni ono jedino koje je važno, a to je pravo glasa, na izborima naravno.

Roditelji imaju, ali u moru raznih nezadovoljenih prečih potreba ovo nekako zaborave. A i čini se da su roditelji pretrpili veliko ispiranje mozga kako je opasno da djeca trče – mogu pasti i udariti se!! Trava, zemlja… To je opasno – prljavština, gliste, krpelji!! Sve strašnije od strašnijeg!

Ja bih kao nešto da se bunim, ali ne mogu sebi da priuštim zadovoljstvo da jurišam na vjetrenjače kao gospodin Don Kihot. Svi moji živci mi trebaju za moju djecu.

Spominjem Prnjavor, ali npr. kad sam u Banjaluci, tamo mi još gore. Baza nam je Budžak 3 – onoliko naselje a nema nigdje neki mini park gjde se djeca i mame mogu sastati. Šetamo ulicama bez trotoara. Moram busom ili autom do Parka Mladena Stojanovića da se djeca mogu sresti i igrati sa drugom djecom.

Skoro sam bila s njima u Parku Petra Kočića. U centru gradske vreve, imaju neke zanimljive krivudave klupe po kojima djeca vole da se penju. Zadesili se pa ‘ajde da se malo poigraju. Sretnem poznatu mamu, kaže ona dođe tu sa Paprikovca. Imaju tamo neke livade, ali ovaj park im je najbolje mjesto da se djeca iskaču.

klupe

U ovom parku nema nikakvih sadržaja namjenjenih isključivo djeci.

Ja šokirana. Je li moguće? To najbolje?? Strašno!

Jedan treći banjalučki park je već „otišao“ u ruke čovjeka koji je tu napravio zgradu pa onda otišao u zatvor. Sad je aktuelna tema kako planiraju jedan dječiji parkić, u Boriku, da sravne sa zemljom i ustupe mjesto nečemu mnogo manje prizemnom, njenom visočanstvu Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Nije samo park u pitanju, tu je i jedino brdašce u okolini gdje se djeca sankaju. Otimaju im. Kad sam to čula, pomislih – Crkvo, gdje će ti duša?!

crkva

Ova fotka koju nađoh na fb-u govori sve…

A poslije će da kažu kako su današnji roditelji ovakvi, onakvi, ne daju djeci da se idu igrati vani.  Ma gdje da se igraju? Na ulici, na parkingu?

Katastrofa.

Imam rodicu koja je majka djeteta sa posebnim potrebama. Zajedno sa drugim roditeljima takve djece prevrnula je Banjaluku naglavačke dok nije dobila ono što treba njoj i njenom djetetu, kvalitetan dnevni centar.  Detaljnije…

Pitam se, šta nas to koči u borbi za ostvarivanje prava i potreba naše djece? Zar ne vidimo da su i oni ugroženi? Čim imaju nezadovoljene potrebe, ugroženi su, htjeli mi to prizanti ili ne.

p.s. U Prnjavoru proričem da će se sledeća nesreća dogoditi na ulici koja je namjenjena pješacima poslije 5h, a auta stalno prolaze. Paze oni, većinom, ali jednom će neko dijete otrgnuti ruku od mame i podletiti pod neko koje ne pazi. Onda će opštinari da uvide da ipak treba da intervenišu. 

Advertisements

3 thoughts on “Što je teško biti roditelj djece sa potrebama

  1. U pravu je ta profesorica, ali stoji i sve što si ti napisala. I samoj mi je tako.
    Živim u velikom gradu, da odemo negdje u šumu, treba nam auto kojega preko tjedna nemamo, parkova sve manje, a ni djece u njima. Samo i do parka se nahodamo, i taman kad smo stigli, vrijeme je za ići kući. Tužno je to sve danas.
    Nema one slobode koja je bila dok smo mi bili djeca, igranja na ulici, u susjedstvu. Već sam u par parkova naišla na oznake o tome kako djeca ne smiju od toliko do toliko sati biti glasna, jer je to vrijeme „kućnog mira“. Dođemo s njima u park da se iskaču i izviču koliko žele, jer to u stanu ne smiju, a ono i tamo zabrane.

    Liked by 1 person

  2. Mi živimo u delu Beograda, tj. u zgodnom delu dela Beograda u kojem smo okruženi parkićima za decu koji su skoro svi između zgrada, potpuno sklonjeni sa lice. Kad ovo pišem, zvuči mi kao da živimo ni manje ni više nego u nekom elitnom delu Beograda. Naprotiv, ovde žive sve same radničke porodice i studenti, fini ljudi. Mi npr. imamo parkić sa obe strane zgrade i uvek kad izađemo, prvo pokupimo papiriće, pa se onda igramo. Parkići za decu nisu preterano bogati, ali imamo po ljuljašku, klackalicu, vrtešku, a tamo gde ima peska i tobogan. I nije uvek prljavo, ali uglavnom jeste. Hoću da kažem, i kad nam grad obezbedi ono neophodno za decu, roditelji budu prvi koji to ne cene. Posvuda opušci od cigareta, ispljuckane semenke, žvake, kese od čipseva i slatkiša. Nije uvek tako i radnici gradske čistoće bi mogli češće da prazne kante, ali opet. Nije teško brinuti o nečemu što mnogo znači našoj deci.

    Nadam se da će stvari krenuti na bolje kod vas.

    ps. Obožavan fotku sa kafom. Uh. 🙂

    Liked by 1 person

Оставите одговор

Попуните детаље испод или притисните на иконицу да бисте се пријавили:

WordPress.com лого

Коментаришет користећи свој WordPress.com налог. Одјавите се / Промени )

Слика на Твитеру

Коментаришет користећи свој Twitter налог. Одјавите се / Промени )

Фејсбукова фотографија

Коментаришет користећи свој Facebook налог. Одјавите се / Промени )

Google+ photo

Коментаришет користећи свој Google+ налог. Одјавите се / Промени )

Повезивање са %s