O kuvanju u ženama

Iz komšinicinog stana uvijek je bolje mirisao ručak nego iz mog. Mene je to grizlo iako se muž nikad nije žalio da mu moj ručak ne valja, ili da bi radije jeo njen ručak. Zamišljala sam da mu ipak nije svejedno što ga ne dočeka nešto malo specijalnije od mojih jednostavnih jela.

Mislim da mi je bilo najgore kad se komšinica hvali kako njen sin dobro jede, sve pojede, koliko mu je fino sve što skuva. Ja sam svom morala da dubim na glavi da pojede nešto što sam napravila. Pored svih mogućih preispitivanja o tome da li nešto griješim u njegovom vaspitanju pa mi se tako inati, samo mi je još trebalo da razmišljam o tome da li je do mog kulinarskog neumjeća.

Bila sam nesrećna. Mnogo vremena sam provodila čitajući razne recepte, pokušavajući da dostignem taj ideal dobre žene – dobre kuvarice.

Jednog dana na ručku mi je bila svekrva i rekla je, onako pasivno-agresivno kako svekrve to znaju, da mi je riža nekako… nešto nije baš. Sa facom kao da je probala limun, koji ne samo da je kiseo nego i truo. Tu sam pukla. Prokuvalo mi je u glavi, konačno.

Shvatila sam koliko sam luda bila. Zapitala sam se da li ona komšinica, koja me bacala u očaj opojnim mirisima svoje kuhinje, da li se ona ikad brinula što nema pojma o stvarima koje mene zanimaju. Smiješno mi je bilo. Sigurna sam da mnoge nije nikad ni probala, a za neke vjerovatno ni čula. I sigurno je boli uvo za to. A i zašto bi? Ona ima svoj svijet. Isto tako i ja.

Digla sam ruke od zadovoljavanja tuđih kriterijuma. Meni je važno je da je ručak na stolu, da je zdrav i da nije neukusan. Ne moram da se takmičim ni sa kim, svejedno kuvanje nije nikad ni bilo na listi mojih interesa. Đakonije i specijalitete ostavljam onima koje to stvarno zanima. Ja ću da se posvetim stvarima koje mene zanimaju. I biću srećnija, a samim tim i moj muž će da bude srećniji. I zato drage žene, kažem i vama… Ne brinite što neko drugi bolje kuva nego vi. Sasvim je O.K. biti prosječna kuvarica. Muževi više vole zadovoljnu ženu, nego da svaki dan jedu specijalitete. Za takvo nešto, tu je uvijek restoran. Pogotovo ako zajedno odete, onda je to još i provod.

 

Riječ autora:

Nažalost, bojim se da moram pisati i objašnjenje za tekst, da ne bih dobila komentare tipa „Ja kuvam ovako, onako… Ja isto ne volim da kuvam, blabla“.

Ne radi se ovdje o otkrivanju mudrosti, nego o razotkrivanju gluposti. 

Kuvanje je metafora za izmišljene ženske probleme koji od nas prave blesave očajnice. Komšinica i svekrva predstavljaju ljude do čijeg mišljenja nam nije mnogo stalo, ali iz nekih čudnih pobuda (nauka će valjda jednog dana da pronikne u tu pojavu), želimo da to mišljenje ipak bude najbolje moguće. Čak i po cijenu sopstvene sreće, zanemarivanja sebe. I tek onda kad postanemo stvarno nezadovoljne, dolzimo do tzv. „spoznaja“, koje nisu ništa drugo do li izmišljanje tople vode.

Gdje si bila ženo do sad?! Koju deceniju u razvoju si preskočila – dvadesete, tinejdž..?

Je li se na to svela ženska pamet?!

psi

 

 

Advertisements

Fama zvana Dojenje – Muzare vs. Sebične mame. Ko tu diže prašinu i zbog čega?

Žene su oduvijek dojile bebe. I dohranjivale. Davale drugim ženama da ih doje. Hranile. Ali nikad kao danas to nije izazivalo polemike, čak otvoreni rat, pogotovo na internetu, kad se dotakne ta tema. Spominju se loše i sebične majke, spominje se izigravanje paćenica, svašta se spominje… Veliko nerazumijevanje vlada među zagovornicima dojenja i onima koji to nisu.

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

U čemu je stvar?

Dolazak bebe u vaš život donosi i miješanje (zabadanje nosa) ljudi iz okoline sa kakvim se nikad ranije niste sreli. Nikad vam ranije niko nije solio pamet o tome šta treba da jedete, kako šta da radite… A sad, odjednom, od mame, svekrve, komšinice, slučajnog prolaznika na ulici, svi imaju nešto da vam objašnjavaju. Svi znaju najbolje, tj. bolje od vas, mame početnice, šta je najbolje za vaše dijete. Znaju bolje nego vi i kad mu je vruće i kad je gladno i kad mu je hladno… To mnooogo iritira.

U takvim uslovima prag tolerancije jednostavno mora malo da opadne. Podigne se neki gard. I zato, kad se dođe do osjetljive teme dojenja, obično se i ne pokušava razumjeti šta ona druga strana želi reći, nego se odmah prelazi u napad.

 

Ženi koja doji čini se da pripada nekoj ugroženoj vrsti, kao panda ili nešto slično, da ne kažemo da ima i onih kojima djeluje kao da su slučajno preživjeli obik dinosaurusa. Davno trebalo da izumre a eto nije i sad joj se svi čude a po malo i zaziru. Kako znaš da je bebi to bilo dovoljno mlijeka? – po podoju. Gladan je? – čim zaplače. Skoro svakodnevno šikaniranje takvim pitanjima i različitim komentarima o kvalitetu njene ishrane kod prvi-put-mame stvara utisak da je njena sposobnost da nahrani bebu u najmanju ruku sumnjiva. Velika lupa i znak pitanja joj lebde nad glavom, odnosno dojkama. Ona se u nevjerici i sve većoj rezignaciji pita – Kakav je ovo control-freak svijet oko mene? Još im samo fali da počnu vagati iskorištene pelene, uvedu mjerač potrošnje kalorija (neke bebe su živahnije od drugih) ili takvo nešto robotično.

U takvom okruženju ona se sa drugim majkama dojiljama prepoznaje kao saborac u borbi za neki normalan i prirodan svijet. Od obične dojilje ona postaje zagovornik dojenja. Čini joj se da dojenje gubi bitku sa ovim brzim vremenom, kad nam velike kompanije i njihove reklame diktiraju način života. Čini joj se da su mame i bebe postale odviše lak potrošaški plijen. 

Zato ona koristi svaku priliku koju ima da kaže koju riječ za podršku dojenju. Ponekad i gdje ne treba, jer…

 

Ženi koja ne doji djeluje kao da je mnogi prezrivo gledaju, smatraju je sebičnom – misli samo na sebe, nije se dovoljno potrudila da svom djetetu obezbijedi najbolju i najzdraviju hranu. Neće da se muči gospođa pa uzela flašicu.  Ako ne to, onda bar ima utješnu titulu – neuspješna mama. Zakazala je. Pričaju im o vezivanju imeđu mame i bebe tokom dojenja. Naravno da niko ne želi da implicira da njihovim bebama nešto fali, neee! Samo kažu, eto… Pa i na kutijama adaptiranog mlijeka za bebe fino piše da je dojenje najzdravije.

Ako je okružena takvim bockajućim komentarima, pogotovo ako dolaze od kakve mame koja doji a pri tome se nezdravo hrani, možda čak i puši, onda mama-nedoilja dobija jako negativan stav prema svakoj priči o dojenju. Netrpeljivost. Zagovornike dojenja doživljava kao one koji žele da joj nabiju na nos da nije dovoljno dobra. Mama, a nedovoljno mama!  Stvarno, kako se usuđuju?!

Zato ona ne može a da ne reaguje na situacije gdje se dojenje veliča. Ona ima potrebu da kaže i dokaže da je to pretjerivanje, da žene koje govore da su uspjele uprkos poteškoćama izigravaju paćenice, majke nad majkama. Od obične mame nedojilje one postaju zagovornici nedojenja. 

……..

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

Žena koja je lako uspostavila dojenje nema potrebu da nekom objašnjava da se to može izvesti ako ima upornosti i stručnog savjeta. Zna da je kod nje sve išlo kao podmazano i ni sama ne zna šta savjetovati nekome čija beba stalno plače. Njoj prvoj se čini da je „beba gladna“.

Ženu koja je samovoljno odlučila da se ne bakće sa dojenjem ne dotiču komentari o veličanstvenom dojenju. Ona je raskrstila to sama sa sobom i ne upušta se u rasprave.

I tako nam ostaju one koje su se borile do iscrpljenosti sa svojim dojkama, sa bebom, sa okolinom, da bi mlijeko poteklo kako treba, i one koje su prošle sličnu takvu borbu, ako ne i znojniju, prije nego što su „presušile“.

Željele su isto a završile na suprotnim polovima, zaraćenim stranama one bitke koja se ne zove dojenje ili nedojenje, nego ljubav i briga o novorođenčetu. A tu smo svi jednaki, zar ne?

 

 

Šta žene žele?

Vidjela ovo na fb-u:

ispovesti.png

i u komentarima ispod:

frojd

Stvarno, kad vidimo ovakav i slične primjere ženskog razloga za nezadovoljstvo, čovjek se zapita u čemu je štos s tim ženama. Kako im polazi za rukom da uvijek nešto zakomplikuju, naprave problem tamo gdje ga nije bilo i nije ni trebalo biti. Daš im sve što žele, a one opet nešto gunđaju!

Šta žene žele?!

Moglo bi se reći da je pitanje sasvim na mjestu. Moglo bi se reći da je to jedno od onih vječnih nepoznanica, pitanja tipa  – Šta je starije, koka ili jaje? Da li je čovjek nastao od majmuna? Da li je Nil Armstrong stvarno hodao po mjesecu?

MEĐUTIM! Šta dobijemo ako uporedimo to pitanje sa ovim – Šta muškarci žele? Na prvu, možda neki šaljiv odgovor da su muškarci jednostavni, svi znaju šta žele: odmor poslije posla, pivo sa drugarima, doggystyle sex, žena da vodi brigu o kući i djeci… Ali to je ipak samo šala, jer ne možemo svrstavati sve muškarce u isti koš. Svaki muškarac je individua. Generalizovati ih dođe nekako naivno, bezobrazno, SEKSISTIČKI.

Ali, za žene je o.k. postaviti takvo pitanje jer su zaista komplikovane, generalno? Mnogo je teže zadovoljiti ženu nego muškarca? (Slučajna je aluzija na seks, ali odlično je poređenje pa zadržavam.)

Da, čini se da je ženama potrebno više da bi bile zadovoljne. Ili je bolje reći da im je potrebno manje za nezadovoljstvo? Kako god, mora se priznati da žene mare za više stvari u životu nego muški svijet. A možda čak i za muškarce mare više nego muškarci za njih.

Bitna im je odjeća koju nose, kozmetici mogu posvetiti mnogo vremena, biranje namještaja za kuću je jako važan posao i zahtijeva veliku pažnju… Sve one to ispoštuju, pokupuju, izgledaju lijepo… Ali nema odmora! Već je stigla nova moda, nova još bolja maskara… Ne želiš valjda da te zasjene? Trči, traži sve novo nanovo. Jedino ako si tip-top imaš pravo biti zadovoljna.

Žene žele SVE.

Žene žele da izgledaju kao violine a da uživaju u hrani jednako kao muškarci koji se rijetko čestito pogledaju u ogledalu, da izgledaju kao manekenke ali bez da vježbaju kao manekenke. Žele da nose štikle u kojima će izgledati elegantno i tanano, ali i cipele u kojima ih neće boljeti noge – u isto vrijeme.

Muškarac im treba da je čvrst kao stijena, da je neko na koga se mogu osloniti (čitaj – prepustiti odgovornost) kod važnih odluka, ali kad se muškarac ponaša baš tako – sam svoj gazda, žena treba da bespogovorno prihvati njegovo mišljenje, žena ne da nije zadovoljna, već joj živci rade, štitna iskače… Od muškarca žele i da bude pažljiv, osjećajan, nježan, a onda dođe dan kad mu prigovore što nije muškarac-stijena! Idealan muškarac ne postoji ne zato što idealno ne postoji, nego zato što opis idealnog muškarca sadrži toliko kontradiktornosti da je nemoguće sve to strpati u jednog čovjeka. Ako ga negdje ima, sigurno je u psihijatrijskoj ustanovi, dijagnoza šizofrenija. 

Sreća postoji to zaljubljivanje pa ipak završimo s nekim nesavršenim primjerkom, ali neka se ne opušta! Ima da mu vječno nabijamo na nos njegove mane… Kako onaj tamo, nečiji tuđi muž (koji je inače kreten ali tu jednu stvar zna da uradi), može a ti ne možeš?!! Hej, al’ nemoj slučajno da ti padne na pamet da porediš mene sa nekom drugom ženom! Biću jako nezadovoljna.

Kad si žena, od tebe se očekuje da želiš biti 100% posvećena majka, 100% posvećena poslu, i naravno 100% imati kvalitetan društveni život. To sve naravno uz redovno feniranje i manikir. A žena k’o žena, ne moraš joj dva puta pokazati šta da poželi…

women-meme3

„Žene ne znaju šta žele dok ne vide šta druga žena ima.“

Dobra fora ova fotka, ne?? Boga mi, rekla bih da nije ni malo fora, nego baš da je ovo žensko prokletstvo, ono što nam ne da mira.

Žene majke kad vide uspješnog poslovnog muškarca, automatski pomisle da nije neki tip koji provodi mnogo vremena sa svojom djecom i o.k. im je što on to može a one ne mogu, jer one ipak žele da se posvete djeci. (A skroz je društveno-prihvatljivo da muškarac ne mari za to.) Ali kad vide uspješnu ženu, nekako ne mogu baš da iskuliraju… Ako ona može, trebalo bi da mogu i ja? Nema veze što ne vidimo kolika je četa pomagača iza nje, ako ona može mora da mogu i ja! I mi poželimo… Jednima uspijeva, ali prisutna je nelagoda zbog cijene koju plaćaju. Djeca ispaštaju! – glas koji, ako ne upućuju same sebi, okolina će zabijati kao nož u leđa njihovoj sreći.

Kad se prepustimo djeci i samo djeci – kako biti zadovoljan kad evo serviraju ti pod nos članak o ženi profesorici, dr nauka, koja ima petoro djece i stalno ih voda nekuda… Srećni, ništa im ne fali. A ti se tu zabila sa djecom, ne možeš mrdnuti ni s njima ni bez njih. Čuj, ti da budeš zadovoljna?! Ne, ne! Ti si neostvarena. I ne pokušavaj da se zavaravaš, mi društvo, ti lijepo kažemo – ne možeš biti zadovoljna.

Barataš sa ove dvije sfere kao prava žena-hobotnica? Lijepo, ali čekaj! Vidiš ove žene kako su dotjerane, frizurice, nokti, torbice, cipelice… Nemoj nam samo reći da ti možeš biti zadovoljna bez svega toga?? Jes, jes, ahaa… A kad staneš pored jedne takve u redu na kasi, ili bilo gdje (nađu se one svuda), ne osjećaš se totalno donje, kao da ti treba onaj neki magični stilista sa tv-a da te jednim potezom preokrene i napravi od tebe ŽENU?

Ti želiš biti zadovoljna?! Onda treba da budeš sve što žena može biti, da imaš sve što žena može imati… I ti, ženska glavo, želiš sve to. Čak i kad se pomiriš sa realnim životnim mogućnostima i nemogućnostima, ipak tamo neki crv radi i ne da ti mira i spokoja. Želiš sve! A ne pada ti na pamet da ne može sve to da stane u jednu ženu. Ako može, onda je to sigurno neka koja je negdje na psihijatrijskoj ustanovi, dijagnoza šizofrenija.

 

Make-(me)-up

Nekada davno, dok sam bila mlada, jedan tip u kafani mi je rekao: „Ti misliš da si bolja od drugih djevojaka zato što se ne šminkaš“. Priča nije imala nikakve veze sa temom djevojaka ili šminke uopšte, već je to bila njegova dijagnoza mene i mog stava. Toliko me to začudilo, da mi se urezalo u pamćenje.

Da, ne šminkam se. Ali nikad mi nije padalo na pamet da je bolje ili gore šminkati se. Jednostavno, stvar sklonosti, izbora.

Čak, mogu reći, da sam se uvijek divila djevojkama koje su znale fino da se šminkaju. Ne samo što su znale da se uljepšaju, nego i zato što su umjele da mijenjaju izgled… Sad je vamp, sad je nježni cvijet, sad casual, pa cool… Zanimljivo mi to, nekad se prosto oduševim.

Ali, kad se radi o meni, nikad nisam mogla da se nakanim da i ja ovladam vještinom. Ono, probala par puta, nije mi se svidjelo, vidjela da nemam pojma šta radim i odustala. Ponekad, drugarica bi me našminkala i ja bih opet odlučila da je vrijeme da naučim, ovaj put ću kupiti sebi sve što treba… I odmah bih, opet, zaboravljala na to. Jednostavno, nije me zanimalo.

Kako godine prolaze, sve više mi se dešava da se zbog nešminkanja osjetim pomalo inferiorno. Uglavnom ne mislim o tome, ali ponekad me strefi. Npr. na poslu kad vidim kako su sve kolegice fine, uljudne. Šta znam, ta šminka im nekako daje profesionalniji izgled. Pomislim koliko ja neozbiljno djelujem sa svojim konjskim repom i podočnjacima.

Ili npr. u specijalnim prilikama, kao evo neki dan, svadba.

Nije da ja nemam ništa od šminke, imam – sjećam se da sam za 8. mart dobila neki bon iz CM-a pa sam kupila, čak sam i doplaćivala. I kupila sam od poznanice koja prodaje Avon kozmetiku neki kreon. Ali gdje je to meni, bog-te-pit’o… Ne sjećam se ni da sam isprobala išta od toga.

I tako, svadba. Okupili se kod mladoženje, pa po mladu. Tamo već vidim da su svi lijepi samo ja nikakva, pa kod mlade u sobi mažem maskaru. Al’ ne smijem puno, zaboraviću pa ću razmazati. I rumenilo, ali čim sam izašla mali brat mi kaže da sam crvena pa ja brišem rukom.

Kasnije, na fešti, prekoputa mene sjede moje lijepe rodice, sa savršenim frizurama i šminkom. Ja gledam, i sve mi nešto tužno došlo, što i ja ne znam tako da se uredim.

Onda smo se zezale na račun toga koliko sam puta kao tražila da me nauče, pa nikako doći na časove. I znam i sad, neću učiniti ništa u tom smjeru. Ali zašto se onda loše osjećam?

Hmm… Da li su godine izloženosti napadnim reklamama kozmetičkih proizvoda uzele svoj danak? Da li su me konačno ubijedili da izgledati onako kako izgledam nije dovoljno, nije poželjno?  Možda je zato što sam starija, malo uvelija? Možda sam prije mislila da sam ljepša a sad mislim da mi treba uljepšavanje?

Nešto mi ovo zadnje „ne pije vode“, jer mislim da nema veze sa ljepotom. Znam ljepotice koje ne mogu do prodavnice bez šminke i znam prosječne djevojke koje ne mare za to.

Tako da mi ostaje ispiranje mozga kao glavni krivac za inferiorni osjećaj glede nešminkanja. Vjerovatno ima i toga da, uprkos hroničnoj neozbiljnosti, postajem uštogljenija, sklonija „društvenim normama“.

Ma, ispiranje mozga!

Jesam sada lijep?

Ali, ne mogu da se šminkam. Kad zamislim sebe kako mažem puder ili sjenku za oči, odmah mi iskaču slike onih muškaraca iz 18. vijeka što su bijelili lice i valjda mislili da je to nešto dobro. Ili npr. momenti iz neke serije o pogrebnicima, kako oni šminkaju mrtvace da budu rumeni i lijepi za otvoreni kovčeg. Morbidno. Glupo, znam.

Malo sam revoltirana što je to kao neki standard, ako si žensko, moraš da se razumiješ u šminku. Drugačije nije ženstveno?

E pa ja se uopšte ne osjećam neženstveno. Žena sam, a to je valjda ženstvenije nego šminka?

Konferencija beba i građanin trećeg reda

Juče je u mom gradu održana Konferencija beba. Gledam fotke na netu, sve nasmiješena lica, veselje, mnogo bebica i male djece (foto-galerija). Toliko ljepote, a ja ipak ne mogu da doživim to tako. Vidim samo cirkus, reklamu i prazne priče.

Pitam se šta to nije u redu sa mnom, gdje se svi tope ja se durim.

Podsjetilo me to na jedan video koji su mnogi lajkali na fb-u. Navodno muž napravio svoj ženi. Slatki bebi glasic priča dok gledamo kako u 3:50 min raste trudnički stomak, bebica se izvinjava mami što zbog nje ima mučnine, pa joj se zahvaljuje što je pazi, što se odrekla loših stvari, loše hrane, a uvela je zdrave stvari. Pa se beba rodi, milina. Svega na par sekundi, u tri navrata, vidi se kutija nalik tetrapaku, Anmum piše, i trudnica pije iz čaše dok taj glasić priča kako mama sad pije ono što je dobro za nju, bebu. Mlijeko za trudnice!!

Ja, pomalo šokirana „proizvodom“, skrećem pažnju ovoj trudnici koja je okačila to, da se radi o reklami, i da ne nasjeda na slatke, a zapravo perfidne, načine osvajanja kupaca, tačnije ispiranja mozga. Dobila sam odgovor koji otprilike kaže da sam hejter.

Hmm, da, očigledno jesam, tj. bolje reći ljutibaba resa.

Ali evo pogledajte.

A Konferencija beba…

Jeste li čuli za kampanju “Porodica za 5″ Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske pod sloganom “Ljepša Srpska – brojnija Srpska”? Evo dio članka iz 2009.godine, iz Blica:

„Mada je u Strategiji razvoja porodice u RS za period 2009-2014. godine predviđen čitav niz konkretnih mera za pronatalitetnu politiku, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS od svih predviđenih mera za sada je odlučilo da se bavi promocijom roditeljstva. Umesto izmena niza zakona u cilju stvaranja poreskih olakšica za višečlane porodice, ukidanja PDV-a na dečje potrepštine ili podsticanja zapošljavanja roditelja, što je u strategiji i obećano, predstavljen je spot „Porodica za 5”.

Za potrebe kampanje – spota, letaka, bilborda, majica i drugog promotivnog materijala, potrošeno je 17.082 marke.

Dakle, Konferencija beba je dio te kampanje, koja je očigledno sama sebi smisao. Malo reklame, kao nešto se radi na temu nataliteta, političari se slikaju, ljudi dobiju veselje i po neki sitan poklon, svi zadovoljni.

Besmisleno. Kad npr. Mtel ili Nektar sponzorišu neki događaj, oni to rade zarad pozitivnog imidža, jer znaju da će im se to vratiti, ljudi će kupovati njihov proizvod.

Šta naši gradovi misle kad organizuju ovakva dešavanja? Da li oni ozbiljno misle da će na takav način privoliti nekoga na rađanje djece? Da li su toliko naivni ili jednostavno koriste situaciju – znaju da treba nešto da se radi na tom polju, pa ajde ono naše staro – daj igara, jer sitna djeca, ne može šator i hljeb. Dobra promocija njih samih i ništa više.

To su mjere koje moja država provodi da bi me nagovorila da rađam djecu. Sreća po nju, mene niko nije morao nagovarati. Ali evo, ja sam podložna ideji da rodim i treće, pa ću da kažem šta bi to meni pomoglo da se ne osjećam kao građanin trećeg reda, jer otkad sam roditelj upravo se tako osjećam.

Par stavki, jako skromno i jednostavno za riješiti.

  • U Prnjavoru je kretanje sa kolicima noćna mora. Van centra, trotoari su više mjesto za trotoar nego trotoar, rupe, kaldrma. Tamo gdje ih ima, tj. u centru, na pješačkim prelazima nema kosog ivičnjaka ili rampe. Jednom me policajac htio kazniti jer sam prešla ulicu 2 metra od pješačkog. Zaspalo mi dijete u kolicima pa ja nisam htjela da ga cimam, nego prešla tu malo dalje gdje ima rampica za parking. Nije se fino proveo, mislim da više nikad neće smjeti dirnuti u ženu sa kolicima.
  • Ispod Hypo banke, rampa kojom se silazi pred Robnu kuću je skoro redovno blokirana parkiranim autima. Džabe meni da im naplatite brdo kazni ako ja svaki put moram da se nerviram i mučim se da se probijem tuda.
  • U parku nema tobogana. Nije tobogan sveto slovo, ali meni stvarno neprihvatljivo da mojoj djeci tobogan bude pojam. Da moramo u drugi grad da dijete vidi šta je to!
  • U parku nema kante za smeće. Oj, Ministarsvo za porodicu, zar je toliko teško smisliti i sprovesti mjeru kante za smeće pored dječijih ljulja? Mnoge majke bi vam bile zahvalne.
  • Šetnja gradom, naveče, kad glavna ulica postane pješačka zona – skoro svaki put prođe bar jedno auto. Džabe meni da ih sve kaznite, oderete, ako ja moram non-stop da strijepim kad se dijete udalji od mene. A trebalo bi da ima pravo slobodno da trčkara, pješačka je zona. Ljutim se na vas, upravo grada, što ne regulišete to kako treba, što ne postavite neke stubiće koji bi se mogli podizati i spuštati, zaključavati i otključavati, pa nek koristi ko mora, a ne svaka budala koja hoće baš ispred kladionice ili kafića da se parkira da mi kvari šetnju. Jer ja na to imam pravo! Ljutim se i na vas, sugrađani, što to tolerišete. Samo kažete – Opet auto – i sklanjate se u stranu. I puštate ih da se tako ponašaju. Umjesto da se udružimo i blokiramo put, da naučimo te nevaspitane da ne može tako, vi to podržavate.

Idete na Konferenciju beba, umjesto da iskoristite momenat kad se grad sjeti nas roditelja i da tražimo nešto od tog grada, vi se veselite, igrate se, slikate se…

——-

Eto, izgleda sam stvarno mrgud, ljutibaba resa. Neka mi neko pomogne, da me ne pojede ova moja zloća.

Tatoo i izgubljeni u prevodu

Ljeto je vrijeme kad se ponosno pokazuju tetovaže. Iako naši ljudi generalno slabo cijene i interesuju se za Kinu, Kineze, njihovu kuturu a jezik da i ne pominjem, sve češće, tu i tamo, sijevne neki istetoviran kineski znak, ili nekoliko njih u nizu.

Iako je moje znanje kineskog odavno isparilo, uvijek zagledam. Ako zapamtim poneki, kasnije pogledam u riječniku šta znači. Taman mi to dođe kao vježba.

Sve zbog jedne davne anegdote…

Neposredno prije kretanja na moje kinesko putešestvije, upoznala sam i malo se družila sa nekim novim ljudima. Jedan momak je imao tetovažu, 6 kineskih znakova u nizu, na podlaktici. Šta znači? Kaže, to je njegovo ime. Lik koji mu je radio tetovažu je čačkao po netu kako se koji znak izgovara pa mu posložio, čisto fonetski, a ni sam ne zna šta koji znači.

Prošlo pola godine od tad, stiže meni e-mail od njih, jednog od njih. Pita kako mi ide. Kažem da je odlično i da sam toooliko naučila (kao prava ljenčuga uvijek sam se oduševljalvala sama sobom kad bilo šta radim/uradim) da bih sigurno mogla i onu tetovažu njegovog druga da prevedem. Daj fotku – tražila sam.

Stiže ubrzo fotografija, ponosni kez i podignuta miška, da se tatoo vidi u punom sjaju. Gledam i ne vjerujem! Prvo, ne vjerujem da tako lako mogu da prevedem… A onda ne vjerujem sama sebi, da li to stvarno to znači. Kako sam bila u kafeu, zovnem nekog Kineza da i on pogleda. Kaže – jeste, to je to. Ajme majko! Kakvo ime, kakvo proizvoljno slaganje znakova… Fino piše, iz aviona se vidi, jasno, na pojednostavljenom kineskom – KINESKA NARODNA BANKA.

prva dva - Kina: druga dva - narod: zadnja dva -banka)

prva dva – Kina; druga dva – narod; zadnja dva – banka… Ova prva dva znaka se vide na svim kineskim prodavnicama :

Novčanica od 10 yuan-a, otprilike 1 euro

Novčanica od 10 yuan-a, otprilike 1 euro

Da, ni manje ni više, nego upravo ono što piše na svakoj kineskoj novčanici. Čak na njoj piše i kako se to izgovara – ZHONGGUO RENMIN YINHANG. Treba li da naglasim da ni iz daleka ne liči na ime tog momka?

Kažem ja šta je, a komentar njegovog druga je bio: „Koji idiot“!

Stvarno, nije šala, ne skidaju se tetovaže baš lako. Mada, u ovom posebnom slučaju, možda je i bolje ispalo nego da je dobio ono što je tražio – svoje ime, a svaki znak je mogao da znači neku glupost. Bar da je od neke djevojke ime, pa ‘ajde i nekako… A to što je banka kineska, to može da se interpretira kao novac-banka-moć-Kina nova imperija…

Komično mi to sve. Kinezi se furaju na engleski, koji ne znaju dobro, pa se tako svuda mogu sresti majice i razni predmeti sa natpisima na besmislenom engleskom. Pojavu su nazvali chinglish = chinese-english.

WTF??

WTF??

Čemu to sve? Zašto se kititi nečim što ne razumiješ, i to bez prvovjere, pa na kraju dobiješ sprdnju umjesto nečeg s čime si želio da izgledaš cool?

Zamislimo Kineze kako tetoviraju ćirilične ruječi ljubav, prijateljstvo i sl… Ili neke naše poslovice npr. Koliko blesavo bi to bilo?

Nađoh odlične fotke na netu.

Sve u svemu, ako vas mame ovakve vrste tetovaža, provjerite dobro je li to upravo to što želite. Ne vjerujte ovakvim stvarima

Najveća glupost ikada

Najveća glupost ikada

Našla sam popriličan broj pogrešnih prevođenja na sličnim tabelama.

Kineski znakovi se izgovaraju kao slog. Svaki ima svoje značenje. Neke riječi su kombinacija više znakova. Neki znakovi se između sebe razlikuju samo po jednoj crtici, laiku skoro nevidljiva razlika, provjerite dobro. Ima mnoooogo znakova koji se izgovaraju apsolutno isto, i zato ako birate znak da dobijete ime, tražite neki sa lijepim značenjem, da ne bude nešto banalno. A možda vam je bolje da istetovirate jednostavno „JA“ kao na ovoj slici, moćnije je.

JA (čita se - wo)

JA (čita se – wo)

Šta to biješe „normalno“?

Danas je bio dan velike priče. To je ono kad veliki (odrasli) pričaju bez da ih mali (djeca) spopadaju.

Priča 1

Pričali smo o tome kako se granice prihvatljivog, tzv. normalnog stalno mijenjaju. Ljudi se naviknu na sve. Nešto što ti je prije bilo skandalozno postepeno pređe u kategoriju „šta fali“. Seksualizacija djece, biranje koje boje hoćeš da ti dijete ima oči… Svašta nešto postaje normalno. Postaje realnost, samim tim ljudima više nije čudno, polako prihvataju i nekako dođe i do tog da bude normalno.

Da ne dužim…

Priča 2

Pričala sam sa drugaricom Majom o zaposlenju, njenom, potencijalnom. Dugo već kuburi bez stalnog posla. Sjajna slikarka, ali ko još danas živi od toga… Čula je da će u jednoj školi nastavnik uskoro u penziju. „Uuu, pa to moraš odmah da ganjaš. Dok izađe konkurs već će biti rezervisano mjesto“, kažem ja. Kako? Treba joj „veza“, a nema. Hmm, pa čuli smo da je jedna osoba kupila svoje radno mjesto za 5000€, tačnije 10000KM. Prije par godina. Pa šta fali – za godinu dana, malo više, otplatiš to i miran si. Bez toga je skoro nezamislivo upasti u gradsku školu. Ali, čuli smo da sada neki plaćaju i 20000KM. Hjoj, kako  do para? Ne možeš baš otići u banku i tražiti kredit da sebi platiš posao…

To sve ja tako glasno razmišljam, a ona ma gleda i sa dobroćudnim prijekorom kaže: „Hej, o tome da pišeš na onom svom blogu, kako je to nenormalno, a ne da mi tu objašnjavaš da je to normalno.“

I stvarno me pogodila u jedno pitanje, navela da se priupitam od kad tačno je to meni normalno. Sjetila sam se sebe mlađahne koja bi se gnušala takve priče. Pa i do prije par godina bi to u meni budilo bar onaj naški revolt na riječima, kad već ne na djelima. Sad sam pričala o tome kao o nečem pozitivnom – postoji način da se dođe do cilja.

Sjetila sam se i svoje sestre.

Kad je došlo vrijeme da ja tražim posao, to su radili drugi za mene. Ona me osuđivala, rekla je da sam ista kao oni koji kvare ovu državu, učestvujem u tome. Da ne treba to da radim, već da treba sama da se borim. Ja sam znala da od toga nema hljeba, i pognute glave otišla na sređeni posao.

Poslije nekoliko godina došlo je vrijeme da ona ide zarađivati svoj hljeb. Nije se borila, predala se prije nego što je i pokušala. Rekla je tražite. I našli su joj. Ja sam je pitala da li se sjeća onog prije što je pričala, a ona je rekla: „Da, ali ja sam sad drugačija, ne volim kakva sam postala. Moram se aktivirati, mijenjati, ali nemam volje.“ Nekako se desilo da i ona, koja je bila oličenje vrijednoće, znatiželje, ambicije… Ona, kojoj nije bilo mrsko da nauči 4 strana jezika, ode u Bg sama na fax, provede 2 godine u inostranstvu za vrijeme studija… Da i ona padne u ovu našu apatiju!

Uhvate te naša memla i prašina, kao paukova mreža te prekriju. Ti sve misliš, ma lako ću ja to stresti sa sebe, ali nikako da se nakaniš. I vremenom postaneš tako umrtvljen da i zaboraviš da si nešto htio, prije nekad…

Tu shvatim da mi je drugarica Maja mnogo pomogla sa onom opaskom.

Već neko vrijeme se kuva plan o tome da idemo iz Bosne. Sve više to postaje izvjesnost. Ja cijelo vrijeme podržavam ideju, ali istovremeno se brinem, jako. Ići u neizvjesnost sa malom djecom nije šala. Osim toga, provela sam godinu dana u inostranstvu. Vrlo dobro znam šta znači razlika u mentalitetu. Bilo je meni super, ali kad sam se vratila, sjećam se da me boljela vilica od smijanja. Nigdje ne može biti dobro kao sa svojim ljudima.

I tako ja u tim svojim preispitivanjima, nailazim na tekst o ženi (zagrljajnost.com) koja razmišlja o povratku u Bosnu. Hjooj, staj mi na muku!

A onda, poslije ove priče sa Majom, skontala sam da ja prosto moram da odem. Želim probati neko drugo „normalno“. Imam 30 godina i uzbuđena sam zbog ideje da ću sama sebi tražiti posao! 

Kao kec na 10, pade mi danas još jedan tekst o ženi koja je emigrirala (ingriddivkovic.com). Da, treba da idem bez osvrtanja. Zašto da to doživljavam kao nešto konačno i nepromjenjivo? Pa toliko sam ljudi upoznala koji su iz razvijenih zemalja išli živjeti i raditi par godina u nekoj drugoj zemlji. Što mi jadni gledamo na to kao na neki smak svijeta – biti ili ne biti?

„Normalno“, šta god da si, ja dolazim!