Šta radila?

I tako ja odlučila da ne napišem ni jedan novi post na blogu dok sliku ne završim. Da, against all odds, slikala sam. Drugarica se spremala na odlazak, seli u Francusku i ja željela da joj dam neki poklon. Slika, sa motivom polja lavande, jer od sad će tako izgledati krajolik oko nje.

U nemogućim uslovima, izgubila sam bitku sa vremenom.

Pa da mi je neko pričao, ne bih vjerovala da ću i ovo da doživim

Pa da mi je neko pričao, ne bih vjerovala da ću i ovo da doživim – moja podrška dojenju 🙂

Otišla je bez slike, iako je bila gotova na dan njihovog polaska. Međutim, svaka slika, koliko god beznačajna bila, ne može preko granice bez papira. A to se izdaje u Banjaluci. Ja sam do sad samo dva puta imala posla s tim, i oba, ali OBA puta osoba koja je zadužena za potpisivanje papira nije bila tu. I onda ti moraš doći drugi dan. To što nisi iz BL, to je tvoj problem… Tako ti i treba kad si seljak, živiš tamo negdje u nebitnoj zabiti, ti nebitni mali mravu… Zbog tebe da neki šef sjedi u kancelariji po cijeli dan?!

Jednom od ta dva puta nije im radio štampač.

Izdavanje papira se sastoji u tome da stručno lice pogleda sliku, pita koja je tehnika – Ulje? A nije možda akril i ulje? – odokativnom metodom utvrdi da se ne radi o preslikanom ukradenom remek-djelu ili šta već…

Ne znam šta da mislim o tome, ali Zavod za zaštitu spomenika RS mi djeluje kao ruina, spomenik sam po sebi, sam sebi.

„Negdje u Francuskoj“ ostalo u Bosni. Akril, 75x55cm

Uglavnom, ja dobila sliku. Šta če biti s njom, vidjećemo. Možda dočeka onu kojoj je bila namjenjena, a možda joj se desi neko kome je suđena. 😉

Advertisements
Галерија

Ko se boji likovnog još?

Jeste li voljeli likovno u osnovnoj školi? Ne? Nije vam išlo to od ruke? Hmm… Ni ono jednom kad ste napravili nešto posebno pa ponosno donijeli roditeljima da pokažete? Nije vam se nikad to desilo? Hmm hmm.. Onda je moguće da nije do vas nego do vašeg nastavnika likovnog.

Neki dan ja htjela da skidamo sa zida u školi pano posvećen uskrsu, pa mi bi žao da ode u zaborav tek tako. Sjetila se kako su djeca bila zadovoljna svojim radovima, neki su pravo uživali. Fotografisala sam ih. Prosto moram da podijelim, ipak je moj blog moj brlog.

Nego, sad se ja nešto zapitah – a kako to da se tako lako mi odrasli odreknemo tih sitnih zadovoljstava koje donosi kreativni rad? Ili ja griješim, ljudima to nije zadovoljstvo i ne mare za to? Naše potrebe su hrana, odmor, druženje? Sportom se bavimo samo kad primjetimo da nam dijelovi vise? Ni to ne vidimo kao potrebu našeg organizna.

Kreativnosti ni za lijeka. Mislimo da je bezveze gubiti vrijeme, nema od toga nikakve vajde? A zašto onda djeci to treba?

Ja mislim da bi mnogi uživali da su s nama šarali jaja (6. razred imao temu ornament) ili pravili ovaj crno-šareni krug (7.razred imao temu osnovne i izvedene boje pa smo Osvaldovom krugu dali novo ruho).

Osmomartovska rezolucija

„Neće mene niko pitati je li mi bilo teško putovati iz Kotor-Varoša u BL na kurs engleskog, već će me pitati da li ja pričam engleski.“

Tako sam razmišljala kad sam sama sebe tjerala da istrpim silno smaranje dok sam čekala autobuse po stanicama, lunjanje po gradu bez cilja dok čekam čas, moljakanje drugara da ostanu sa mnom malo poslije škole.. Previše mlada da se ne stidim sjesti negdje u kafanu sama, ili u studentsku čitaonicu npr.

Jako naporno, ali nikad nisam požalila, već naprotiv, samo sam dobro imala od toga. Prvo, propričala sam engleski, a drugo, naučila sam važnu lekciju o upornosti. Ponekad je zaboravim, al’ čim mi zatreba motivacije, ja se sjetim toga.

Sad mi je trebalo.

Nameračila sam se da naslikam jedan pejzaž poslije dugog perioda neslikanja. Nema se uslova za to, teško sa malom djecom u kući, blabla… Mami rođendan 8. marta pa mi to bio odličan povod, njoj za pokon.

Od ideje do realizacije trajalo je sramotno puno dana. Ako sam mogla uhvatiti pola sata za rad dnevno, tj. noćno, to je bio dobar prolaz. Pa gdje sad baš ti kutnjaci da rastu! Po cijeli dan vrebam priliku za slikanje, a ono nikako. Konačno počnem, odmah neko cvili.

Ali mom strpljenju se nije moglo stati na kraj! Mic po mic i eto slike. Nije neki veliki korak za umjetnost ali za ovu „umjetnicu“ je ogroman.

Prva koju vidite je ta nova, a evo i još nekih iz arhive za ljubitelje…

Галерија

Koka ili jaje?

U osnovnoj školi približavanje 8. marta znači da će, shodno sveopštem tretiranju ovog praznika, panoi na zidovima da ocvjetaju. Budući da sam ja nastavnica likovnog, to spada u moj zadatak – angažovati djecu da urade prigodne radove. Meni taj kliše počeo da smeta, zato što mislim da škola kao ustanova propušta priliku da osvijesti djecu o problematici ravnopravnosti žena u društvu i šta zapravo ovaj datum predstavlja.

Ove godine htjela sam da napravimo malo drugačiji pano. Zadala sam djeci jednu brzinsku vježbu, da nacrtaju muškarca ili ženu kako radi posao netipičan za svoj pol. Spomenuli smo da je to povodom 8. marta. Nisam htjela ništa ja da im sugerišem, željela sam da vidim njihovo viđenje ove teme.

Povela se diskusija, kratko. Šta ćeš ti da crtaš? A ti? A ti? Smiju se. On će crtati Gospu kako drži pivkana i gleda utakmicu a  Marko pere prozore. Može, može, vi birate.

Neke curice govore da ne znaju šta da crtaju. Kako ne znate? Uzmite bilo koji posao koji se smatra da je tipično ženski i nacrtajte muškarca kako to radi, ili obrnuto. Nabrajali su neke, a one i dalje: „Pa oni to već rade“. Baš mi bi drago – radi se o seoskoj sredini, tu su ljudi konzervativniji, odbojni prema „zapadnom uticaju“. Znači, ima napretka! Moram da dodam da se primjećuje da su te djevojčice poprilično samopouzdane, samosvjesne, upravo kao da se vidi da dolaze iz zdrave porodične sredine.

Većina je odmah počela rad. Do kraja časa svi su bili gotovi i evo šta smo dobili…

Žene u ulozi muškaraca su radile uglavnom fizičke poslove, ali to su ipak bili poslovi koji ulaze u domen zanimanja – automehaničar, zidar, drvosječa… Da napomenem da su to crtali dječaci. Muškarci u ulozi žene su radili ISKLJUČIVO kućne poslove – prali suđe, veš, usisavali…Iako postoje zanimanja za koja se smatra da su navodno ženska, djeca se nisu sjetila ni jednog.

Šta nam ovo govori? Sve nam govori… Mladi muškarcai, isto kao i stariji pripadnici njihovog pola smatraju da žene koje hoće ravnopravnost treba da idu u šumu sjeći drva i slično.

Ništa novo tu nisam otkrila. Ali, ne mogu da se ne pitam, ne mogu da dokučim… Da li su oni naučili to, poprimili stav od odraslih, ili su odrasli primjesci tog roda ostali na nivou razmišljanja jednog pubertetlije, i to osnovca?!