Fama zvana Dojenje – Muzare vs. Sebične mame. Ko tu diže prašinu i zbog čega?

Žene su oduvijek dojile bebe. I dohranjivale. Davale drugim ženama da ih doje. Hranile. Ali nikad kao danas to nije izazivalo polemike, čak otvoreni rat, pogotovo na internetu, kad se dotakne ta tema. Spominju se loše i sebične majke, spominje se izigravanje paćenica, svašta se spominje… Veliko nerazumijevanje vlada među zagovornicima dojenja i onima koji to nisu.

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

U čemu je stvar?

Dolazak bebe u vaš život donosi i miješanje (zabadanje nosa) ljudi iz okoline sa kakvim se nikad ranije niste sreli. Nikad vam ranije niko nije solio pamet o tome šta treba da jedete, kako šta da radite… A sad, odjednom, od mame, svekrve, komšinice, slučajnog prolaznika na ulici, svi imaju nešto da vam objašnjavaju. Svi znaju najbolje, tj. bolje od vas, mame početnice, šta je najbolje za vaše dijete. Znaju bolje nego vi i kad mu je vruće i kad je gladno i kad mu je hladno… To mnooogo iritira.

U takvim uslovima prag tolerancije jednostavno mora malo da opadne. Podigne se neki gard. I zato, kad se dođe do osjetljive teme dojenja, obično se i ne pokušava razumjeti šta ona druga strana želi reći, nego se odmah prelazi u napad.

 

Ženi koja doji čini se da pripada nekoj ugroženoj vrsti, kao panda ili nešto slično, da ne kažemo da ima i onih kojima djeluje kao da su slučajno preživjeli obik dinosaurusa. Davno trebalo da izumre a eto nije i sad joj se svi čude a po malo i zaziru. Kako znaš da je bebi to bilo dovoljno mlijeka? – po podoju. Gladan je? – čim zaplače. Skoro svakodnevno šikaniranje takvim pitanjima i različitim komentarima o kvalitetu njene ishrane kod prvi-put-mame stvara utisak da je njena sposobnost da nahrani bebu u najmanju ruku sumnjiva. Velika lupa i znak pitanja joj lebde nad glavom, odnosno dojkama. Ona se u nevjerici i sve većoj rezignaciji pita – Kakav je ovo control-freak svijet oko mene? Još im samo fali da počnu vagati iskorištene pelene, uvedu mjerač potrošnje kalorija (neke bebe su živahnije od drugih) ili takvo nešto robotično.

U takvom okruženju ona se sa drugim majkama dojiljama prepoznaje kao saborac u borbi za neki normalan i prirodan svijet. Od obične dojilje ona postaje zagovornik dojenja. Čini joj se da dojenje gubi bitku sa ovim brzim vremenom, kad nam velike kompanije i njihove reklame diktiraju način života. Čini joj se da su mame i bebe postale odviše lak potrošaški plijen. 

Zato ona koristi svaku priliku koju ima da kaže koju riječ za podršku dojenju. Ponekad i gdje ne treba, jer…

 

Ženi koja ne doji djeluje kao da je mnogi prezrivo gledaju, smatraju je sebičnom – misli samo na sebe, nije se dovoljno potrudila da svom djetetu obezbijedi najbolju i najzdraviju hranu. Neće da se muči gospođa pa uzela flašicu.  Ako ne to, onda bar ima utješnu titulu – neuspješna mama. Zakazala je. Pričaju im o vezivanju imeđu mame i bebe tokom dojenja. Naravno da niko ne želi da implicira da njihovim bebama nešto fali, neee! Samo kažu, eto… Pa i na kutijama adaptiranog mlijeka za bebe fino piše da je dojenje najzdravije.

Ako je okružena takvim bockajućim komentarima, pogotovo ako dolaze od kakve mame koja doji a pri tome se nezdravo hrani, možda čak i puši, onda mama-nedoilja dobija jako negativan stav prema svakoj priči o dojenju. Netrpeljivost. Zagovornike dojenja doživljava kao one koji žele da joj nabiju na nos da nije dovoljno dobra. Mama, a nedovoljno mama!  Stvarno, kako se usuđuju?!

Zato ona ne može a da ne reaguje na situacije gdje se dojenje veliča. Ona ima potrebu da kaže i dokaže da je to pretjerivanje, da žene koje govore da su uspjele uprkos poteškoćama izigravaju paćenice, majke nad majkama. Od obične mame nedojilje one postaju zagovornici nedojenja. 

……..

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

Žena koja je lako uspostavila dojenje nema potrebu da nekom objašnjava da se to može izvesti ako ima upornosti i stručnog savjeta. Zna da je kod nje sve išlo kao podmazano i ni sama ne zna šta savjetovati nekome čija beba stalno plače. Njoj prvoj se čini da je „beba gladna“.

Ženu koja je samovoljno odlučila da se ne bakće sa dojenjem ne dotiču komentari o veličanstvenom dojenju. Ona je raskrstila to sama sa sobom i ne upušta se u rasprave.

I tako nam ostaju one koje su se borile do iscrpljenosti sa svojim dojkama, sa bebom, sa okolinom, da bi mlijeko poteklo kako treba, i one koje su prošle sličnu takvu borbu, ako ne i znojniju, prije nego što su „presušile“.

Željele su isto a završile na suprotnim polovima, zaraćenim stranama one bitke koja se ne zove dojenje ili nedojenje, nego ljubav i briga o novorođenčetu. A tu smo svi jednaki, zar ne?

 

 

Trudna sam, al’ nemoj nikom reći

fotka s neta :)

Rekla sam svojima. Al’ me totalno prošla zelja.Tako mi svejedno. – poruka od drugarice. Odnosi se na to da je rekla da je trudna. Ja sam saznala jer je morala s nekim da vijeća o sumnjivo blijedoj drugoj liniji. Da li je, ili nije? Ma jeste, vrištimo i kezimo se k’o blesave. Bila je uzbuđena, vesela, smišljala kako da kaže ostalima… I kad. Pa kao, ajde rano je, neće neprovjerenu informaciju da govori. Sačekaće pregled kod doktora. I dok je dočekala, strasti su se smirile i više joj nije bilo do vriskanja i budalesanja, nego im je fino i normalno saopštila to kao jednu lijepu vijest, njenu novost, a ne nešto od čega će svi popadati na dupe, najblaže rečeno.

I pričamo kasnije kako je glupo to čekanje, prođe te onaj zanos kad si baš raspoložen da dijeliš radost sa drugima. A svi to rade. Skoro svaki put kad sam su mi drugarice govorile da su trudne to je bilo propraćeno onim – Al’ nemoj nikom reći. Rano je, neće još da šire vijest, blabla… A ne mogu izdržati da ne pričaju. I onda malo po malo vijest se raširi, što iz prve ruke, što iz druge, jer ovi što dobiju – Nemoj nikom reći, pošalju dalje – Nemoj reći da znaš. I tako, dok istekne tzv. rizični period, prva tri mjeseca, skoro svi koje bi vijest mogla da interesuje to i saznaju. Trudnica to vidi, pa joj glupo sad da objavljuje onima kojima nije, a glupo joj i da ćuti i dalje, pa se preko toga pređe kao da se podrazumijeva da svi znaju.

I uvijek neko ostane malko uvrijeđen – Njima si rekla a meni nisi… Bar sam ja bila, malo, jer mi bilo žao što nisam učestvovala u tom vriskanju sa nekim dragim ženama. Ali, ok, razumijem, pa i ja sam to radila.

Teško je biti pametan pa znati koja je prava formula za „Kada i kako objaviti trudnoću“. Kada sam na Google-u ukucala ovo pitanje, dobila sam sijaset foruma i tekstova koji navode kako je to vaša lična stvar, ali da postoje te neke negativne strane ako ljudima saopštite vijest u ranoj fazi trudnoće.

Zna se, prvi trimestar je nesiguran, prosjek je navodno takav da se 3 od 10 trudnoća završi spontanim pobačajem. I zato se nekako provlači misao da bi trebalo da se sačeka da prođe taj krizni period pa se onda može sa informacijom u javnost. Kao, bolje je ćutati, jer ako se desi ono nepoželjno, onda nećete morati nikom ništa da objašnjavate. (wtf?!)

Međutim, znam žene koje su izgubile bebu u 5., 6., pa čak i u 9. mjesecu, pred sam porođaj. Tuga. Ali eto, i to se dešava. Nažalost, i to je život. I šta sad, trebalo bi možda da trudnica ćuti i skriva stomak sve dok ne vidi hoće li se roditi živo dijete? Da ne bi možda morala nekome da objašnjava nešto… Eh, izvinite, nenamjerno sam vas prevarila, nema bebe – tako treba da objašnjava?? Možda neko misli da se stomačina sakriti ne može, ali uvjeravam vas da može, poznajem i dvije žene koje su uspjele. Do samog porođaja niko živ nije znao da su trudne. A potpuno su različite fizičke građe, hoću reći, uspijeva i onim sitnima i onim malo krupnijima.

I tako eto dođoh do mog slučaja – Trudna sam! Ovakva kakva jesam, sklona briganju zato što npr. dva dana nisam imala mučnine, sigurno bih pokušavala da čuvam vijest kao da ću da ureknem ako pričam (iako uopšte nisam sujevjerna, u ovakvim situacijama napregnutog razmišljanja razum popušta). Ali me mama zeznula! Naravno da sam joj odnah rekla, čim sam uradila test. A ona, recimimo da sad ima objektivne razloge da uživa u datom momentu i ne razmišlja o tome šta će biti sutra, ona je gospođa fino odmah sutradan (kako joj se potrefilo), na velikoporodičnom okupljanju, na sav glas svima rekla! Svi su se smijali, šalili, bilo veselo. Ooo, treće! I ja sam shvatila da mi uopšte nije krivo što je rekla, nego mi jedino žao što ja nisam bila tu. Hoću i ja da se smijem i veselim. I pokušala sam, kad već familija zna, nema šta da ćutim, nego ja fino kako koga sretnem – Šta ima? – Ima, evo ima, čekamo bebu! Ali nekako, sve kao da se izvinjavam što im govorim nešto što možda neće biti. Ma ko ga šiša, kontam, istina jeste da sam trudna, a šta će dalje biti, to ne mogu kontrolisati, daj da uživam u ovome što je sada. Ali sam morala da nađem sebi neku mantru da tjeram loše misli, i odlično djeluje – Sad kad sam svima rekla da dolaziš, bebo, sad moraš doći..! 

Kako vaša djeca crtaju sunce?

Počinje Sajam knjige u Banjaluci, pa me to podsjetilo da imam jednu simpatičnu dječju knjigu da vam preporučim. Zove se „Nastja crta sunce i druge priče“ a napisala ju je već poznata banjalučka književnica, Lana Bastašić. Ilustacije isto tako, made in Banjaluka, by slikarka Sandra Dukić.

Naša Nastja

Naša Nastja

Meni je sama ova činjenica bila dovoljno zanimljiva da odem na promociju i dobijem svoj primjerak za 7KM. Pretpostavljam da će u prodaji biti bar duplo skuplja, ali definitno vrijedi i više.

Netipičan format, kvalitetan papir, tvrdi povez, jako lijepo izgleda. O čemu se radi?

Elem, Lana je tetka male Nastje. Jedna od onih tetaka sa velikim T, one koje vole da se igraju sa djecom. Kako sama kaže, knjiga je nastala kao dnevnik njihovih malih čuda i igara.

Priče su kratke i slatke. Svidjeće se djeci predškolskog uzrasta, posvjedočila sam tome na promociji. Ali ima tu još nešto. 

Knjiga je i te kako namjenjena i za odrasle, za roditelje, tetke, bake i sve ostale koji imaju posla sa malom djecom. Kroz pregršt krtkih pričica, Lana vam pokazuje koliko je lako biti maštovit u igri sa djecom. Kako je lijepo prepustiti se djetetu, i onom u sebi i onom pored sebe. Ubacite malo ovoga, malo onoga i dobijete čudo.

Kao pravi recept za „čudesni napitak za srećno djetinjstvo“, knjiga će vas sigurno inspirisati na raznorzne budalije u kojima će djeca uživati, a i vi sa njima.

Mnogo bolje nego čitanje knjiga o vaspitanju i razvoju inteligencije kod djece, gdje se od vas očekuje da prihvatite tuđe stavove i tuđe ideje o vrstama igre koja traba vašem djetetu. Baš sam danas slučajno otvorila jednu takvu u knjižari i prenarazila se – od rođenja do treće godine, sve detaljno, navedena hrpa igara koje treba sa djetetom „upražnjavati“ da bi mu se inteligencija razvijala, ono – maksimalno.

Pa majku mu, ako meni treba štrebanje da bih znala kako da zabavim, podstičem i igram se sa djetetom… Ako ne mogu da se potrudim da pratim svoje dijete i da uživam u mozganju i sopstvenoj mašti, izmaštavanju nekih fora i fazona – šta onda treba sutra da očekujem od djeteta? Da ga tjeram da sa 7 godina sam čita uputstva kako je najpametnije da se igra? Da slučajno ne propusti dragocjeno vrijeme na neke tamo nerazvojne proste igrarije…

Mašta može svašta, ona je ono najljepše što djeca imaju i ova knjiga to pokazuje na jedan fin i nenametljiv način.

Mene kao likovnjaka je odmah osvojila sa prvom pričom, uprvo onom „Nastja crta sunce“.

Tetka pokazuje djevojčici kako se crta sunce i naravno, nacrta ga onako kako ga svi mi crtamo, još od vrtića. Možda mislite da je to sasvim ok, pa sunce je jednostavan oblik, nema tu šta da se izmišlja. Ali, Nastja zna bolje – narandžastom bojom nacrtala je srcoliko sunce sa zrakama kao raspjevanim notnim linijama, kao nožicama onih kraba koje mogu da idu samo lijevo-desno ili bog te pit’o na šta to sve može da liči. Uglavnom, jedno divno, toplo dječije sunce, neokaljano nametnutim pravilima i kalupima.

Kao i sama knjiga, pravo malo umjetničko djelo.

Na kraju, prostor za neko novo dječije sunce. A što da ne, mogli bi se i veliki okušati kao maštoviti crtači.

Na kraju, prostor za neko novo dječije sunce. A što da ne, mogli bi se i veliki okušati kao maštoviti crtači. Ako i mislite da ne može biti više od jednog sunca na nebu, kad se podružite sa ovom knjigom sigurno će vam se osmjehnuti još koje.

(Dođe mi da kupim još koji primjerak, kao poklon tetkama moje djece.)

Žena, majka, životinja

Čovjek jeste društveno biće. Toliko, da lako zaboravi da je i još nešto – da je, zajedno sa svim drugim bićima, dio prirode.

Jednu ženu, ta spoznaja nikad ne dohvati tako snažno kao kad zatrudni. Onog momenta kad sazna da je u drugom stanju, buka civilizacije se prebacuje na neku frekvenciju koja se slabo očitava. Tijelo postaje centar sopstvenog univerzuma.

Tijelo, koje ti je ranije služilo kao prevozno sredstvo, kao avatar za prikazivanje društvu, sada osluškuješ, paziš i maziš. Obraćaš pažnju na hranu koju mu daješ. Strijepiš nad stvarima koje su se prije podrazumijevale. Posteješ svjesna delikatnosti sopstvene biologije.

Odjednom, ti si jedno sa majkom prirodom. Odjednom, ti si majka priroda. Diviš se i čudiš se.

A šta kad mladunče izađe na svjetlost dana, kad se presiječe pupčana vrpca? Tada se kod žene bude instinkti prirode, isti oni kao kod životinja, za brigu o potomstvu.

Nekad nam prisjedne ovo poređenje, pogotovo onda kada otac mladunaca pokaže sličnost sa očevima iz životinjskog svijeta, kad se podrazumijeva da je isključivo mamino da se bavi djecom a on da ide u lov i šetka po kraju. Među njima ima izuzetaka isto onoliko koliko i među životinjskim vrstama ima onih kod kojih se očevi brinu o prinovi.

Ipak, htjele ne htjele, moramo priznati da se upravo tada, po dolasku bebe, najviše pokazuje naša „životinjska“ priroda.

Navodno, majka-pas toliko ne voli da joj neko dira mladunce da čak može i da ih odbaci ako na nekome osjeti tuđi miris. Majka-žena uopšte nije daleko od ovoga. Neće odbaciti bebu, ali onaj ko je puno dira sigurno neće dobiti najljubazniji tretman.

https://www.pinterest.com/pin/551761391821767454/Mnoge paralele se mogu pronaći između majčinstva žene i životinjskih vrsta, pogotovo između određenih tipova majki i određenih životinja. Oni koji se bave životinjama tvrde da je i kod njih to individualno, ali npr. među gorilama se ne može naći primjer „loše majke“. Ona doji mladunče 3-4 godine, ono spava s njom do svoje 6. godine. Znamo takvih brižnih majki i među ženama, zar ne? Ženke hijene su navodno agresivne i liče na mužjake upravo zato što jako dugo moraju da štite svoje potomke. Među ženama, možda možemo da ih uporedimo sa onima koje su prolazile kroz teške okolnosti i morale da se grčevito bore za svoju djecu.

Kod nas postoji bogato sujevjerje vezano za novorođenče i porodilju je . Npr., žena ne smije nikuda da hoda 40 dana po porođaju, može navući nesreću. Ne valja gledati u malu bebu da se ne urekne, a pošto mnogi ne poštuju, tu je vjerovanje da beba treba da nosi crveni povez oko ruke da se zaštiti od uroka. Da se bebin veš ne ostavlja vani preko noći, može nečastivi da ga zaposjedne…

Mnogo ih ima, i jednoj ženi koja se tek porodila sve to djeluje kao ogromna količina gluposti i prosto ne može da vjeruje da u današnje vrijeme takve priče još žive.

Ali, kad se malo bolje porazmisli, možda taj stari narod nije tek tako izmišljao ta pravila, nego i ima neke mudrosti u tome?

Gledanje, a zatim i diranje male bebe, se smatra potencijalno urokljivim možda upravo zato da se ispoštuje majka. Jer, skoro ni jedna majka ne voli da joj diraju bebu. Postoji li ona koja može opušteno otići u drugu sobu ili okrenuti se da ne nadgleda koliko stručno dotična osoba drži bebu? Skoro svaka misli da samo ona to najbolje zna, a da svi drugi to rade nakaradno. Zar ne ličimo na životinje upravo zbog ove „posesivnosti“ prema bebama?

Dalje, i medicina kaže da 40 dana traje oporavak od porođaja, toliko treba materici da se vrati na svoje mjesto. Sama priroda nalaže da se poštuje taj period. Sujevjerje koje „zabranjuje“ ženi da se vuca, zapravo joj daje pravo da miruje i pomogne svom tijelu u oporavku. Može se čak pretpostaviti i da plačkive bebe potpomažu tom prirodnom procesu, jer tjeraju žene da dugo leže i doje. A dojenje isto potpomaže vraćanje materice.

Ali, isto kao što je civilizacija doprinijela da nam oslabe neki drugi instinkti i čula, tako možemo posvjedočiti da i ovaj „nagon“ za ležanjem sa bebom biva izignorisan u određenom broju slučajeva. Pojedine žene-majke kao da su otuđene od prirode i više vole da što prije izgledaju kao da ništa nije bilo, kao da se nisu porodile i žurno se vraćaju u tokove društvenog života, dok bebu čuva neko drugi sa flašicom. Nekad je ovo ponašanje pod prisilom, a nekad dobrovoljno.

Često se za majke čuje ono „žena-majka-kraljica“, izraz koji odaje priznanje ženi koja je malo skrenula sa puta, ugrozila svoj društveni status, svoj odmor, svoja prijateljstva, zarad brige o djeci. Kraljica je zato što radi nešto što je za pohvalu ali pomalo i nerazumno – Zašto joj to treba? A radi se o skretanju u životinjski svijet, otkrivanje beskrajne ljubavi i sreće u nečemu što razum ne može da pojmi. I zato je žena-majka-kraljica zapravo žena-majka-životinja.

Prvi put s djecom na (u)moru

Toliko sam slušala o tome kako je sa malom djecom jako naporno ići na more, kako se oni tamo razboljevaju 200%, prolivi i povraćanje skoro zagarantovani. A i bez tih peripetija, teško se s njima izlazi na kraj, obavezno bi trebalo voditi nekog odraslog ko će pripomoći.

Sestra mi na svaki pomen mora spomene neku svoju kolegicu s posla koja je pričala: Ajoooj, gdje mi je pamet bila! Svi imaju još nekoga sa sobom, samo mi, jadni, sami s njom (curicom) na plaži.“ Pa se onda smiju njenoj ludosti što je tako išla na more.

Druga jedna žena mi je opisala njeno iskustvo: „Uff, ne znam šta da ti kažem, evo seka i ja smo išle same sa mojim sinom kad je bio mali, smorio nas je, crkle smo.“

Iako sam znala da nije svima tako, strah da se neću dobro provesti je bio skoz realan, opipljiv. Ali toliko sam se poželjela mora da sam morala da idem. Čak sam jednom i pjesmicu o tome pisala. Sestra me zvala da joj pišem pjesmu za zadaću u školi. Nisam namjeravala, ali čim sam pomislila o čemu bi bila, sjetila sam se mora i pjesma je potekla. Bukvalno sam ga sanjala.

Otišli smo.

Djeca stvarno jesu malo podivljala, čim smo stigli. Da li je do morskog vazduha? Sunce ih još nije bilo dohvatilo, pa sigurno nije da ih je to udarilo u glavu. Skočili oni, kao da su pušteni s lanca. Mene sramota žene-gazdarice kod koje (pokušavamo da) pijemo kafu, kažem: „Ma dobri su oni, samo sad… ovo, ono.“ Ma hvataj ih i na plažu, nema druge, prije nego neki belaj naprave.

A na plaži fino. Igraju se. Bager, kantice i lopatice neumorni. Spavaju. Jedno u kolicima, drugo na ležaljci.

Mislim da je za naše uživanje jedino bilo važno što je plaža prilagođena djeci, imali smo hlad, plićak, nije gužva…

Doručak smo pravili, ručak kupovali. Nisam se opterećivala. Jeli su kad su htjeli, jeli su šta nam bude dostupno u datom momentu. Imali smo jedan kolektivni odmor od rutine. Djeci ponekad i nije prijao, jer su znali ostati gladni i umorni. Da, i to se dešavalo, jer smo se mi roditelji bili malo osilili pa ih maltretirali dugim šetnjama po gradu i sl. Ali, preživjeli su, bez posljedica.

A nama je prijalo, posebno meni. Kad živiš u jednom Prnjavoru i vrtiš se samo između dva parka, mnogo lijepo dođe obilaziti neki grad.

Djeca se prvi put vozila u busu. Gradski autobus, gradski autobus… Ponavljao je danima.

A tek veliki brod! „Vidi tata, šampon!“, uzbuđeno pokazuje naš mali Mir na morsku pjenu koju pravi brod sijekući talase.

Cvijetak zanovijetak, mala Đa, bacala se po pijesku na plaži, trčala po plićaku, neke djevojčice je učile kako da traži školjke, radovala se svemu i naučila je da kaže MO_E. Pošto rijetko koja riječ izlazi iz njenih usta, ovo nije mala stvar.

Sve u svemu, jest bilo momenata za nepamćenje, ali uglavnom je sve nekako normalno prošlo. Više je bilo zabavnih anegdota i uživanja nego napora. Čak sam uspjela i da čitam na plaži otprilike isto kao i u vrijeme djevojaštva.

Pa mi zato, na kraju, ostade pitanje – Što je to bauk, morevanje, ljetovanje sa malom djecom? Što je to mnogo drugačije nego kad si kući – svejedno su zahtijevni, svejedno ih vodiš vani stalno… Na moru se bar možeš izvući od kućnih obaveza. Ako baš hoćeš da kuvaš ručak, i to nije neki problem. Isto kao kod kuće, odvedeš djecu u sobu, oni spavaju, ti ga napraviš i ponovo na plažu… Đe ba zapelo?!

Nešto mi se, kao jedini odgovor na moje pitanje, javlja misao da ljudi možda jednostavno nisu navikli biti stalno sa svojom djecom 24/7, da nisu navikli da nemaju odmora od djece.

Da li griješim?

Konferencija beba i građanin trećeg reda

Juče je u mom gradu održana Konferencija beba. Gledam fotke na netu, sve nasmiješena lica, veselje, mnogo bebica i male djece (foto-galerija). Toliko ljepote, a ja ipak ne mogu da doživim to tako. Vidim samo cirkus, reklamu i prazne priče.

Pitam se šta to nije u redu sa mnom, gdje se svi tope ja se durim.

Podsjetilo me to na jedan video koji su mnogi lajkali na fb-u. Navodno muž napravio svoj ženi. Slatki bebi glasic priča dok gledamo kako u 3:50 min raste trudnički stomak, bebica se izvinjava mami što zbog nje ima mučnine, pa joj se zahvaljuje što je pazi, što se odrekla loših stvari, loše hrane, a uvela je zdrave stvari. Pa se beba rodi, milina. Svega na par sekundi, u tri navrata, vidi se kutija nalik tetrapaku, Anmum piše, i trudnica pije iz čaše dok taj glasić priča kako mama sad pije ono što je dobro za nju, bebu. Mlijeko za trudnice!!

Ja, pomalo šokirana „proizvodom“, skrećem pažnju ovoj trudnici koja je okačila to, da se radi o reklami, i da ne nasjeda na slatke, a zapravo perfidne, načine osvajanja kupaca, tačnije ispiranja mozga. Dobila sam odgovor koji otprilike kaže da sam hejter.

Hmm, da, očigledno jesam, tj. bolje reći ljutibaba resa.

Ali evo pogledajte.

A Konferencija beba…

Jeste li čuli za kampanju “Porodica za 5″ Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske pod sloganom “Ljepša Srpska – brojnija Srpska”? Evo dio članka iz 2009.godine, iz Blica:

„Mada je u Strategiji razvoja porodice u RS za period 2009-2014. godine predviđen čitav niz konkretnih mera za pronatalitetnu politiku, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS od svih predviđenih mera za sada je odlučilo da se bavi promocijom roditeljstva. Umesto izmena niza zakona u cilju stvaranja poreskih olakšica za višečlane porodice, ukidanja PDV-a na dečje potrepštine ili podsticanja zapošljavanja roditelja, što je u strategiji i obećano, predstavljen je spot „Porodica za 5”.

Za potrebe kampanje – spota, letaka, bilborda, majica i drugog promotivnog materijala, potrošeno je 17.082 marke.

Dakle, Konferencija beba je dio te kampanje, koja je očigledno sama sebi smisao. Malo reklame, kao nešto se radi na temu nataliteta, političari se slikaju, ljudi dobiju veselje i po neki sitan poklon, svi zadovoljni.

Besmisleno. Kad npr. Mtel ili Nektar sponzorišu neki događaj, oni to rade zarad pozitivnog imidža, jer znaju da će im se to vratiti, ljudi će kupovati njihov proizvod.

Šta naši gradovi misle kad organizuju ovakva dešavanja? Da li oni ozbiljno misle da će na takav način privoliti nekoga na rađanje djece? Da li su toliko naivni ili jednostavno koriste situaciju – znaju da treba nešto da se radi na tom polju, pa ajde ono naše staro – daj igara, jer sitna djeca, ne može šator i hljeb. Dobra promocija njih samih i ništa više.

To su mjere koje moja država provodi da bi me nagovorila da rađam djecu. Sreća po nju, mene niko nije morao nagovarati. Ali evo, ja sam podložna ideji da rodim i treće, pa ću da kažem šta bi to meni pomoglo da se ne osjećam kao građanin trećeg reda, jer otkad sam roditelj upravo se tako osjećam.

Par stavki, jako skromno i jednostavno za riješiti.

  • U Prnjavoru je kretanje sa kolicima noćna mora. Van centra, trotoari su više mjesto za trotoar nego trotoar, rupe, kaldrma. Tamo gdje ih ima, tj. u centru, na pješačkim prelazima nema kosog ivičnjaka ili rampe. Jednom me policajac htio kazniti jer sam prešla ulicu 2 metra od pješačkog. Zaspalo mi dijete u kolicima pa ja nisam htjela da ga cimam, nego prešla tu malo dalje gdje ima rampica za parking. Nije se fino proveo, mislim da više nikad neće smjeti dirnuti u ženu sa kolicima.
  • Ispod Hypo banke, rampa kojom se silazi pred Robnu kuću je skoro redovno blokirana parkiranim autima. Džabe meni da im naplatite brdo kazni ako ja svaki put moram da se nerviram i mučim se da se probijem tuda.
  • U parku nema tobogana. Nije tobogan sveto slovo, ali meni stvarno neprihvatljivo da mojoj djeci tobogan bude pojam. Da moramo u drugi grad da dijete vidi šta je to!
  • U parku nema kante za smeće. Oj, Ministarsvo za porodicu, zar je toliko teško smisliti i sprovesti mjeru kante za smeće pored dječijih ljulja? Mnoge majke bi vam bile zahvalne.
  • Šetnja gradom, naveče, kad glavna ulica postane pješačka zona – skoro svaki put prođe bar jedno auto. Džabe meni da ih sve kaznite, oderete, ako ja moram non-stop da strijepim kad se dijete udalji od mene. A trebalo bi da ima pravo slobodno da trčkara, pješačka je zona. Ljutim se na vas, upravo grada, što ne regulišete to kako treba, što ne postavite neke stubiće koji bi se mogli podizati i spuštati, zaključavati i otključavati, pa nek koristi ko mora, a ne svaka budala koja hoće baš ispred kladionice ili kafića da se parkira da mi kvari šetnju. Jer ja na to imam pravo! Ljutim se i na vas, sugrađani, što to tolerišete. Samo kažete – Opet auto – i sklanjate se u stranu. I puštate ih da se tako ponašaju. Umjesto da se udružimo i blokiramo put, da naučimo te nevaspitane da ne može tako, vi to podržavate.

Idete na Konferenciju beba, umjesto da iskoristite momenat kad se grad sjeti nas roditelja i da tražimo nešto od tog grada, vi se veselite, igrate se, slikate se…

——-

Eto, izgleda sam stvarno mrgud, ljutibaba resa. Neka mi neko pomogne, da me ne pojede ova moja zloća.

Nemoj da dojiš!

Draga N_ _ _,

daleko si pa ne znam kako provodiš dane sa svojom bebicom. Nadam se da uživaš i da ne slušaš mnogo savjete oko toga kako i šta sa bebom – kupanje, povijanje, položaj kad spava itd… Znaš, ti savjeti se mijenjaju svakih 20 godina, pa i manje, a ljudi i bebica je bilo od pamtivjeka. Nekako smo preživjeli do sad. Slušaj svoju intuiciju, jedino tako možeš biti zadovoljna, a zadovoljna mama je sve što treba jednoj bebi.

Ja, molim-te-lijepo, mama sa stažom od evo tačno tri godine na današnji dan, ipak ne mogu da ispoštujem kulturu nezadiranja u tvoj lonac, tj. čime hraniš bebu. Znam da je to nekulturno, naporno, čak odbojno, ali se usuđujem jer smo dovoljno bliske, pa ćeš mi oprostiti valjda… :*

Elem, htjela sam ti reći ovo: NEMOJ DA DOJIŠ! Šta će ti to?!

Dojenje je precjenjeno, naučne studije rađene na blizancima to dokazuju. (http://researchnews.osu.edu/archive/sibbreast.htm)

Formula je jednako dobra za bebu, a neuporedivo je jednostavnije tako. Ti ćeš jednako da voliš, paziš i maziš bebu, dojila je ili ne.

A dojenje ti može biti prava noćna mora.

Čovječe, ja sam morala prvih mjesec dana da preležim sa bebom, samo prebacivala s jedne na drugu sisu, ucrvala sam se. Joj bilo vruće, sva znojava, mlijeko curi… Istuširam se, a ono krene u mlazevima da lije niz mene. Familija dolazila, a ja sva na izvol’te, fuj. Sreća da tad nisam bila u toku, nisam znala kako je to debilno. Tek sam kasnije vidjela kako žene fino daju bebi flašicu sa formulom, ona spava satima, mlijeko se fino smanji na neku ok količinu, ponekad podojiš i super. Možda uspiješ tako i da ti samo nestane, da i ne moraš tražiti od doktora one tabletice za prekid.

Možete odmah sa društvom na kaficu, ma može šta god, ne moraš ti stalno biti sa bebom. Bilo ko joj može dati flašicu – neprocjenljivo! Ja sam ti bila izludila od te vezanosti, ma prosto sam mrzila muža kad ode nekad na kafu poslije posla. On može a ja ne!! Uh! Valjda treba da se solidariše.

Kasnije, nema kakvih nije bilo situacija da šizneš od dojenja. Te bebare se navuku na siku, nije njima to samo zbog mlijeka, i onda hoće da im glumiš dudu.

Pazi majke ti ovu situaciju. Fotkala se za CaraDara-inu Školu za dresuru cura

multitasking dojenje

Kome ovo treba u životu?!

Ma morala sam da dojim i na wc šolji, ajd što kad kakim, ali mijenjanje uloška je stvarno bilo iritantno. Huuh, nema gdje me nisu safatavali, silovanje sise, bukvalno. U kafiću, u parkiću, u šetnji, u muškom društvu… Sreća pa sam imala onu sling maramu, kad vidim da je nepovoljna situacija, tu ih sakrijem pa se ne vidi.

Znaš, nekima smeta da vide dojenje.

Ti možda naivno misliš da se isfuravanje sise u javnosti smatra za nešto seksi, pa odatle problem. Moja ti, kad se radi o dojenju, nekima se to čak i gadi. Ne znam da li je do toga što se doživljava da sisa inače služi muškoj pohoti, a sisa koja doji izgleda kao da je promjenila vjeru, poklonila se drugom bogu – bebi, a ne muškarcu. Ili je možda što ljude to podsjeća na našu životinjsku prošlost, kad smo bili dio prirode, kao kakve čimpanze, koze ili bilo kakva druga živuljka – sisar.

Mislim, čovjek se izdigao iznad toga. Mi imamo inteligenciju. Naučili smo kako unaprijediti tu situaciju. Što da ne koristimo blagodeti koje donosi društvo i njegovi proizvodi? Adaptirano mlijeko je sjajna stvar. Jest’ da košta, ali to ti je kao da slobodu kupuješ. Sloboda nikad nije skupa.

Nemoj biti seljanka k’o ja, ne mogu nigdje da mrdnem od djeteta. Nije ni beba više, skoro 17 punih mjeseci ima, a još me cijedi, ne posustaje. Ma nije mi više ni to što doji, već što dok to radi rukom čapa drugu bradavicu, stvarno boli. Bukvalno se borimo, ja guram ruku, ona vraća i ljuti se. A koliko su me još puta ujedali, i ona i brat joj, uhh..!

Ma mazohizam, to ti je to. A pomalo i sadizam – mučiš dijete da sebi navlači malo po malo mlijeka umjesto da ga nahraniš fino flašicom i mirna Bosna. Bar znaš je li jeo, koliko je jeo i to, a ne da budeš u stalnom preispitivanju je li mu bilo dovoljno.

Nemoj da dojiš! Šta će ti to!

Nećeš valjda ovako da završiš?!

Sad se ti možda pitaš – a što onda ja to radim? Pa ne znam, kako da ti kažem… Ako ti kažem, rizikujem da i ti htjedneš to, da dojiš.

Jeste, ima tu nešto što ti nisam rekla. Ali to ćeš i sama shvatiti ako poželiš da dojiš, bez obzira da li ti uspije ili ne.

Nekad se i to desi, namučiš se kao konj a ništa od te ljubavi. Agoniju žene proživljavaju.

A ako ne budeš željela da dojiš, e onda bolje da ti to i ne pričam, bolje je tako, da ne znaš šta propuštaš.

Ljubim te puno, a bebaru još više!  

p.s. De majke ti, ako budeš dojila, pazi da ti ne grize bradavicu, em će užasno da te boli, em neće ništa izvući-navući. Gurni mu prst među desni, izvuci siku i ponovo. Mora da uhvati kako treba, široko. Nemoj brzo da mijenjaš strane, bar 20 min nek vuče jednu. I ako ti djeluje da nema ništa, nema veze, to samo krene odjednom… Refleks otpuštanja, ma naučićeš već sve i sama.

Foto preuzeta sa http://www.dailymail.co.uk/femail/article-26o da28142/Would-eat-toilet-Powerful-new-ad-series-shows-nursing-mothers-confined-bathroom-stalls-bid-break-taboo-public-breastfeeding.html