Jezikova muka

Šta me snađe, pod stare dane, strani jezik da učim! Teško meni?

Hmm… Pa baš i nije. Prvo, što se tiče godina – u drugim zemljama ljudi i u penziji počinju da uče strani jezik, kao neku vrstu mentalnog razgibavanja. Što bi meni sa 30 trebalo to da bude problem? Jezik nije nikakva „viša matematika“, pa da zahtijeva višu inteligenciju.

O.K., zahtijeva rad. Ali kakav je to rad? Čitanje knjiga, gledanje filmova, pričanje sa ljudima… Zar to nije zapravo baš zanimljivo? Naravno, ima i onog rudarskog posla, gdje moraš napamet da bubaš neke stvari. Ali, ako se postaviš i pokreneš kako treba, onda ništa od toga ne pada teško, nego je to sredstvo kojim ubrzavamo razumijevanje sadržaja koji nas zanimaju.

Čini mi se da je  većini ljudi koji počnu da uče neki jezik problem to što počnu sa pogrešnim stavom o tome. Smatraju da neko treba da ih nauči. Da je dovoljno ići 2 puta sedmično na časove i da između i osim toga ne treba ništa više da se radi.

Ja nisam nikakav stručnjak, ali učila sam i naučila engleski i francuski dovoljno dobro da mogu opušteno da ih koristim, pričam, čitam… A svojevremeno i kineski (sad natucam). Njemački sam učila u školi, totalno nezainteresovano i dok sam još mislila da je strani jezik nemoguća misija.

Sa pripremama za odlazak u Njemačku, počelo je i obletanje oko njemačkog.

Kao prava gastarbajterska gospođa, naravno da sam otišla tamo, bez da sam ga i naučila. Učila sam ja, učila… Od srede do petka, al’ se nisam odmakla dalje od početka. Ništa više ne nauči ljenčugica ta, nego što je i pre znala JA, JA, JA, JA, JAA! 

ucenije

Prepisujem status sa fb-a: „Kakve savršene korice… Ja, da se uopšte natjeram da otvorim knjigu, moram dugo da buljim u ove dvije nasmiješene dame i zamišljam kako mi govore – Možeš ti to, hajdeee! Push, push, puuuush! ..Majke mi, kao da se porađam koliko mi je teško. Ima li gdje kakve motivacije? Neki zanimljiv sajt, nešto..“

 

Kad se mora sve je teško, pa mi došlo da ovim tekstom pokušam da se prisjetim šta su to neke glavne smjernice i savjeti za savladavanje stranog jezika koji su mi ranije pomogli. A možda nađem i nekog sapatnika i saputnika na tom putu, da mi bude lakše.

Pamtim riječi drugara poliglote  – To je lako. Samo uzmeš i pročitaš neku knjigu, naučiš sve riječi iz nje. Poslije malo pregledaš gramatiku i to je to. 

U suštini, slažem se sa čovjekom. Tako nekako i ja sada. Ali, da krenemo od početka…

  • ODLUKA

Osnovna stvar koja je potrebna da bi se naučio neki strani jezik je odluka. Morate da odlučite da ćete ga naučiti. Ako krenete u to sa mišlju – Idem da probam, vidjećemo kako ide… Slabe su šanse da ćete pregurati neke naporne momente koje će se pojaviti. Ili ćete odustati ili ćete se zadovoljiti nekim presporim tempom napretka koji vam neće donijeti sposobnost komunikacije ni za 10 godina „učenja“. A onda kriva loša učitejlica… Ne!

Vi kad odlučite da hoćete da propričate jezik, ako idete na časove postavljaćete pitanja, nećete ostavljati prostora predavaču da bude „loš“. Iz njega ćete izvalčiti sve što vam treba.

Možda vam se misija i ne ostvari. Nema veze. U svakom slučaju sa ovakvim stavom doguraćete mnogo dalje nego iz početne tačke – Probaću, pa dokle stignem.

  • NAPADNI JEZIK SA SVIH STRANA, odnosno NAPADNI SEBE JEZIKOM

Klučna stvar je da se okružiš sadržajima koji te interesuju, i onda je učenje zadovoljstvo.

Ja sam malo batalila ovu knjigu sa fotke, sad su mi literatura dječije priče. I ne samo da se ne moram tjerati da „otvorim knjigu“, nego mi ne može biti dosta.

slikovnica

Neodoljivo 🙂

 

Kakve stvari pratiš na netu? Šta misliš da to sad počneš da radiš na tom stranom jeziku? Naravno, na početku je smor, ništa ne razumiješ. Ali ako se držiš tema koje te zanimaju, neće ti biti mrsko da svaki dan iz nekog članka pogledaš par riječi na Google Translate (i poslušaš). Poslije nekog vremena ćeš već imati ozbiljniji vokabular.

Slušaj radio. Isto, nema veze što ne razumiješ. Važno je da ti jezik uđe u uho. Na početku će djelovati da prebrzo pričaju, ne možeš ništa da pohvataš. Poslije nekog vremena riječi se razdvoje, možeš da čuješ one koje znaš. Usvajaš izglovor.

Meni je za učenje francuskog glavni bio franceculture. Oduševio me njihov program. Kad pomislim samo na sve stvari za koje sam čula samo zato što sam učila francuski…

Stvarno, kad učiš strani jezik, zapravo učiš i o mnogim stvarima iz druge kulture. Slušaš muziku, gledaš filmove, čitaš knjige za koje ne bi čuo da se nisi bacio na učenje jezika.

  •  SLOMI JEZIK

Slomi svoj jezik u ustima. Ponavljaj, imitiraj ono što čuješ. Ne može samo da upijaš, jezik mora i da izlazi iz tebe. Za dobar izgovor je potrebno mnogo vježbe, tj. bolje reći dugo vježbanja.

Za ovo je najbolje imati neki udžbenik sa cd-om, pa slušaš i uporedo čitaš tekst. Mogu se naći i na netu takve stvari, audio snimak sa transkripcijom.

Vježbaš dok ne uvježbaš da izgovaraš isto tako brzo i tečno kao onaj koga slušaš.

Džaba ti čitav riječnik u glavi ako te ne razumiju kad pričaš.

Znam, ovo je mnogima teško. Osjećaju se blesavo, kao da se foliraju ako pokušaju stvarno da izgovaraju ono što čuju. Naše R ostaje naše na svim jezicima. Ali nije to problem. Akcenat je jedna stvar. A izgovor druga.

Sjećam se kako sam jednom 100 puta ponavljala jednoj Amerikanki address, address… A ona je čula samo a dress, a dress (haljina)… What dress? Morala na kineskom da joj kažem šta hoću, da me razumije.

  • ZRNO PO ZRNO POGAČA

Na početku se brzo napreduje i to daje motivaciju. Međutim, što se više uči, osjećaj napretka se teže uočava a to može da ubije volju.

Naša narodna „Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača“ je zlatno pravilo kad se radi o učenju stranog jezika. Ne može se ništa na brzinu. Ali upornim i konstantnim radom uspjeh će doći.

Jedna drugarica koja je studirala kineski, odličan student bila, poslije godinu dana boravka u Šangaju spremala se za polaganje ispita, visoki nivo poznavanja jezika. Jako teško. Uhvatio je očaj. Kaže – Da sam učila bilo koji drugi jezik ovoliko sad bih bila stručnjak, ovako.. ništa. Kako sam tako slabo napredovala za ovih godinu dana?! Ona prije mene što je išla kaže da joj se mnogo popravio kineski dok je bila ovjde, baš je bila zadovoljna. A ja… Ništa!

Nije ništa, nego je ona došla već sa odličnim znanjem jezika. Da bi postalo još bolje trebalo je neviđeno da se radi, jer kineski na tom nivou stvarno postaje težak. Brrr… Kad se sjetim – biraš između 4 sinonima, svaki se koristi u posebnoj situaciji, ne smiješ da brkaš, svi sadrže isti znak, ali drugi im je različit i nekad je na prvom a nekad na drugom mjestu…  Uglavnom, nije se ona pokolebala, nego je pogurala još malo i eno je, mlati lovu na osnovu svog znanja.

  • PONAVLJANJE JE MAJKA ZNANJA

Sve što se ne ponavlja ispari. Dakle, ponavljati se mora. Obavezno bi bilo zapisivati novonaučene riječi, možda i bez prevoda. Samo riječi. Čitati ih s vremena na vrijeme.

Meni kad je dosadilo pisanje šarala sam po riječniku. Zaokruživala one koje „naučim“, pa ih kasije pregledala. Što se tiče riječnika, što ranije se počne koristiti jednojezični, to bolje. Čak i kad znate značenje riječi, nije loše pogledati u takvom riječniku primjere upotrebe.

Jedna sveska za riječi i jedna za gramatiku, tako je preglednije. I ponavljaj.

———————

Tako, moji vi, ja sad učim njemački. Imam izgovor za gledanje filma, čitanje knjige. Evo uskoro će biti pročitana moja prva knjiga na njemačkom. Baš mi se svidjela. Ih, kad bih ja na srpskom uzela baš ovo da čitam… Vjerovatno nikad. Ovako – Yann, mnogo mi je drago što smo se upoznali.

Yann

 

 

 

 

Advertisements

Pismo iz obećane zemlje

 

Dragi blože (o Bože),

Pišem ti pismo jer dugo vidjeli se nismo. Nisam te zaboravila, naprotiv. Bilo je nekih priča koje sam htjela da ti pričam, odavno još… Ali, sve to je palo u sjenu priprema za daleke pute. Uzbuđenje je raslo, nije mi se dalo pisati ni o čemu drugom. Čekala sam samo da dođem, vidim i pišem o nečemu nmogo zanimljivijem. Obećana zemlja Njemačka, iz prve ruke!

U jednom smijeru ili povratna? – pitao je čovjek koji naplaćuje karte. Emigracija definitivno ili samo posjeta? Uh, to ni sami ne znamo još. Za sad, povratna. Imamo nekog privatnog posla, a i visoka trudnoća ne da čekati sređivanje papira.

Bili smo u Sarajevu, stariji klinjo i ja, dobili vizu taman da ističe pred termin porođaja i da nemaš pojma šta da činiš.

Bilo je jako hladno taj dan kad smo išli u ambasadu, velika magla. Kad smo ulazili u grad, Vladi, moj dječak, rekao je da pjevam onu pjesmu s kojom smo se spremali za put „Pala magla na pola Sarajeva..“ a ja sam pomislila kako eto ni magla ne mož’ više da padne na Sarajevo a da se onaj Damir ne žali…  Samo se žalimo, svi.

Uhvatila me trema kao da idem na polaganje negog strašnog ispita. Nerealno, sama sam se sebi čudila. Kad smo ušli, vidim lika koji skoro da place… Ma stvarno je plakao, objašnjava ženi koja nas pregleda da možda nije dobro popunio papire. Ona ga smiruje – Sve će vam oni to gore objasniti, ne brinite, stigli ste na vrijeme.. Blabla… Izgleda uobičajena scena, da dolaze ljudi nervozni kao da izlaze pred samog Boga, u nekom čistilištu, pa se odlučuje hoćeš li ‘vamo ili tamo. Pakao ili raj?

I tako mi dobili tamo. Odškrinuta vrata. Nema čekanja na presudu, odmah.

Radost. Da li se to i beba obradovala u stomaku ili su ipak bili oni pravi ljubavni leptirići, ne mogu da garantujem. Nešto je zaigralo u meni. Svidio mi se prvi dodir sa tom Njemačkom. Ekspresnost. Kutak za djecu da se igraju u ambasadi. (Zamislite to kod nas u opštinama!)

Putovanje!

Spremanje je bilo mučno. Pomalo sam se osjećala kao izbjeglica. Šta da ne ponesem, kad sve treba? Napuštamo svoj dom u koji smo uložili mnogo našeg skormnog novca. Sad sve ponovo moramo da kupujemo. Napuštamo porodicu, ljude koje volimo, zbog nade u neki bolji život.

Da li se stvarno tome nadam? Ne znam. U isto vrijeme me hvata i panika i olakšanje što odlazim iz tog malog grada u kojem je počelo sve da mi smeta.

10000 KM za proslavu Svetog Save u školama! A da se kupi bar jedna knjiga za školsku bibllioteku ponekad, gospodo?

Znam, nisam ja ništa bolja. Oni bar ne znaju šta čine, a ja znam šta ne činim. Ne činim ništa. Samo se tu nešto kao želim. Slaba sam. Lijena. Nadam se da će neki novi klinci biti sposobniji od nas.

Pakujem kofere i napuštam ludnicu. Idemo u izviđanje i pripremu terena za, nadamo se, mnogo duži boravak sledeći put.

Putujemo autobusom. Da, sa djecom. Čovjek ispred nas se okreće da nam kaže kako je naporno to sa djecom. Znam!! Znam da si se odmah prepao da će tebi to biti naporno. A meni je inače naporno sa djecom i kaficu popiti sa drugaricom, ili npr. prostrijeti veš na štrik. Sve je sa djecom borba.

Sjetila sam se sebe iz mladosti, kad sam jednom tako komantarisala kako me nerviraju ljudi koji vode malu djecu po busevima, uvijek ili plaču ili povraćaju… Što muče i sebe i dijete i sve nas ostale? Ono – Što se fino ne sklone negdje na par godina, možda deceniju, da nam ne smetaju?! Nevjerovatno kako lako čovjek može biti neuviđajan i sebičan.

……

Stigli. Djeca se naspavala, mi slomljeni. Taksi 25 evra, brrr.

Home sweet home, jesi li to ti?

U čas posla igračke su razbacane, pruga postavljena i vozić punom parom vozi u krug. Pomislim – da, valjda jeste dom tamo gdje su dječje igračke, tamo gdje smo mi zajedno. Mi smo dom.

Uzećemo odmah mjesečne karte za gradski prevoz – kaže on. Ej, a gdje se to vadi? Uuu… kako ću ja to u ponedeljak sama s njima?? Zamišljam kiosk i gužvu na sred velikog parkinga kao u Banjaluci. Na automatu, na svakoj stanici. Molim? Woow! Dobrodošla u budućnost, kažem sebi. 56 evra!! Joj, možda mi ipak ne treba? Jedna vožnja košta 2,5 evra. Uhh, daj.  Budućnost izgleda ima svoju cijenu…

Grad lijepo izgleda, iznenađujuće čak. Ima Dunav. Fino nam da šetamo, ali djeca ne sarađuju. Ona neće da hoda, cmizdri, on hoće da bježi. Na ulici čujem tuđe dijete kako place i drago mi, nismo jedini.

Na sve strane neki privlačni restorančići, radnje mame sa natpisima SALE… A mi ne možemo nigdje jer su djeca pomahnitala. Gdje god uđemo oni počnu da se otimaju, čak se i tuku! Udaraju jedno drugo šakama po glavi kao u crtanom filmu. Hjooj… A moramo ih vući i posuđe da kupimo, i frižider, i tepih… Al’ sve to nekako ide, nego je kod kuće problem. Neprestano lupaju, galame… Oni ne hodaju, oni trče, a to zvuči kao horda bizona koji galopiraju prerijom.

Do đavola, ima da nas izbace iz stana odmah! S njima ovakvima neće nas niko primiti… Moraćemo se seliti negdje u totalnu izolaciju.

Ne mogu s njima ni u obični market, bježe mi, otvaraju zamrzivače i crkoše od smijeha.

U glavi mi se vrti opaska jedne prijateljice, o nekim svojim poznanicima – Dijete je preuzelo kontrolu. Evo, upravo gladam svoje kako baš to rade. Izmiče mi kontrola, ne kontam šta se dešava. Kakva su to djeca? Kakva sam ja to majka? Šta sam to napravila od njih? Kako nisam primjetila ranije da su toliki divljaci? Da, baš to, divljaci. Osjećala sam se kao da sam došla sa dve životinjice iz divljine, a ne sa djecom.

A tako skoro sam bila baš zadovoljna kako funkcionišemo. Blaženo se topila na njih kako su slatki i kako je odlična stvar ta mala razlika između djece.

Preispitujem se – kakva sam ja to kao majka?? Kako sam uspjela tako mnogo da ih razmazim, kako to da ih nisam ni malo naučila finom ponašanju?

Pa sam se sjetila i onog komentara što sam dobila nedavno, onako grozno, da svi čuju – Ima li to dijete roditelje! – za moje dijete.

Šta je bilo – Anđa (da, tako se zove) se penjala na ogradu, a ispod stepenice. Igraonica, mi za stolom pored. U tom momentu stvarno nismo gledali, nešto se raspričali, a muž dotične se našao pored i hitro je skinuo. Ja se hvatam za glavu i mahnem mu zahvalno, osmjesi. Ali ne, mora ona gospođa da se isčudi, glasno osudi, gdje su ti roditelji, kako smiju puštati dijete da to radi… U tom momentu mi je stvarno bila odurna, pa ni pola sata prije toga ja sam pomagala njenoj curici da se obuje. Njih nije bilo na vidiku, gledala sam jer mi bilo teško da se savijam, zbog stomaka.

Kasnije, hladne glave, uviđam da mi je ta žena pomogla da shvatim neke stvari. Ona je zapravo rekla “Kakvi su to roditelji”, i ja kad razmislim, zapravo vidim da jeste do mene…

Da, oni su divlji zato što ja tako volim i zato što sam im ne samo pustila to, nego i podržavala. Naš stan je u pridzemlju, oni su i tamo stalno trkali, skakali po krevetu. Nije mi smetalo, čak mi odgovaralo da se izmore. Pošarala si zid? Ooo, baš si to lijepo nacrtala, ali evo ti sad papir… Vani se pentraju gdje stignu, gledala sam ih i kako se baš i na sličnu ogradu penju. Važno mi je bilo da nauče sami da se čuvaju. Čak, kad ne mogu negdje sami da se popnu, ja ih bodrim, ne pomažem im nego im pokazujem gdje da se drže da uspiju. I onda se zajedno radujemo. Anđa od kako je prohodala nije htjela dati ruku kad silazi niz stepenice, ja sam je pustila. Uživala sam u njenoj spretnosti i samostalnosti.

Imali smo svoj poprilično ograničen radijus kretanja, iako su se smjenjivali Prnjavor, BL i Kotor-Varoš. Ali sve je to bilo dobro utabano i poznato. Familija. Šoping skoro nikad, samo osnovne potrepštine. Išli u goste isto skoro nikad, jer sa drugarima se ugalvnom nalazimo vani. Nama isto rijetko neko dolazi.

Tako mi je bilo lako i fino s njima. Sve je bilo podređeno njihovim potrebama, nije bilo problema. Mislila sam da im time činim dobro a sad uviđam da to baš i nije tako. Slabo sam ih civilizovala.

Ljubomorna sam na one koji su od starta djecu učili da sjede u kafiću, da sjede mirno u kolicima dok  šopinguju, da i kod kuće sjede i ništa ne razbacuju. Takva djeca su fina, mirna, sa njima nema problema. A moji samo belaje prave gdje god se okrenu.

Bože, kad se samo sjetim kako sam se prije par mjeseci kikotala zajedno s njima kad su kao oni sami prali ruke u kupatilu (imaju svoje stolice da se popnu, pa mogu), pa uzeli neke zdjelice sa kojima se igramo kad se kupaju, i polijevali se. Napravili poplavu. Čula sam ja šta se dešava,  nego pustila. Bila oduševljena kako je on znao  ne samo da skine svu svoju odjeću nego je i njoj pomogao, i njih dvoje gole tako se “tuširali”.

Sad mi se to obija od glavu. Velika je borba prevaspitavati djecu. Nisam sigurna da mi ide uopšte, ili opet samo se prepuštam njima. Po cijeli dan se igramo.

Polako i oni se navikavaju na promjenu a i ja odustajem od ganjanja namještaja i čuda… Dovukli smo hrpu slikovnica i čitamo, učimo njemački iz njih. Moram priznati da je mnogo zanimljivije od onih knjiga za odrasle, za samoučenje.

Ganjamo dječja igrališta kojih ima ne znam ni sama koliko… Na sajtu grada ima spisak sa adresama, tako sam našla prvo, koje mi je u komšiluku. Bila sam oduševljena tom činjenicom skoro isto toliko koliko i postojanjem igrališta.

Bila sam tako sretna kad sam gledala djecu, rumene i razdragane, kako se spuštaju niz tobogan. Veselje. Joj kako je lako “kupiti” roditelje.. Samo nek je djeci lijepo, odmah i mi zadovoljni.

…..

Ironično, Prnjavor je baš nedavno pobijedio na Mtel-ovom takmičenju u broju dobrih djela, nagrada dječje igralište. Sigurna sam da će biti lijepo. Drago mi je. Drago mi je što tamo postoji takav čovjek, jedan neumorni aktivista, koji je animirao ljude da se osvoji to. Ali nije mi žao što to nije došlo ranije. Nije mi žao što možda nećemo stići vidjeti to. Jer znam, skoro da sam ubijeđena, da neće dugo trajati. Nije mi žao što neću gledati sistematsko uništavanje tog irgališta od strane idiota, iz dana u dan, i što neću gledati kako sistem idiota zadužen za javni red i mir ne čini ništa po tom pitanju.

……

A utisci o Njemačkoj? Pa, da vam kažem, lijepo je… Ali o tome u sledećem pismu.

Nadam se da neće biti problema, kao ni do sad, i da ću uspjeti da se vratim na vrijeme ovjde da se porađam.

Viele Grüße

Nina