Južnoamerički virus u Banjaluci!

Već neko vrijeme Banjalukom se širi jedan novi virus. Ništa opasno kao Zika, ali isto dolazi iz Latinoamerike. Kod koga se dobro primi, može da utiče na kvalitet života a kažu da je velika vjerovatnoća da se prenese i na potomke. I inače je prelazan pa druženje sa inficiranima nosi veliki rizik od širenja zaraze. Kažu da ima i imunih, ali to nisu ljudi vakcinisani protiv ovog, nego „operisani od“ čitave grupe sličnih virusa.

Kako se manifestuje?

Najviše udara na psihu. Zaražena osoba ima potrebu za redovnim opštenjem sa drugim oboljelima. Kao kakvi sektaši, oni su u stanju da zaborave na sve obaveze, izignorišu familiju, samo zarad sastančenja sa klanom, kao pravi ovisnici što moraju da dobiju svoju dozu.To potroši cijelu platu za vikende u Beogradu, Zagrebu, jer tamo se okupljaju hronični bolesnici iz cijelog regiona. Da, bolest je uglavnom neizlječiva.

Kako je to došlo u BL?

Nije Banjaluka na kraj sela žuta kuća, izolovana palanka, nego grad iz kojeg ljudi putuju i vole da prate trendove, pa čak kad je i ovakva boleština u pitanju. Ljudi hodali, vidjeli, pokupili „klicu“. Polako su se prepoznavali i pronalazili po gradu i kraj, tj. početak se desio.

Našla se tu i jedna dugogodišnja hodočasnica takvih okupljanja. Zaražena još za vrijeme studiranja u Beogradu, prije jedno 6 godina, vrijednim i vijernim posjećivanjem što malih što velikih obreda, došla je do stadijuma opsjednutosti gdje joj je Banjaluka postala skučena jer nije mogla tu da dobije svoju „dozu“.

Čovjek bi pomislio, kad neko živi godinu dana u Rimu, godinu u Parizu, čitav faks u Beogradu, da ima mali milion stvari koje mu fale u BL, ali ne. Njoj smeta što nema TO.

Kad se ova zaražena osoba srela sa drugim nosiocima virusa, desio se mali pokret, odnosno preokret. Prvi sastanci su brojali oko 15ak inficiranih, ali kako se virus aktivirao brzo je došlo do ekspanzije. Povampirili se. Hoće svježu krv. Hoće da budu kao Bg i Zg. BLg??!

Počeli su da mame nedužno stanovništvo na svoja ritualna okupljanja, virus se širio. Iskusni Beogradski vampiri, odnosno učitelji, kako ih među sobom zovu, nanjušili su da je BL spremna na osvajanje.

Dolaze 2 vikenda mjesečno da šire svoj nauk među Banjalučanima. Ostalo vrijeme, na redovnim sedmičnim radionicama, vode ih iskusni članovi.

Jedan od njih je spomenuta dugogodišnja ovisnica. Pa stvarno, kako drugačije reći za nekoga ko dođe kod sestre koju nije vidjela nekoliko mjeseci, i u 7 dana 2 puta ide na TO, malo falilo da bude i 3 puta. Kako to, gdje TO još ima? Ma ima svuda, samo BL malo kaska. I ja se iznenadila, kontam Žnj grad u Njemačkoj, to bude po velikim gradovima. Ma kakvi.

tinine m.

Ovo smo komentarisale kad je okačila 50. istu sliku na fb, samo sad neki drugi grad

Ima svuda, a sad ima i u BL. I da, dotična osoba je moja sestra. Tina je našla grupu ljudi s kojima, umjesto da ide negdje, dovede TO u BL.

Šta je TO?

E to vam je TANGO. Argentinski tango, tango argentino. Da, znam, bilo je tanga i prije u BL po plesnim školama. Ali nije to takav tango. Kažu TANGEROSI da je skroz drugačije i da čak oni koji su učili u školama plesa slabo se snalaze na njihovim MILONGAMA, tako se zovu ta njihova okupljanja. Plesne večeri, milonge (može i po danu). Časovi su drugo.

Ovo nije tango koji se pleše da bi bio atraktivan publici, nego se radi o uživanju u plesu. Učite korake ali ne i koreografiju. Muškarac mora da nauči da vodi a žena uči kako da se prepusti njegovom vođenju. (Ovo mi se sviđa.)

Ma mi u kući smo stalno zezali Tinu kako taj njen tango ne izgleda baš zanimljivo. Samo nešto hodaju… To ona pokušavala da nas zarazi pokazujući nam npr. video nekog poznatog plesnog para. Rekla je da moramo probati da bi razumjeli. I stvarno, kad su počeli da drže časove, naša druga, tj. treća sestra ode i jako joj se svidi. Čak je i mama išla. Ja nisam jer mi djeca još ne dopuštaju takve izlete. A i mislila sam da nije baš za mene, više bi mi odgovarala npr. salsa. A onda kad se Tina udavala,  mlada i mladoženja su za svoj prvi ples naravno izabrali tango, i ja sam vidjela… Bilo je tako lijepo, prefinjeno a jednostavno. Romantično.

A i ako ćemo skroz iskreno, kod tanga mi se sviđa i što muškarci uopšte ne izgledaju ženskasto kad plešu, nego su pravi frajeri.

tango

Jedna iz Tininog albuma. Koliko dobro ovo izgleda?

Zašto su ljudi uopšte prestali da tako plešu u paru?? Ples se razvijao zajedno sa civilizacijom, toga je uvijek bilo. Ne znam kako se desilo da tako lako odbacimo nešto što nam istinski prija, da svedemo to na neko opušteno budalesanje, uglavnom samih žena? Disciplina, umijeće… Zašto nam je to postalo tako strano?

Ja sam trenutno u nemogućnosti da se upustim u ovu avanturu, ali neće to još dugo trajati. Doće dan da se i ja bacim u te vode. Već smišljam organizaciju… Možda prvo ljetna škola Kolašin ili festival u Poreču… Ma ti tangerosi samo hodaju, stalno neki tango festivali, kampovi. Ne samo što se isplešu nego se i druže sa ljudima iz cijelog regiona. Ima ih i mladih i starih i svima je lijepo. Evo link da pogledajte njihove fotografije.

Ova vesela tango porodica  zove se Tango Natural Banja Luka (ovo je još jedan link za njihov fb profil). Trenutno broji oko 45 članova, a sprema se i proširenje. Novi upis je predviđen za 24.9., taman imate vremena da se pošteno ispredomišljate oko ići ili ne ići. Zapratite na fb-u za preciznije detalje.

Naradno da da, ići!

P.S. Pozdravite mi sestru i recite joj da sam vas ja nagovorila. 😉

 

Napomena: Ovaj tekst ulazi u izbor naboljih blogova u BiH na takmičenju m:bloger kompanije m:tel.

 

 

 

Advertisements

Što je teško biti roditelj djece sa potrebama

Ne, ne mislim na djecu sa posebnim potrebama. Sva djeca imaju potrebe. Zadovoljavanje toga roditeljima nekad može biti teško, naporno. Da se ne lažemo, djeca prolaze razne faze i s njima nekad zna biti da pošandrcaš. Počevši od bebe sa grčićima, djeteta kojem moraš da dubiš na glavi da bi pojelo nešto zdravo, dvogodišnjaka koji ti napravi poplavu u kupatilu svaki put kad mu pereš kosu, belaj čim se okreneš, vrišti toliko da se čudiš što ti ne dolazi patrola za nasilje u porodici kad mu siječeš nokte… Čelični živci ti trebaju ako si roditelj. Ali sve to nekako spada u one teškoće koje možemo svrstati pod porođajne muke. Niko nije uživao u kontrakcijama, pa ipak, kad je prošlo, većinom se sa osmijehom prisjetimo toga. Tako i ovo ostalo.

Ono što roditeljima istinski teško pada je što se, nažalost, susreću sa sa velikim poteškoćama da omoguće djeci sve što im treba. Pri tome ne mislim na kule i gradove, zimovanja, ljetovanja, igračke koje požele, već mislim baš na ono što je jedna od osnovnih dječijih potreba – kretanje. Jednom sam slušala intervju sa nekom starom nastavnicom fizičkog, rekla je – Oni ne moraju da nauče biologiju i hemiju, ali oni moraju da trče! Odnosi se naravno na stariju školsku djecu, ali isto važi i za male. Oni mnoge stvari mogu da odlože za kasnije, ali kretanje ne. To im je neophodno za razvoj, fizički ali i psihički.

Ja volim reći da mi je u Prnjavoru baš udobno sa djecom jer blizu mjesta gdje stanujem imamo dva parka, taman fino prošetamo, tamo se izigramo, kad se vraćamo kući svratimo u mesnicu, prodavnicu… Ono, baš nekako potaman.

Budući da sam solo-mama, osim par dana mjesečno kad nam dođe tata-gastarbajter, drugarice me često pitaju kako se borim sa djecom, pogotovo sad kad sam trudnica. Nekako, svi očekuju da mi je teško. A ja se junačim – Ma šta vam je, pa oni su već VELIKI, ma sve 5! I pošaljem im fotku – Evo kako ja čuvam djecu, baš mi je teeškooo… 

Ovakve ih najviše volim.

Tražili su žir za vjevericu, a možda su i gljivice gledali.

Ma milina jedna. Njih dvoje blesica su toliko slatki tako kad ih pustim, valjaju se u lišću, ona se davi on je spasava, kikoću se, nešto pričaju – Nesto mi pitamo (pričamo). Tko mi kažu. Vidim da je važno da im dopustim samostalnost. I pustim ja, ali…

Postoji jedno veliko ALI u ovim idiličnim slikama. U ovom parku, čini mi se da je bilo ljeto prošle godine, starom trulom drvetu otpala je grana i pala pravo na jednog dječaka. Starija djeca predškolskog uzrasta trčala su kroz park i igrala se dok su roditelji sjedili tu gdje i ja sjedim kad sam fotkala. Moj muž i sin su bili tu tada. Kaže da se začulo „lomljenje“ i bum. Svi su potrčali tamo, vrišteći dozivali djecu. Sva djeca trče samo on se ne vidi. I ne čuje. Ja kad pomislim na njegovu mamu (znam ženu), u kakvoj je panici ona bila tih par sekundi, kao vječnost dugih, dok nije došla do njega i vidjela da je živ… Slomljena butna kost, u šoku, ali živ. Dođe mi da vrisnem, da nekog istučem, a osjećam se tako nemoćno i sve što imam od reakcije je par suzica u očima.

Navodno je s tim parkom problem oko vlasništva. Nešto opština oduzimala privatnu zemlju, pa se sad ne zna ni hoće li vraćati ili ne pa se tako za ničiju zemlju niko i ne brine. Isto tako navodno je čak i bilo odilježeno koje drveće treba posjeći (sjećam se tih znakova), ali opština nije htjela da plati čovjeku koji je bio zadužen da to obavi pa on odustao. On odustao, oni iskulirali, i eto desila se nesreća.

Odmah poslije toga opštinari su se ipak sjetili da je tu trebalo nešto da se siječe, pa je došlo na red. Dok se nešto loše ne desi, nema akcije.

Da li im vjerujem da je posao urađen kako treba i temeljno? ‘Alo, pa u Bosni smo, naravno da ne vjerujem. Kako onda smijem pustiti djecu tamo? Eh… Nije to što smijem, nego što nemam gdje drugo! A oni moraju da  trče, da se kreću.

Za kretanje je potreban prostor. Za dječje kretanje potreban je bezbjedan prostor. Ali kad živiš u gradu, čak i u jednom g-u od gradića, to ne postoji, bar ne ovjde. Momenat kad ja kročim pred svoju zgradu, ja sam među autima. Oni, djeca, su među autima. To nije ulica, to je dvorište zgrade ali služi kao parking stanarima. Većinom nije problem jer su komšije obazrive, znaju da ima male djece pa se uvezu polako. Kažem većinom, jer nije uvijek. To znači da ja svaki put kad izlazimo iz zgrade moram da mislim na one koji ne paze. Par puta su me fino prepali, i zato moja djeca moraju da trpe galamu kad požure malo ispred mene. Ulica kojom se spuštamo do drugog „bezbjednijeg“parka, je zakrčena autima. Trotoar služi kao parking što znači da djeca moraju da trpe još malo galame – Ne, ne smiješ otimati ruku od mame! Auta, opasnost! Uz ivicu! ‘Ej, Ivica i Marica! Hjoj, ma kao da prolazimo kroz neku džunglu i samo vrebamo hoće li nas kakva neman zaskočiti.

Kad dođemo u taj bezbjedniji park, tamo možemo da se valjamo u smeću. Tu se često zadržavaju osnovci i srednjoškolci ali i neke noćne ptice. A nema niti jednu jedinu kantu za smeće. Durila sam se i pitala čika smećara, kojeg sam vidjela tamo na klupi, zašto ne pokupi to. Kaže, kolega prođe ujutro i gotovo. On došao da odmori, drugi rejon je njegov.

vandali

I ovakve scene nas znaju dočekati. Najgore je što ja na ovoj fotografiji vidim pozitivu, nema smeća! WOW!

I tako ja nastavila da se durim, ali djeci ne smeta, trčemo mi uzduž i poprijeko. A onda sam srela par polupanih staklenih flaša, tj. dijelova, onako baš fino pokrivenih lišćem. E tu mi muka dođe, pa se sjetim bloga Zagrljajnost, jednog  teksta koji je ostavio utisak.

E ako može ona, bitna faca, Project Officer u Council of Europe, dama iz Francuske da dođe i skuplja smeće po nekoj zabiti u Bosni, e vala mogu i ja tu gdje visim sa djecom. I par puta smo stvarno pokupili sve što smo našli. Nije mi pala kruna sa glave, ali mi nekako tužno bilo kad je sutradan opet bilo smeća.

Osjećam se kao da živim u nekakvoj zemlji ludaka. Niko ne želi da nam svima bude lijepo i da imamo neko uređenje, svi samo gledaju svoje trenutne potrebe. A djeca sa svim svojim silnim pravima koja mogu vrijedno da ispisuju po panoima škola i vrtića, godinu za godinom, e ta djeca mogu da se nose u… tamo odakle su i došli. Jer nemaju oni ono jedino koje je važno, a to je pravo glasa, na izborima naravno.

Roditelji imaju, ali u moru raznih nezadovoljenih prečih potreba ovo nekako zaborave. A i čini se da su roditelji pretrpili veliko ispiranje mozga kako je opasno da djeca trče – mogu pasti i udariti se!! Trava, zemlja… To je opasno – prljavština, gliste, krpelji!! Sve strašnije od strašnijeg!

Ja bih kao nešto da se bunim, ali ne mogu sebi da priuštim zadovoljstvo da jurišam na vjetrenjače kao gospodin Don Kihot. Svi moji živci mi trebaju za moju djecu.

Spominjem Prnjavor, ali npr. kad sam u Banjaluci, tamo mi još gore. Baza nam je Budžak 3 – onoliko naselje a nema nigdje neki mini park gjde se djeca i mame mogu sastati. Šetamo ulicama bez trotoara. Moram busom ili autom do Parka Mladena Stojanovića da se djeca mogu sresti i igrati sa drugom djecom.

Skoro sam bila s njima u Parku Petra Kočića. U centru gradske vreve, imaju neke zanimljive krivudave klupe po kojima djeca vole da se penju. Zadesili se pa ‘ajde da se malo poigraju. Sretnem poznatu mamu, kaže ona dođe tu sa Paprikovca. Imaju tamo neke livade, ali ovaj park im je najbolje mjesto da se djeca iskaču.

klupe

U ovom parku nema nikakvih sadržaja namjenjenih isključivo djeci.

Ja šokirana. Je li moguće? To najbolje?? Strašno!

Jedan treći banjalučki park je već „otišao“ u ruke čovjeka koji je tu napravio zgradu pa onda otišao u zatvor. Sad je aktuelna tema kako planiraju jedan dječiji parkić, u Boriku, da sravne sa zemljom i ustupe mjesto nečemu mnogo manje prizemnom, njenom visočanstvu Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Nije samo park u pitanju, tu je i jedino brdašce u okolini gdje se djeca sankaju. Otimaju im. Kad sam to čula, pomislih – Crkvo, gdje će ti duša?!

crkva

Ova fotka koju nađoh na fb-u govori sve…

A poslije će da kažu kako su današnji roditelji ovakvi, onakvi, ne daju djeci da se idu igrati vani.  Ma gdje da se igraju? Na ulici, na parkingu?

Katastrofa.

Imam rodicu koja je majka djeteta sa posebnim potrebama. Zajedno sa drugim roditeljima takve djece prevrnula je Banjaluku naglavačke dok nije dobila ono što treba njoj i njenom djetetu, kvalitetan dnevni centar.  Detaljnije…

Pitam se, šta nas to koči u borbi za ostvarivanje prava i potreba naše djece? Zar ne vidimo da su i oni ugroženi? Čim imaju nezadovoljene potrebe, ugroženi su, htjeli mi to prizanti ili ne.

p.s. U Prnjavoru proričem da će se sledeća nesreća dogoditi na ulici koja je namjenjena pješacima poslije 5h, a auta stalno prolaze. Paze oni, većinom, ali jednom će neko dijete otrgnuti ruku od mame i podletiti pod neko koje ne pazi. Onda će opštinari da uvide da ipak treba da intervenišu. 

Nepodnošljiva lakoća abortiranja

Ova tema mi već neko vrijeme bode oči. Da li se o tome više raspravlja u zadnje vrijeme ili ja to više primjećujem zbog svog posebnog bebi-stanja, ne znam.

Elem, počelo je sa člankom #SHOUTYOURABORTION ILI ZAŠTO TREBA GOVORITI O POBAČAJU. Twitter lavina javnIh priznanja abortusa – jednima sredstvo kako da podrže skidanje tabua sa teme, borba protiv navodnog društvenog prezira prema ženama koje to rade. (Izjave tipa „Mnogo ljudi još uvijek vjeruje, da na nekom nivou, ako si dobra žena, abortus je izbor koji bi trebalo da prati određena količina tuge, stida ili kajanja. Ali znate šta? Ja imam dobro srce a abortus me učinio sretnom… Zašto da ne budem sretna što nisam primorana da budem majka?“ ili „Nisam željela djecu, Nisam ih mogla priuštiti. Zakazala kontracepcija… Nema nikakvog žaljenja.“) Drugima je to došlo kao neka vrsta grupne terapije koja pomaže da skinu teret sa srca koji su nosile godinama.

Dok mi se, sa jedne strane, svidio ovaj dio sa oslobađanjem od osjećaja krivice, s druge strane promovisanje abortusa kao ne samo legitimnog već i pozitivnog načina planiranja porodice (tj. majčinstva, jer ističe se da je to samo ženina odluka) mi je zasmetao, zapeo kao kost u grlu koju ne mogu da progutam.

Zar ne bi trebalo da ističemo malo odgovornije seksualno ponašanje kao bolji način, a ne praviti od abortusa „malu macu“? Zamišljam mladi par koji se prepušta strasti, odjednom ona pita: „Imaš li kondom?“ On, blago nervozno: „Nemam.“ Ona: „Nema veze. Uvijek mogu abortirati.“ 

Ok, možda banalizujem pretjerano, ali ako se budu širile priče da je abortus lak, ne nosi posljedice i svi to rade, zar ne možemo očekivati da se pojava omasovi?

Osim toga, pomislila sam, kako to da društvo prezire abortus? Pa društvo je napravilo tako da je abortus dostupan svima, svaka mala opština ima mjesto gdje to možete obaviti. Ako ima ginekologa ima i to. Ali, šta ja znam, to su neka američka previranja, ja mislila da su oni neko društvo budučnosti gdje je to sasvim normalno a oni pričaju o tabuima i osuđivanju.

Ja živim u  svijetu gdje su te stvari normalne. Još kao mlada djevojka bila sam upoznata sa pričama o tome, uglavnom udate žene iz mog okruženja su to radile. Neke su žalile, i poslije 40 godina još se preispituju. Neke ne. Uglavnom nisam nikad vidjela da ih neko osuđuje. Doduše, o tome se nije pričalo nešto naveliko i javno, ali ne u smislu da je tabu, nego više kao da je to ipak intimna stvar. Ne ideš pričati okolo ni koliko puta sedmično imaš seks ili tako nešto. Pa ni žene koje su imale spontani ne vole pričati o tome osim sa prisnim ljudima.

Osim toga, rekla bih da društvo mnogo više osuđuje podizanje djece u nesređenim životnim uslovima, što finansijskim što emotivnim, nego abortiranje.

Sjećam se sebe, kad smo mladi bili, pa čujemo da je neka cura trudna i da će se udati (ili neće, to je bilo manje bitno), a mi opleti po njoj – Ajoj, uništila sebi život, što nije abortirala..!

Sjećam se kad je moja mama zatrudnila sa 4. djetetom, ja sam imala 13 godina i bilo me je sramota. Niko od mojih drugara nije imao ni 3. dijete u porodici a kamoli 4.! Vrbovali su je da „se očisti“. Nije. Kad je bila trudna sa 5. djetetom, pritisak da abortira je bio toliko jak da je čak imala i zakazan termin za to. A onda je otišla i  kupila sebi kaput i čizme za te pare a mi smo dobili anegdotu i malog brata, omiljenog i razmaženog do besvijesti.

Ovo su primjeri kojima želim da pokažem da u društvu abortus nije stvar koja se osuđuje, koliko stvar koja se očekuje i podržava, u nekim slučajevima.

Ja sam poprilično intenzivno proživjela abortus bliske osobe. Različite faze su se smjenjivale – očaj i definitivna odluka da će to da uradi; prepuštanje „sudbini“ i odluka da će da zadrži bebu. Prava jedna mala agonija. Bila sam uz nju, podrška u slučaju obje varijante. Prevagnuo je strah, nesigurnost, nespremnost na ulogu majke i ona je to uradila.

depressief

U tim danima, dosta sam čačkala po netu i našla gomilu foruma na kojima žene pričaju o svom iskustvu. Mnogo kajanja, mnogo tuge, čak i depresije, mnogo ubjeđivanja drugih da to ne rade. Niko nije spominjao da ih neko osuđuje pa da odatle dolazi neprijatnost, već one same žale i zamišljaju bebe…

Naravno, ima i one druge priče, gdje žene ženama pomažu i pružaju informacije gdje, kako i za koliko para to mogu da obave. Nema žaljenja, nego samo olakšanje.

Dakle, vidjela sam ono što sam više-manje znala i ranije. Različite žene u različitim situacijama to različito proživljavaju.

Temu su nanovo čačnula dva članka, Moj abortus – moja stvar i Abortus – pravo žene da odlučuje o svom zdravlju i telu. Generalno su mi se svidjela, pogotovo drugi jer je opširan, ali i tu me nešto žulja…

Opet se ističe osuda javnosti. Ma koja bre osuda, pa izgleda ja stvarno živim u nekom paralelnom svijetu. Koje su to dimenzije ja stvarno ne znam, ali znam da živim u svijetu gdje, kad drugarica kaže drugarici da je trudna, sa trećim djetetom, prvi komentar koji dobije je: „Aaaj, i šta ćeš?!“ Ako nekom treba prevod, to znači: „Hoćeš li zadržati bebu ili ne?“ 

To su stvari koje se kod nas podrazumijevaju. Znam ja, ima onih glasova koji govore čedomorke, ubistvo, nezaštićene bebe i sl. (jest da bi mi bilo draže da ih nema, ali ipak mi nešto milo da vidim da među nama žive i oni bezgrešni koji se usuđuju da bace kamen) ali to definitivno nije većina društva i ne možemo govoriti o tome kao glavnom problemu sa kojim se sreću žene koje su kroz to prošle.

Čitajuči prvi tekst može se zaključiti da je osuda društva ta koja doprinosi samoosudi kod žene koja je abortirala. A društvo svejedno ne brine ni za našu jako željenu djecu koja imaju svu pažnju svojih roditelja, kako onda to društvo ima obraza da govori da bi trebalo rađati i djecu za koju ljudi nisu spremni. Neće društvo paziti i hraniti tu djecu, zato neka ćuti. Hrabra kritika onog licemjernog u društvu, ali opet meni tu nešto ne štima. Citiraću izjavu sa kraja teksta:  „Iako ja nisam nikada imala priliku odlučivati o sopstvenom abortusu, poklanjam ga svim onim ženama koje se stide svoje odluke i svog postupka, potpuno nepotrebno.“

Moje negodovanje – žene već imaju pravo i priliku da odlučuju same o ovome, i ne bih rekla da je stid pred drugima glavni problem koji žene koje su to prošle nose na plećima. Osim toga, lako je dati pravo i podršku nekom za nešto što se tebe uopšte ne tiče. Ali šta ćemo sa onim ženama koje ne mogu da se oporave od toga? Koje nose to na srcu kao veliki teški kamen… Da im kažemo: „Šta sad hoćeš?! Sama si to htjela, mi ti dali, sad živi s tim.“

Jeste, sama je odlučila, ali ne bi ona to mogla izvesti da joj drušvo nije napravilo abortus tako jednostavno dostupnim. Društvo joj je pomoglo da to uradi. Svi znaju gdje mogu otići to da urade. Niko te ništa neće pitati, tražiće ti samo novac. 160KM u državnoj, oko 300KM u privatnoj klinici. (Tako kaže članak u „Novostima“.) Za mnoge, kraj priče. Ali postoji i veliki broj onih za koji jedna druga priča tek počinje. Tužna priča o kajanju. A u toj priči ne znaju kome da se obrate. Psihološko savjetovanje baš i nije tako dostupno kao što je dostupan abortus. Uostalom, pa takvo nešto je mnogo veća sramota kod nas nego samo abortiranje, ako ćemo već o sramoti.

Zašto se društvo pravi da te žene ne postoje? Da su sve one hladne glave i promišljeno donijele odluku za koju misle da je najbolja? 

Dajte molim vas! Svi znamo kako početak trudnoće prati divljanje hormona. Nervoze tipa „PMS je mala maca“ nisu rijetka pojava. U takvom stanju žena koja nema povoljne uslove za rađanje bebe može da se poprilično ucrnjači, isprepada i u takvom stanju donese odluku o abortusu. A hvala društvu, za to ti ne treba ništa više nego pare, i stvar „oćišćena“. Kasnije preispitivanja i depresije nisu problem, jer ipak se ne radi o većini žena?

„Samo njena odluka“, a sad bi da se žali? To nikog ne zanima – sama pala, sama se ubila!

Ma ne, ja brkam – treba podrška samo onim ženama kojima je problem što će neko iz društva da ih osuđuje, onima koje se stide da priznaju… Ovima što stvarno žale, njima ništa ne treba. Ma one ne postoje, šta je meni..!

Ona moja prijateljica što je abortirala… Kasnije, kad je ponovo bila trudna i radovala se bebi, imala je izjave tipa: „Eh, da mi je ginekolog tada na ultrazvuku pokazao kako to izlgeda, da se pravo vidi beba, ne bih to mogla uraditi“. I onda vidiš kako je mnogo stvari moglo uticati na „samo njenu odluku“.

Dođe ti da se zapitaš, da li previše lako žene mogu da abortiraju? Možda bi ipak trebalo da postoji i neka vrsta psihološkog savjetovanja prije te odluke? Ne nešto što bi im nametalo odluku, već nešto što bi im pomoglo da malo svjesnije prođu kroz to.

Ne znam. Komplikovane su to stvari, definitivno mnogo komplikovanije od onog „Njeno tijelo, njen izbor“.

Uvijek na istu foru

U stonom tenisu kad igram sa jakim protivnikom dešava mi se da mi mnogo puta uzme poen na istu foru. I dok me nekad to dovodi do ludila, ipak volim (stari mazohista), jer je to način da se koncetrišem na tu slabu tačku moje igre. Forsiranje teške kategorije. Dok mi se čini da lupam glavom o zid, i boli me, neosjetno počinjem da reagujem onako kako nisam umjela ranije, izlazim iz zone naučenog i osvajam nove pokrete.

Tako napredujem. Ako ne boli, nema napretka.

Desi se da ni to nije dovoljno i da mi treba pomoć, stručna pomoć – neko iskusniji da me uputi u tajne novog moćnog udarca.

Nekad ja to radim drugima. Ponekad je dobronamjerno, da bi se popravili, a ponekad  iz potrebe, za pobjedu, jer ko izgubi, ispada. Kad ja nekom bezbroj puta uzimam poen na istu foru, onda već pomislim da je glup za taj sport.

U životu, prepoznala sam paralelu – milion situacija gdje mi se ponavlja da se iznerviram po sličnom scenariju. Iste ili različite osobe, na isti način me nebrojeno puta mogu izbaciti iz takta.

Problem je to. Kad se naljutim, nemam strpljenja ni za djecu. Oni lako osjete moju grubost, reaguju plačkivo, a onda bude još gore, i meni i njima.

Kao i u stonom tenisu, vidim da moram prevazići tačku spoticanja.

I dok neke manje bitke uspijem da pobijedim sama, ako se radi o mudrom „protivniku“,  ne snađem se, razoružana i bespomoćna. Sve što imam je ljutnja.

Prepoznajem sopstvenu glupoću, a opet, ne znam kako da je se riješim. Standardna metoda je kukaj prijateljicama. Nije to loše, one su pune razumijevanja. Uvijek su na tvojoj strani. Izbaciš negativnost iz sebe, prođe te ljutnja. No međutim, opet pri sličnoj situaciji, scenario se ponavlja.

Kako prevazići samog sebe? Kako sam prevazići sopstvene loše tačke? Pomislim – da li bi stručna pomoć bila od koristi?

Ih, da sam u Americi, pa da odem fino kod psihologa. Neću valjda ovjde u Bosni da idem, pomislio bi čovjek da sam luda! A da ne spominjem kako ne možemo sebi priuštiti taj luksuz.

Dakle iako primamljiva, ta ideja otpada. Šta onda ostaje? Kome se obratiti za pomoć?

Familiji, brate. Oni što te znaju u dušu i ne prezaju od kritike. Rećiće ti šta te sleduje, a ti idi cvili koliko hoćeš. Ubošće te tamo gdje najviše boli – a kad boli, napreduješ. Odnosno, imaćeš šansu da napreduješ. Jer prepoznavanje problema, slabe tače u tebi, je prvi korak ka prevazilaženju. Na tebi je da l’ ćeš nastaviti tim putem ili češ da se vrtiš u krug i samosažaljevaš kad se u tačku bocne.

Obično poslije te vrste terapije nezadovoljno gunđam i treba mi neko vrijeme da svarim „zaključke“. Ali, kad legne, vidim da su bili u pravu i da mi je ta vrsta „pomoći“ više nego korisna.

Do đavola, kako mogu uvijek tako da budu u pravu! Uvijek na istu foru, i iznerviraju me i pomognu da se riješim problema. Pa to može samo rod rođeni…