Nepodnošljiva lakoća abortiranja

Ova tema mi već neko vrijeme bode oči. Da li se o tome više raspravlja u zadnje vrijeme ili ja to više primjećujem zbog svog posebnog bebi-stanja, ne znam.

Elem, počelo je sa člankom #SHOUTYOURABORTION ILI ZAŠTO TREBA GOVORITI O POBAČAJU. Twitter lavina javnIh priznanja abortusa – jednima sredstvo kako da podrže skidanje tabua sa teme, borba protiv navodnog društvenog prezira prema ženama koje to rade. (Izjave tipa „Mnogo ljudi još uvijek vjeruje, da na nekom nivou, ako si dobra žena, abortus je izbor koji bi trebalo da prati određena količina tuge, stida ili kajanja. Ali znate šta? Ja imam dobro srce a abortus me učinio sretnom… Zašto da ne budem sretna što nisam primorana da budem majka?“ ili „Nisam željela djecu, Nisam ih mogla priuštiti. Zakazala kontracepcija… Nema nikakvog žaljenja.“) Drugima je to došlo kao neka vrsta grupne terapije koja pomaže da skinu teret sa srca koji su nosile godinama.

Dok mi se, sa jedne strane, svidio ovaj dio sa oslobađanjem od osjećaja krivice, s druge strane promovisanje abortusa kao ne samo legitimnog već i pozitivnog načina planiranja porodice (tj. majčinstva, jer ističe se da je to samo ženina odluka) mi je zasmetao, zapeo kao kost u grlu koju ne mogu da progutam.

Zar ne bi trebalo da ističemo malo odgovornije seksualno ponašanje kao bolji način, a ne praviti od abortusa „malu macu“? Zamišljam mladi par koji se prepušta strasti, odjednom ona pita: „Imaš li kondom?“ On, blago nervozno: „Nemam.“ Ona: „Nema veze. Uvijek mogu abortirati.“ 

Ok, možda banalizujem pretjerano, ali ako se budu širile priče da je abortus lak, ne nosi posljedice i svi to rade, zar ne možemo očekivati da se pojava omasovi?

Osim toga, pomislila sam, kako to da društvo prezire abortus? Pa društvo je napravilo tako da je abortus dostupan svima, svaka mala opština ima mjesto gdje to možete obaviti. Ako ima ginekologa ima i to. Ali, šta ja znam, to su neka američka previranja, ja mislila da su oni neko društvo budučnosti gdje je to sasvim normalno a oni pričaju o tabuima i osuđivanju.

Ja živim u  svijetu gdje su te stvari normalne. Još kao mlada djevojka bila sam upoznata sa pričama o tome, uglavnom udate žene iz mog okruženja su to radile. Neke su žalile, i poslije 40 godina još se preispituju. Neke ne. Uglavnom nisam nikad vidjela da ih neko osuđuje. Doduše, o tome se nije pričalo nešto naveliko i javno, ali ne u smislu da je tabu, nego više kao da je to ipak intimna stvar. Ne ideš pričati okolo ni koliko puta sedmično imaš seks ili tako nešto. Pa ni žene koje su imale spontani ne vole pričati o tome osim sa prisnim ljudima.

Osim toga, rekla bih da društvo mnogo više osuđuje podizanje djece u nesređenim životnim uslovima, što finansijskim što emotivnim, nego abortiranje.

Sjećam se sebe, kad smo mladi bili, pa čujemo da je neka cura trudna i da će se udati (ili neće, to je bilo manje bitno), a mi opleti po njoj – Ajoj, uništila sebi život, što nije abortirala..!

Sjećam se kad je moja mama zatrudnila sa 4. djetetom, ja sam imala 13 godina i bilo me je sramota. Niko od mojih drugara nije imao ni 3. dijete u porodici a kamoli 4.! Vrbovali su je da „se očisti“. Nije. Kad je bila trudna sa 5. djetetom, pritisak da abortira je bio toliko jak da je čak imala i zakazan termin za to. A onda je otišla i  kupila sebi kaput i čizme za te pare a mi smo dobili anegdotu i malog brata, omiljenog i razmaženog do besvijesti.

Ovo su primjeri kojima želim da pokažem da u društvu abortus nije stvar koja se osuđuje, koliko stvar koja se očekuje i podržava, u nekim slučajevima.

Ja sam poprilično intenzivno proživjela abortus bliske osobe. Različite faze su se smjenjivale – očaj i definitivna odluka da će to da uradi; prepuštanje „sudbini“ i odluka da će da zadrži bebu. Prava jedna mala agonija. Bila sam uz nju, podrška u slučaju obje varijante. Prevagnuo je strah, nesigurnost, nespremnost na ulogu majke i ona je to uradila.

depressief

U tim danima, dosta sam čačkala po netu i našla gomilu foruma na kojima žene pričaju o svom iskustvu. Mnogo kajanja, mnogo tuge, čak i depresije, mnogo ubjeđivanja drugih da to ne rade. Niko nije spominjao da ih neko osuđuje pa da odatle dolazi neprijatnost, već one same žale i zamišljaju bebe…

Naravno, ima i one druge priče, gdje žene ženama pomažu i pružaju informacije gdje, kako i za koliko para to mogu da obave. Nema žaljenja, nego samo olakšanje.

Dakle, vidjela sam ono što sam više-manje znala i ranije. Različite žene u različitim situacijama to različito proživljavaju.

Temu su nanovo čačnula dva članka, Moj abortus – moja stvar i Abortus – pravo žene da odlučuje o svom zdravlju i telu. Generalno su mi se svidjela, pogotovo drugi jer je opširan, ali i tu me nešto žulja…

Opet se ističe osuda javnosti. Ma koja bre osuda, pa izgleda ja stvarno živim u nekom paralelnom svijetu. Koje su to dimenzije ja stvarno ne znam, ali znam da živim u svijetu gdje, kad drugarica kaže drugarici da je trudna, sa trećim djetetom, prvi komentar koji dobije je: „Aaaj, i šta ćeš?!“ Ako nekom treba prevod, to znači: „Hoćeš li zadržati bebu ili ne?“ 

To su stvari koje se kod nas podrazumijevaju. Znam ja, ima onih glasova koji govore čedomorke, ubistvo, nezaštićene bebe i sl. (jest da bi mi bilo draže da ih nema, ali ipak mi nešto milo da vidim da među nama žive i oni bezgrešni koji se usuđuju da bace kamen) ali to definitivno nije većina društva i ne možemo govoriti o tome kao glavnom problemu sa kojim se sreću žene koje su kroz to prošle.

Čitajuči prvi tekst može se zaključiti da je osuda društva ta koja doprinosi samoosudi kod žene koja je abortirala. A društvo svejedno ne brine ni za našu jako željenu djecu koja imaju svu pažnju svojih roditelja, kako onda to društvo ima obraza da govori da bi trebalo rađati i djecu za koju ljudi nisu spremni. Neće društvo paziti i hraniti tu djecu, zato neka ćuti. Hrabra kritika onog licemjernog u društvu, ali opet meni tu nešto ne štima. Citiraću izjavu sa kraja teksta:  „Iako ja nisam nikada imala priliku odlučivati o sopstvenom abortusu, poklanjam ga svim onim ženama koje se stide svoje odluke i svog postupka, potpuno nepotrebno.“

Moje negodovanje – žene već imaju pravo i priliku da odlučuju same o ovome, i ne bih rekla da je stid pred drugima glavni problem koji žene koje su to prošle nose na plećima. Osim toga, lako je dati pravo i podršku nekom za nešto što se tebe uopšte ne tiče. Ali šta ćemo sa onim ženama koje ne mogu da se oporave od toga? Koje nose to na srcu kao veliki teški kamen… Da im kažemo: „Šta sad hoćeš?! Sama si to htjela, mi ti dali, sad živi s tim.“

Jeste, sama je odlučila, ali ne bi ona to mogla izvesti da joj drušvo nije napravilo abortus tako jednostavno dostupnim. Društvo joj je pomoglo da to uradi. Svi znaju gdje mogu otići to da urade. Niko te ništa neće pitati, tražiće ti samo novac. 160KM u državnoj, oko 300KM u privatnoj klinici. (Tako kaže članak u „Novostima“.) Za mnoge, kraj priče. Ali postoji i veliki broj onih za koji jedna druga priča tek počinje. Tužna priča o kajanju. A u toj priči ne znaju kome da se obrate. Psihološko savjetovanje baš i nije tako dostupno kao što je dostupan abortus. Uostalom, pa takvo nešto je mnogo veća sramota kod nas nego samo abortiranje, ako ćemo već o sramoti.

Zašto se društvo pravi da te žene ne postoje? Da su sve one hladne glave i promišljeno donijele odluku za koju misle da je najbolja? 

Dajte molim vas! Svi znamo kako početak trudnoće prati divljanje hormona. Nervoze tipa „PMS je mala maca“ nisu rijetka pojava. U takvom stanju žena koja nema povoljne uslove za rađanje bebe može da se poprilično ucrnjači, isprepada i u takvom stanju donese odluku o abortusu. A hvala društvu, za to ti ne treba ništa više nego pare, i stvar „oćišćena“. Kasnije preispitivanja i depresije nisu problem, jer ipak se ne radi o većini žena?

„Samo njena odluka“, a sad bi da se žali? To nikog ne zanima – sama pala, sama se ubila!

Ma ne, ja brkam – treba podrška samo onim ženama kojima je problem što će neko iz društva da ih osuđuje, onima koje se stide da priznaju… Ovima što stvarno žale, njima ništa ne treba. Ma one ne postoje, šta je meni..!

Ona moja prijateljica što je abortirala… Kasnije, kad je ponovo bila trudna i radovala se bebi, imala je izjave tipa: „Eh, da mi je ginekolog tada na ultrazvuku pokazao kako to izlgeda, da se pravo vidi beba, ne bih to mogla uraditi“. I onda vidiš kako je mnogo stvari moglo uticati na „samo njenu odluku“.

Dođe ti da se zapitaš, da li previše lako žene mogu da abortiraju? Možda bi ipak trebalo da postoji i neka vrsta psihološkog savjetovanja prije te odluke? Ne nešto što bi im nametalo odluku, već nešto što bi im pomoglo da malo svjesnije prođu kroz to.

Ne znam. Komplikovane su to stvari, definitivno mnogo komplikovanije od onog „Njeno tijelo, njen izbor“.

Trudna sam, al’ nemoj nikom reći

fotka s neta :)

Rekla sam svojima. Al’ me totalno prošla zelja.Tako mi svejedno. – poruka od drugarice. Odnosi se na to da je rekla da je trudna. Ja sam saznala jer je morala s nekim da vijeća o sumnjivo blijedoj drugoj liniji. Da li je, ili nije? Ma jeste, vrištimo i kezimo se k’o blesave. Bila je uzbuđena, vesela, smišljala kako da kaže ostalima… I kad. Pa kao, ajde rano je, neće neprovjerenu informaciju da govori. Sačekaće pregled kod doktora. I dok je dočekala, strasti su se smirile i više joj nije bilo do vriskanja i budalesanja, nego im je fino i normalno saopštila to kao jednu lijepu vijest, njenu novost, a ne nešto od čega će svi popadati na dupe, najblaže rečeno.

I pričamo kasnije kako je glupo to čekanje, prođe te onaj zanos kad si baš raspoložen da dijeliš radost sa drugima. A svi to rade. Skoro svaki put kad sam su mi drugarice govorile da su trudne to je bilo propraćeno onim – Al’ nemoj nikom reći. Rano je, neće još da šire vijest, blabla… A ne mogu izdržati da ne pričaju. I onda malo po malo vijest se raširi, što iz prve ruke, što iz druge, jer ovi što dobiju – Nemoj nikom reći, pošalju dalje – Nemoj reći da znaš. I tako, dok istekne tzv. rizični period, prva tri mjeseca, skoro svi koje bi vijest mogla da interesuje to i saznaju. Trudnica to vidi, pa joj glupo sad da objavljuje onima kojima nije, a glupo joj i da ćuti i dalje, pa se preko toga pređe kao da se podrazumijeva da svi znaju.

I uvijek neko ostane malko uvrijeđen – Njima si rekla a meni nisi… Bar sam ja bila, malo, jer mi bilo žao što nisam učestvovala u tom vriskanju sa nekim dragim ženama. Ali, ok, razumijem, pa i ja sam to radila.

Teško je biti pametan pa znati koja je prava formula za „Kada i kako objaviti trudnoću“. Kada sam na Google-u ukucala ovo pitanje, dobila sam sijaset foruma i tekstova koji navode kako je to vaša lična stvar, ali da postoje te neke negativne strane ako ljudima saopštite vijest u ranoj fazi trudnoće.

Zna se, prvi trimestar je nesiguran, prosjek je navodno takav da se 3 od 10 trudnoća završi spontanim pobačajem. I zato se nekako provlači misao da bi trebalo da se sačeka da prođe taj krizni period pa se onda može sa informacijom u javnost. Kao, bolje je ćutati, jer ako se desi ono nepoželjno, onda nećete morati nikom ništa da objašnjavate. (wtf?!)

Međutim, znam žene koje su izgubile bebu u 5., 6., pa čak i u 9. mjesecu, pred sam porođaj. Tuga. Ali eto, i to se dešava. Nažalost, i to je život. I šta sad, trebalo bi možda da trudnica ćuti i skriva stomak sve dok ne vidi hoće li se roditi živo dijete? Da ne bi možda morala nekome da objašnjava nešto… Eh, izvinite, nenamjerno sam vas prevarila, nema bebe – tako treba da objašnjava?? Možda neko misli da se stomačina sakriti ne može, ali uvjeravam vas da može, poznajem i dvije žene koje su uspjele. Do samog porođaja niko živ nije znao da su trudne. A potpuno su različite fizičke građe, hoću reći, uspijeva i onim sitnima i onim malo krupnijima.

I tako eto dođoh do mog slučaja – Trudna sam! Ovakva kakva jesam, sklona briganju zato što npr. dva dana nisam imala mučnine, sigurno bih pokušavala da čuvam vijest kao da ću da ureknem ako pričam (iako uopšte nisam sujevjerna, u ovakvim situacijama napregnutog razmišljanja razum popušta). Ali me mama zeznula! Naravno da sam joj odnah rekla, čim sam uradila test. A ona, recimimo da sad ima objektivne razloge da uživa u datom momentu i ne razmišlja o tome šta će biti sutra, ona je gospođa fino odmah sutradan (kako joj se potrefilo), na velikoporodičnom okupljanju, na sav glas svima rekla! Svi su se smijali, šalili, bilo veselo. Ooo, treće! I ja sam shvatila da mi uopšte nije krivo što je rekla, nego mi jedino žao što ja nisam bila tu. Hoću i ja da se smijem i veselim. I pokušala sam, kad već familija zna, nema šta da ćutim, nego ja fino kako koga sretnem – Šta ima? – Ima, evo ima, čekamo bebu! Ali nekako, sve kao da se izvinjavam što im govorim nešto što možda neće biti. Ma ko ga šiša, kontam, istina jeste da sam trudna, a šta će dalje biti, to ne mogu kontrolisati, daj da uživam u ovome što je sada. Ali sam morala da nađem sebi neku mantru da tjeram loše misli, i odlično djeluje – Sad kad sam svima rekla da dolaziš, bebo, sad moraš doći..! 

Uvijek na istu foru

U stonom tenisu kad igram sa jakim protivnikom dešava mi se da mi mnogo puta uzme poen na istu foru. I dok me nekad to dovodi do ludila, ipak volim (stari mazohista), jer je to način da se koncetrišem na tu slabu tačku moje igre. Forsiranje teške kategorije. Dok mi se čini da lupam glavom o zid, i boli me, neosjetno počinjem da reagujem onako kako nisam umjela ranije, izlazim iz zone naučenog i osvajam nove pokrete.

Tako napredujem. Ako ne boli, nema napretka.

Desi se da ni to nije dovoljno i da mi treba pomoć, stručna pomoć – neko iskusniji da me uputi u tajne novog moćnog udarca.

Nekad ja to radim drugima. Ponekad je dobronamjerno, da bi se popravili, a ponekad  iz potrebe, za pobjedu, jer ko izgubi, ispada. Kad ja nekom bezbroj puta uzimam poen na istu foru, onda već pomislim da je glup za taj sport.

U životu, prepoznala sam paralelu – milion situacija gdje mi se ponavlja da se iznerviram po sličnom scenariju. Iste ili različite osobe, na isti način me nebrojeno puta mogu izbaciti iz takta.

Problem je to. Kad se naljutim, nemam strpljenja ni za djecu. Oni lako osjete moju grubost, reaguju plačkivo, a onda bude još gore, i meni i njima.

Kao i u stonom tenisu, vidim da moram prevazići tačku spoticanja.

I dok neke manje bitke uspijem da pobijedim sama, ako se radi o mudrom „protivniku“,  ne snađem se, razoružana i bespomoćna. Sve što imam je ljutnja.

Prepoznajem sopstvenu glupoću, a opet, ne znam kako da je se riješim. Standardna metoda je kukaj prijateljicama. Nije to loše, one su pune razumijevanja. Uvijek su na tvojoj strani. Izbaciš negativnost iz sebe, prođe te ljutnja. No međutim, opet pri sličnoj situaciji, scenario se ponavlja.

Kako prevazići samog sebe? Kako sam prevazići sopstvene loše tačke? Pomislim – da li bi stručna pomoć bila od koristi?

Ih, da sam u Americi, pa da odem fino kod psihologa. Neću valjda ovjde u Bosni da idem, pomislio bi čovjek da sam luda! A da ne spominjem kako ne možemo sebi priuštiti taj luksuz.

Dakle iako primamljiva, ta ideja otpada. Šta onda ostaje? Kome se obratiti za pomoć?

Familiji, brate. Oni što te znaju u dušu i ne prezaju od kritike. Rećiće ti šta te sleduje, a ti idi cvili koliko hoćeš. Ubošće te tamo gdje najviše boli – a kad boli, napreduješ. Odnosno, imaćeš šansu da napreduješ. Jer prepoznavanje problema, slabe tače u tebi, je prvi korak ka prevazilaženju. Na tebi je da l’ ćeš nastaviti tim putem ili češ da se vrtiš u krug i samosažaljevaš kad se u tačku bocne.

Obično poslije te vrste terapije nezadovoljno gunđam i treba mi neko vrijeme da svarim „zaključke“. Ali, kad legne, vidim da su bili u pravu i da mi je ta vrsta „pomoći“ više nego korisna.

Do đavola, kako mogu uvijek tako da budu u pravu! Uvijek na istu foru, i iznerviraju me i pomognu da se riješim problema. Pa to može samo rod rođeni…

Kako vaša djeca crtaju sunce?

Počinje Sajam knjige u Banjaluci, pa me to podsjetilo da imam jednu simpatičnu dječju knjigu da vam preporučim. Zove se „Nastja crta sunce i druge priče“ a napisala ju je već poznata banjalučka književnica, Lana Bastašić. Ilustacije isto tako, made in Banjaluka, by slikarka Sandra Dukić.

Naša Nastja

Naša Nastja

Meni je sama ova činjenica bila dovoljno zanimljiva da odem na promociju i dobijem svoj primjerak za 7KM. Pretpostavljam da će u prodaji biti bar duplo skuplja, ali definitno vrijedi i više.

Netipičan format, kvalitetan papir, tvrdi povez, jako lijepo izgleda. O čemu se radi?

Elem, Lana je tetka male Nastje. Jedna od onih tetaka sa velikim T, one koje vole da se igraju sa djecom. Kako sama kaže, knjiga je nastala kao dnevnik njihovih malih čuda i igara.

Priče su kratke i slatke. Svidjeće se djeci predškolskog uzrasta, posvjedočila sam tome na promociji. Ali ima tu još nešto. 

Knjiga je i te kako namjenjena i za odrasle, za roditelje, tetke, bake i sve ostale koji imaju posla sa malom djecom. Kroz pregršt krtkih pričica, Lana vam pokazuje koliko je lako biti maštovit u igri sa djecom. Kako je lijepo prepustiti se djetetu, i onom u sebi i onom pored sebe. Ubacite malo ovoga, malo onoga i dobijete čudo.

Kao pravi recept za „čudesni napitak za srećno djetinjstvo“, knjiga će vas sigurno inspirisati na raznorzne budalije u kojima će djeca uživati, a i vi sa njima.

Mnogo bolje nego čitanje knjiga o vaspitanju i razvoju inteligencije kod djece, gdje se od vas očekuje da prihvatite tuđe stavove i tuđe ideje o vrstama igre koja traba vašem djetetu. Baš sam danas slučajno otvorila jednu takvu u knjižari i prenarazila se – od rođenja do treće godine, sve detaljno, navedena hrpa igara koje treba sa djetetom „upražnjavati“ da bi mu se inteligencija razvijala, ono – maksimalno.

Pa majku mu, ako meni treba štrebanje da bih znala kako da zabavim, podstičem i igram se sa djetetom… Ako ne mogu da se potrudim da pratim svoje dijete i da uživam u mozganju i sopstvenoj mašti, izmaštavanju nekih fora i fazona – šta onda treba sutra da očekujem od djeteta? Da ga tjeram da sa 7 godina sam čita uputstva kako je najpametnije da se igra? Da slučajno ne propusti dragocjeno vrijeme na neke tamo nerazvojne proste igrarije…

Mašta može svašta, ona je ono najljepše što djeca imaju i ova knjiga to pokazuje na jedan fin i nenametljiv način.

Mene kao likovnjaka je odmah osvojila sa prvom pričom, uprvo onom „Nastja crta sunce“.

Tetka pokazuje djevojčici kako se crta sunce i naravno, nacrta ga onako kako ga svi mi crtamo, još od vrtića. Možda mislite da je to sasvim ok, pa sunce je jednostavan oblik, nema tu šta da se izmišlja. Ali, Nastja zna bolje – narandžastom bojom nacrtala je srcoliko sunce sa zrakama kao raspjevanim notnim linijama, kao nožicama onih kraba koje mogu da idu samo lijevo-desno ili bog te pit’o na šta to sve može da liči. Uglavnom, jedno divno, toplo dječije sunce, neokaljano nametnutim pravilima i kalupima.

Kao i sama knjiga, pravo malo umjetničko djelo.

Na kraju, prostor za neko novo dječije sunce. A što da ne, mogli bi se i veliki okušati kao maštoviti crtači.

Na kraju, prostor za neko novo dječije sunce. A što da ne, mogli bi se i veliki okušati kao maštoviti crtači. Ako i mislite da ne može biti više od jednog sunca na nebu, kad se podružite sa ovom knjigom sigurno će vam se osmjehnuti još koje.

(Dođe mi da kupim još koji primjerak, kao poklon tetkama moje djece.)

Žena, majka, životinja

Čovjek jeste društveno biće. Toliko, da lako zaboravi da je i još nešto – da je, zajedno sa svim drugim bićima, dio prirode.

Jednu ženu, ta spoznaja nikad ne dohvati tako snažno kao kad zatrudni. Onog momenta kad sazna da je u drugom stanju, buka civilizacije se prebacuje na neku frekvenciju koja se slabo očitava. Tijelo postaje centar sopstvenog univerzuma.

Tijelo, koje ti je ranije služilo kao prevozno sredstvo, kao avatar za prikazivanje društvu, sada osluškuješ, paziš i maziš. Obraćaš pažnju na hranu koju mu daješ. Strijepiš nad stvarima koje su se prije podrazumijevale. Posteješ svjesna delikatnosti sopstvene biologije.

Odjednom, ti si jedno sa majkom prirodom. Odjednom, ti si majka priroda. Diviš se i čudiš se.

A šta kad mladunče izađe na svjetlost dana, kad se presiječe pupčana vrpca? Tada se kod žene bude instinkti prirode, isti oni kao kod životinja, za brigu o potomstvu.

Nekad nam prisjedne ovo poređenje, pogotovo onda kada otac mladunaca pokaže sličnost sa očevima iz životinjskog svijeta, kad se podrazumijeva da je isključivo mamino da se bavi djecom a on da ide u lov i šetka po kraju. Među njima ima izuzetaka isto onoliko koliko i među životinjskim vrstama ima onih kod kojih se očevi brinu o prinovi.

Ipak, htjele ne htjele, moramo priznati da se upravo tada, po dolasku bebe, najviše pokazuje naša „životinjska“ priroda.

Navodno, majka-pas toliko ne voli da joj neko dira mladunce da čak može i da ih odbaci ako na nekome osjeti tuđi miris. Majka-žena uopšte nije daleko od ovoga. Neće odbaciti bebu, ali onaj ko je puno dira sigurno neće dobiti najljubazniji tretman.

https://www.pinterest.com/pin/551761391821767454/Mnoge paralele se mogu pronaći između majčinstva žene i životinjskih vrsta, pogotovo između određenih tipova majki i određenih životinja. Oni koji se bave životinjama tvrde da je i kod njih to individualno, ali npr. među gorilama se ne može naći primjer „loše majke“. Ona doji mladunče 3-4 godine, ono spava s njom do svoje 6. godine. Znamo takvih brižnih majki i među ženama, zar ne? Ženke hijene su navodno agresivne i liče na mužjake upravo zato što jako dugo moraju da štite svoje potomke. Među ženama, možda možemo da ih uporedimo sa onima koje su prolazile kroz teške okolnosti i morale da se grčevito bore za svoju djecu.

Kod nas postoji bogato sujevjerje vezano za novorođenče i porodilju je . Npr., žena ne smije nikuda da hoda 40 dana po porođaju, može navući nesreću. Ne valja gledati u malu bebu da se ne urekne, a pošto mnogi ne poštuju, tu je vjerovanje da beba treba da nosi crveni povez oko ruke da se zaštiti od uroka. Da se bebin veš ne ostavlja vani preko noći, može nečastivi da ga zaposjedne…

Mnogo ih ima, i jednoj ženi koja se tek porodila sve to djeluje kao ogromna količina gluposti i prosto ne može da vjeruje da u današnje vrijeme takve priče još žive.

Ali, kad se malo bolje porazmisli, možda taj stari narod nije tek tako izmišljao ta pravila, nego i ima neke mudrosti u tome?

Gledanje, a zatim i diranje male bebe, se smatra potencijalno urokljivim možda upravo zato da se ispoštuje majka. Jer, skoro ni jedna majka ne voli da joj diraju bebu. Postoji li ona koja može opušteno otići u drugu sobu ili okrenuti se da ne nadgleda koliko stručno dotična osoba drži bebu? Skoro svaka misli da samo ona to najbolje zna, a da svi drugi to rade nakaradno. Zar ne ličimo na životinje upravo zbog ove „posesivnosti“ prema bebama?

Dalje, i medicina kaže da 40 dana traje oporavak od porođaja, toliko treba materici da se vrati na svoje mjesto. Sama priroda nalaže da se poštuje taj period. Sujevjerje koje „zabranjuje“ ženi da se vuca, zapravo joj daje pravo da miruje i pomogne svom tijelu u oporavku. Može se čak pretpostaviti i da plačkive bebe potpomažu tom prirodnom procesu, jer tjeraju žene da dugo leže i doje. A dojenje isto potpomaže vraćanje materice.

Ali, isto kao što je civilizacija doprinijela da nam oslabe neki drugi instinkti i čula, tako možemo posvjedočiti da i ovaj „nagon“ za ležanjem sa bebom biva izignorisan u određenom broju slučajeva. Pojedine žene-majke kao da su otuđene od prirode i više vole da što prije izgledaju kao da ništa nije bilo, kao da se nisu porodile i žurno se vraćaju u tokove društvenog života, dok bebu čuva neko drugi sa flašicom. Nekad je ovo ponašanje pod prisilom, a nekad dobrovoljno.

Često se za majke čuje ono „žena-majka-kraljica“, izraz koji odaje priznanje ženi koja je malo skrenula sa puta, ugrozila svoj društveni status, svoj odmor, svoja prijateljstva, zarad brige o djeci. Kraljica je zato što radi nešto što je za pohvalu ali pomalo i nerazumno – Zašto joj to treba? A radi se o skretanju u životinjski svijet, otkrivanje beskrajne ljubavi i sreće u nečemu što razum ne može da pojmi. I zato je žena-majka-kraljica zapravo žena-majka-životinja.

Make-(me)-up

Nekada davno, dok sam bila mlada, jedan tip u kafani mi je rekao: „Ti misliš da si bolja od drugih djevojaka zato što se ne šminkaš“. Priča nije imala nikakve veze sa temom djevojaka ili šminke uopšte, već je to bila njegova dijagnoza mene i mog stava. Toliko me to začudilo, da mi se urezalo u pamćenje.

Da, ne šminkam se. Ali nikad mi nije padalo na pamet da je bolje ili gore šminkati se. Jednostavno, stvar sklonosti, izbora.

Čak, mogu reći, da sam se uvijek divila djevojkama koje su znale fino da se šminkaju. Ne samo što su znale da se uljepšaju, nego i zato što su umjele da mijenjaju izgled… Sad je vamp, sad je nježni cvijet, sad casual, pa cool… Zanimljivo mi to, nekad se prosto oduševim.

Ali, kad se radi o meni, nikad nisam mogla da se nakanim da i ja ovladam vještinom. Ono, probala par puta, nije mi se svidjelo, vidjela da nemam pojma šta radim i odustala. Ponekad, drugarica bi me našminkala i ja bih opet odlučila da je vrijeme da naučim, ovaj put ću kupiti sebi sve što treba… I odmah bih, opet, zaboravljala na to. Jednostavno, nije me zanimalo.

Kako godine prolaze, sve više mi se dešava da se zbog nešminkanja osjetim pomalo inferiorno. Uglavnom ne mislim o tome, ali ponekad me strefi. Npr. na poslu kad vidim kako su sve kolegice fine, uljudne. Šta znam, ta šminka im nekako daje profesionalniji izgled. Pomislim koliko ja neozbiljno djelujem sa svojim konjskim repom i podočnjacima.

Ili npr. u specijalnim prilikama, kao evo neki dan, svadba.

Nije da ja nemam ništa od šminke, imam – sjećam se da sam za 8. mart dobila neki bon iz CM-a pa sam kupila, čak sam i doplaćivala. I kupila sam od poznanice koja prodaje Avon kozmetiku neki kreon. Ali gdje je to meni, bog-te-pit’o… Ne sjećam se ni da sam isprobala išta od toga.

I tako, svadba. Okupili se kod mladoženje, pa po mladu. Tamo već vidim da su svi lijepi samo ja nikakva, pa kod mlade u sobi mažem maskaru. Al’ ne smijem puno, zaboraviću pa ću razmazati. I rumenilo, ali čim sam izašla mali brat mi kaže da sam crvena pa ja brišem rukom.

Kasnije, na fešti, prekoputa mene sjede moje lijepe rodice, sa savršenim frizurama i šminkom. Ja gledam, i sve mi nešto tužno došlo, što i ja ne znam tako da se uredim.

Onda smo se zezale na račun toga koliko sam puta kao tražila da me nauče, pa nikako doći na časove. I znam i sad, neću učiniti ništa u tom smjeru. Ali zašto se onda loše osjećam?

Hmm… Da li su godine izloženosti napadnim reklamama kozmetičkih proizvoda uzele svoj danak? Da li su me konačno ubijedili da izgledati onako kako izgledam nije dovoljno, nije poželjno?  Možda je zato što sam starija, malo uvelija? Možda sam prije mislila da sam ljepša a sad mislim da mi treba uljepšavanje?

Nešto mi ovo zadnje „ne pije vode“, jer mislim da nema veze sa ljepotom. Znam ljepotice koje ne mogu do prodavnice bez šminke i znam prosječne djevojke koje ne mare za to.

Tako da mi ostaje ispiranje mozga kao glavni krivac za inferiorni osjećaj glede nešminkanja. Vjerovatno ima i toga da, uprkos hroničnoj neozbiljnosti, postajem uštogljenija, sklonija „društvenim normama“.

Ma, ispiranje mozga!

Jesam sada lijep?

Ali, ne mogu da se šminkam. Kad zamislim sebe kako mažem puder ili sjenku za oči, odmah mi iskaču slike onih muškaraca iz 18. vijeka što su bijelili lice i valjda mislili da je to nešto dobro. Ili npr. momenti iz neke serije o pogrebnicima, kako oni šminkaju mrtvace da budu rumeni i lijepi za otvoreni kovčeg. Morbidno. Glupo, znam.

Malo sam revoltirana što je to kao neki standard, ako si žensko, moraš da se razumiješ u šminku. Drugačije nije ženstveno?

E pa ja se uopšte ne osjećam neženstveno. Žena sam, a to je valjda ženstvenije nego šminka?

Prvi put s djecom na (u)moru

Toliko sam slušala o tome kako je sa malom djecom jako naporno ići na more, kako se oni tamo razboljevaju 200%, prolivi i povraćanje skoro zagarantovani. A i bez tih peripetija, teško se s njima izlazi na kraj, obavezno bi trebalo voditi nekog odraslog ko će pripomoći.

Sestra mi na svaki pomen mora spomene neku svoju kolegicu s posla koja je pričala: Ajoooj, gdje mi je pamet bila! Svi imaju još nekoga sa sobom, samo mi, jadni, sami s njom (curicom) na plaži.“ Pa se onda smiju njenoj ludosti što je tako išla na more.

Druga jedna žena mi je opisala njeno iskustvo: „Uff, ne znam šta da ti kažem, evo seka i ja smo išle same sa mojim sinom kad je bio mali, smorio nas je, crkle smo.“

Iako sam znala da nije svima tako, strah da se neću dobro provesti je bio skoz realan, opipljiv. Ali toliko sam se poželjela mora da sam morala da idem. Čak sam jednom i pjesmicu o tome pisala. Sestra me zvala da joj pišem pjesmu za zadaću u školi. Nisam namjeravala, ali čim sam pomislila o čemu bi bila, sjetila sam se mora i pjesma je potekla. Bukvalno sam ga sanjala.

Otišli smo.

Djeca stvarno jesu malo podivljala, čim smo stigli. Da li je do morskog vazduha? Sunce ih još nije bilo dohvatilo, pa sigurno nije da ih je to udarilo u glavu. Skočili oni, kao da su pušteni s lanca. Mene sramota žene-gazdarice kod koje (pokušavamo da) pijemo kafu, kažem: „Ma dobri su oni, samo sad… ovo, ono.“ Ma hvataj ih i na plažu, nema druge, prije nego neki belaj naprave.

A na plaži fino. Igraju se. Bager, kantice i lopatice neumorni. Spavaju. Jedno u kolicima, drugo na ležaljci.

Mislim da je za naše uživanje jedino bilo važno što je plaža prilagođena djeci, imali smo hlad, plićak, nije gužva…

Doručak smo pravili, ručak kupovali. Nisam se opterećivala. Jeli su kad su htjeli, jeli su šta nam bude dostupno u datom momentu. Imali smo jedan kolektivni odmor od rutine. Djeci ponekad i nije prijao, jer su znali ostati gladni i umorni. Da, i to se dešavalo, jer smo se mi roditelji bili malo osilili pa ih maltretirali dugim šetnjama po gradu i sl. Ali, preživjeli su, bez posljedica.

A nama je prijalo, posebno meni. Kad živiš u jednom Prnjavoru i vrtiš se samo između dva parka, mnogo lijepo dođe obilaziti neki grad.

Djeca se prvi put vozila u busu. Gradski autobus, gradski autobus… Ponavljao je danima.

A tek veliki brod! „Vidi tata, šampon!“, uzbuđeno pokazuje naš mali Mir na morsku pjenu koju pravi brod sijekući talase.

Cvijetak zanovijetak, mala Đa, bacala se po pijesku na plaži, trčala po plićaku, neke djevojčice je učile kako da traži školjke, radovala se svemu i naučila je da kaže MO_E. Pošto rijetko koja riječ izlazi iz njenih usta, ovo nije mala stvar.

Sve u svemu, jest bilo momenata za nepamćenje, ali uglavnom je sve nekako normalno prošlo. Više je bilo zabavnih anegdota i uživanja nego napora. Čak sam uspjela i da čitam na plaži otprilike isto kao i u vrijeme djevojaštva.

Pa mi zato, na kraju, ostade pitanje – Što je to bauk, morevanje, ljetovanje sa malom djecom? Što je to mnogo drugačije nego kad si kući – svejedno su zahtijevni, svejedno ih vodiš vani stalno… Na moru se bar možeš izvući od kućnih obaveza. Ako baš hoćeš da kuvaš ručak, i to nije neki problem. Isto kao kod kuće, odvedeš djecu u sobu, oni spavaju, ti ga napraviš i ponovo na plažu… Đe ba zapelo?!

Nešto mi se, kao jedini odgovor na moje pitanje, javlja misao da ljudi možda jednostavno nisu navikli biti stalno sa svojom djecom 24/7, da nisu navikli da nemaju odmora od djece.

Da li griješim?