Konferencija beba i građanin trećeg reda

Juče je u mom gradu održana Konferencija beba. Gledam fotke na netu, sve nasmiješena lica, veselje, mnogo bebica i male djece (foto-galerija). Toliko ljepote, a ja ipak ne mogu da doživim to tako. Vidim samo cirkus, reklamu i prazne priče.

Pitam se šta to nije u redu sa mnom, gdje se svi tope ja se durim.

Podsjetilo me to na jedan video koji su mnogi lajkali na fb-u. Navodno muž napravio svoj ženi. Slatki bebi glasic priča dok gledamo kako u 3:50 min raste trudnički stomak, bebica se izvinjava mami što zbog nje ima mučnine, pa joj se zahvaljuje što je pazi, što se odrekla loših stvari, loše hrane, a uvela je zdrave stvari. Pa se beba rodi, milina. Svega na par sekundi, u tri navrata, vidi se kutija nalik tetrapaku, Anmum piše, i trudnica pije iz čaše dok taj glasić priča kako mama sad pije ono što je dobro za nju, bebu. Mlijeko za trudnice!!

Ja, pomalo šokirana „proizvodom“, skrećem pažnju ovoj trudnici koja je okačila to, da se radi o reklami, i da ne nasjeda na slatke, a zapravo perfidne, načine osvajanja kupaca, tačnije ispiranja mozga. Dobila sam odgovor koji otprilike kaže da sam hejter.

Hmm, da, očigledno jesam, tj. bolje reći ljutibaba resa.

Ali evo pogledajte.

A Konferencija beba…

Jeste li čuli za kampanju “Porodica za 5″ Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske pod sloganom “Ljepša Srpska – brojnija Srpska”? Evo dio članka iz 2009.godine, iz Blica:

„Mada je u Strategiji razvoja porodice u RS za period 2009-2014. godine predviđen čitav niz konkretnih mera za pronatalitetnu politiku, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS od svih predviđenih mera za sada je odlučilo da se bavi promocijom roditeljstva. Umesto izmena niza zakona u cilju stvaranja poreskih olakšica za višečlane porodice, ukidanja PDV-a na dečje potrepštine ili podsticanja zapošljavanja roditelja, što je u strategiji i obećano, predstavljen je spot „Porodica za 5”.

Za potrebe kampanje – spota, letaka, bilborda, majica i drugog promotivnog materijala, potrošeno je 17.082 marke.

Dakle, Konferencija beba je dio te kampanje, koja je očigledno sama sebi smisao. Malo reklame, kao nešto se radi na temu nataliteta, političari se slikaju, ljudi dobiju veselje i po neki sitan poklon, svi zadovoljni.

Besmisleno. Kad npr. Mtel ili Nektar sponzorišu neki događaj, oni to rade zarad pozitivnog imidža, jer znaju da će im se to vratiti, ljudi će kupovati njihov proizvod.

Šta naši gradovi misle kad organizuju ovakva dešavanja? Da li oni ozbiljno misle da će na takav način privoliti nekoga na rađanje djece? Da li su toliko naivni ili jednostavno koriste situaciju – znaju da treba nešto da se radi na tom polju, pa ajde ono naše staro – daj igara, jer sitna djeca, ne može šator i hljeb. Dobra promocija njih samih i ništa više.

To su mjere koje moja država provodi da bi me nagovorila da rađam djecu. Sreća po nju, mene niko nije morao nagovarati. Ali evo, ja sam podložna ideji da rodim i treće, pa ću da kažem šta bi to meni pomoglo da se ne osjećam kao građanin trećeg reda, jer otkad sam roditelj upravo se tako osjećam.

Par stavki, jako skromno i jednostavno za riješiti.

  • U Prnjavoru je kretanje sa kolicima noćna mora. Van centra, trotoari su više mjesto za trotoar nego trotoar, rupe, kaldrma. Tamo gdje ih ima, tj. u centru, na pješačkim prelazima nema kosog ivičnjaka ili rampe. Jednom me policajac htio kazniti jer sam prešla ulicu 2 metra od pješačkog. Zaspalo mi dijete u kolicima pa ja nisam htjela da ga cimam, nego prešla tu malo dalje gdje ima rampica za parking. Nije se fino proveo, mislim da više nikad neće smjeti dirnuti u ženu sa kolicima.
  • Ispod Hypo banke, rampa kojom se silazi pred Robnu kuću je skoro redovno blokirana parkiranim autima. Džabe meni da im naplatite brdo kazni ako ja svaki put moram da se nerviram i mučim se da se probijem tuda.
  • U parku nema tobogana. Nije tobogan sveto slovo, ali meni stvarno neprihvatljivo da mojoj djeci tobogan bude pojam. Da moramo u drugi grad da dijete vidi šta je to!
  • U parku nema kante za smeće. Oj, Ministarsvo za porodicu, zar je toliko teško smisliti i sprovesti mjeru kante za smeće pored dječijih ljulja? Mnoge majke bi vam bile zahvalne.
  • Šetnja gradom, naveče, kad glavna ulica postane pješačka zona – skoro svaki put prođe bar jedno auto. Džabe meni da ih sve kaznite, oderete, ako ja moram non-stop da strijepim kad se dijete udalji od mene. A trebalo bi da ima pravo slobodno da trčkara, pješačka je zona. Ljutim se na vas, upravo grada, što ne regulišete to kako treba, što ne postavite neke stubiće koji bi se mogli podizati i spuštati, zaključavati i otključavati, pa nek koristi ko mora, a ne svaka budala koja hoće baš ispred kladionice ili kafića da se parkira da mi kvari šetnju. Jer ja na to imam pravo! Ljutim se i na vas, sugrađani, što to tolerišete. Samo kažete – Opet auto – i sklanjate se u stranu. I puštate ih da se tako ponašaju. Umjesto da se udružimo i blokiramo put, da naučimo te nevaspitane da ne može tako, vi to podržavate.

Idete na Konferenciju beba, umjesto da iskoristite momenat kad se grad sjeti nas roditelja i da tražimo nešto od tog grada, vi se veselite, igrate se, slikate se…

——-

Eto, izgleda sam stvarno mrgud, ljutibaba resa. Neka mi neko pomogne, da me ne pojede ova moja zloća.

Nemoj da dojiš!

Draga N_ _ _,

daleko si pa ne znam kako provodiš dane sa svojom bebicom. Nadam se da uživaš i da ne slušaš mnogo savjete oko toga kako i šta sa bebom – kupanje, povijanje, položaj kad spava itd… Znaš, ti savjeti se mijenjaju svakih 20 godina, pa i manje, a ljudi i bebica je bilo od pamtivjeka. Nekako smo preživjeli do sad. Slušaj svoju intuiciju, jedino tako možeš biti zadovoljna, a zadovoljna mama je sve što treba jednoj bebi.

Ja, molim-te-lijepo, mama sa stažom od evo tačno tri godine na današnji dan, ipak ne mogu da ispoštujem kulturu nezadiranja u tvoj lonac, tj. čime hraniš bebu. Znam da je to nekulturno, naporno, čak odbojno, ali se usuđujem jer smo dovoljno bliske, pa ćeš mi oprostiti valjda… :*

Elem, htjela sam ti reći ovo: NEMOJ DA DOJIŠ! Šta će ti to?!

Dojenje je precjenjeno, naučne studije rađene na blizancima to dokazuju. (http://researchnews.osu.edu/archive/sibbreast.htm)

Formula je jednako dobra za bebu, a neuporedivo je jednostavnije tako. Ti ćeš jednako da voliš, paziš i maziš bebu, dojila je ili ne.

A dojenje ti može biti prava noćna mora.

Čovječe, ja sam morala prvih mjesec dana da preležim sa bebom, samo prebacivala s jedne na drugu sisu, ucrvala sam se. Joj bilo vruće, sva znojava, mlijeko curi… Istuširam se, a ono krene u mlazevima da lije niz mene. Familija dolazila, a ja sva na izvol’te, fuj. Sreća da tad nisam bila u toku, nisam znala kako je to debilno. Tek sam kasnije vidjela kako žene fino daju bebi flašicu sa formulom, ona spava satima, mlijeko se fino smanji na neku ok količinu, ponekad podojiš i super. Možda uspiješ tako i da ti samo nestane, da i ne moraš tražiti od doktora one tabletice za prekid.

Možete odmah sa društvom na kaficu, ma može šta god, ne moraš ti stalno biti sa bebom. Bilo ko joj može dati flašicu – neprocjenljivo! Ja sam ti bila izludila od te vezanosti, ma prosto sam mrzila muža kad ode nekad na kafu poslije posla. On može a ja ne!! Uh! Valjda treba da se solidariše.

Kasnije, nema kakvih nije bilo situacija da šizneš od dojenja. Te bebare se navuku na siku, nije njima to samo zbog mlijeka, i onda hoće da im glumiš dudu.

Pazi majke ti ovu situaciju. Fotkala se za CaraDara-inu Školu za dresuru cura

multitasking dojenje

Kome ovo treba u životu?!

Ma morala sam da dojim i na wc šolji, ajd što kad kakim, ali mijenjanje uloška je stvarno bilo iritantno. Huuh, nema gdje me nisu safatavali, silovanje sise, bukvalno. U kafiću, u parkiću, u šetnji, u muškom društvu… Sreća pa sam imala onu sling maramu, kad vidim da je nepovoljna situacija, tu ih sakrijem pa se ne vidi.

Znaš, nekima smeta da vide dojenje.

Ti možda naivno misliš da se isfuravanje sise u javnosti smatra za nešto seksi, pa odatle problem. Moja ti, kad se radi o dojenju, nekima se to čak i gadi. Ne znam da li je do toga što se doživljava da sisa inače služi muškoj pohoti, a sisa koja doji izgleda kao da je promjenila vjeru, poklonila se drugom bogu – bebi, a ne muškarcu. Ili je možda što ljude to podsjeća na našu životinjsku prošlost, kad smo bili dio prirode, kao kakve čimpanze, koze ili bilo kakva druga živuljka – sisar.

Mislim, čovjek se izdigao iznad toga. Mi imamo inteligenciju. Naučili smo kako unaprijediti tu situaciju. Što da ne koristimo blagodeti koje donosi društvo i njegovi proizvodi? Adaptirano mlijeko je sjajna stvar. Jest’ da košta, ali to ti je kao da slobodu kupuješ. Sloboda nikad nije skupa.

Nemoj biti seljanka k’o ja, ne mogu nigdje da mrdnem od djeteta. Nije ni beba više, skoro 17 punih mjeseci ima, a još me cijedi, ne posustaje. Ma nije mi više ni to što doji, već što dok to radi rukom čapa drugu bradavicu, stvarno boli. Bukvalno se borimo, ja guram ruku, ona vraća i ljuti se. A koliko su me još puta ujedali, i ona i brat joj, uhh..!

Ma mazohizam, to ti je to. A pomalo i sadizam – mučiš dijete da sebi navlači malo po malo mlijeka umjesto da ga nahraniš fino flašicom i mirna Bosna. Bar znaš je li jeo, koliko je jeo i to, a ne da budeš u stalnom preispitivanju je li mu bilo dovoljno.

Nemoj da dojiš! Šta će ti to!

Nećeš valjda ovako da završiš?!

Sad se ti možda pitaš – a što onda ja to radim? Pa ne znam, kako da ti kažem… Ako ti kažem, rizikujem da i ti htjedneš to, da dojiš.

Jeste, ima tu nešto što ti nisam rekla. Ali to ćeš i sama shvatiti ako poželiš da dojiš, bez obzira da li ti uspije ili ne.

Nekad se i to desi, namučiš se kao konj a ništa od te ljubavi. Agoniju žene proživljavaju.

A ako ne budeš željela da dojiš, e onda bolje da ti to i ne pričam, bolje je tako, da ne znaš šta propuštaš.

Ljubim te puno, a bebaru još više!  

p.s. De majke ti, ako budeš dojila, pazi da ti ne grize bradavicu, em će užasno da te boli, em neće ništa izvući-navući. Gurni mu prst među desni, izvuci siku i ponovo. Mora da uhvati kako treba, široko. Nemoj brzo da mijenjaš strane, bar 20 min nek vuče jednu. I ako ti djeluje da nema ništa, nema veze, to samo krene odjednom… Refleks otpuštanja, ma naučićeš već sve i sama.

Foto preuzeta sa http://www.dailymail.co.uk/femail/article-26o da28142/Would-eat-toilet-Powerful-new-ad-series-shows-nursing-mothers-confined-bathroom-stalls-bid-break-taboo-public-breastfeeding.html

Psi vs. Djeca

Žalio se jedan momak mlad da ga napadaju ljudi, verbalno, kad šeta sa svojim psom. Što dijete ne vodaš! – tako mu kažu. Poznata meni ta priča, pa mi više bi čudno što je njega to iznenadilo. Kaže da su ga zapravo više iznenadili mladi ljudi, od njih nije očekivao. Za starije već nema komentar.

I meni isto zanimljivo, otkud mladima to, o psima da razmišljaju kao o suparnicima djece i nataliteta? Ko još razmišlja o djeci u tim godinama? Naučili od starijih, naravno. Hoće to tako kod mladog čovjeka, lako pokupi od starijih sve što ne valja. Jer naravno da ne valja, nekulturno je stati i kritikovati nepoznatog čovjeka.

A da nekome pas kao ljubimac ometa pravljenje djece – to je smiješno i za pomisliti. A može i nečije tuđe dijete da se šeta? A što ti, čovječe koji kritikuješ, ne vodaš nečije dijete?

Ma nema to veze sa djecom, ta odbojnost prema vlasnicima urbanih pasa – to su psi koji se redovno šetaju, jedu kupovnu hranu za pse, kupaju se, njeguju se, ponekad se i friziraju.

Šta je to što ljudima smeta? Hmm hmm.. Pa ima malo i toga da je to ipak „nova moda“ kod nas, a sve tog tipa naravno naiđe na negodovanje kod našeg čovjeka.

Jednom sam šetala sa starijom ženom, sreli nekog čovjeka sa psom. Kad je prošao, komentariše ona: „Jelde, takvo vrijeme došlo, ljudi se ne druže među sobom kao nekad, pa se sad druže sa psima. Moraš se s nekim družiti. Toga prije nije bilo, tako da se voda pas.“

Sjetim se teksta sa Tarzanije: „Oduvek me je oduševljavala kasta psetopoklonika iliti kučkara, kako ih naš narod zove. Pošto sam odrastao u provinciji, gde su psi vezani, sa zanimanjem sam posmatrao izlapele bakutanere po beogradskim parkovima kako šetaju svoje kućne ljubimce, odenute u pletene džemperčiće i benkice. Toliko ljubavi potrošiti na običnog psa!?Još tad me je mučilo pitanje: zašto u unutrašnjosti niko ne šeta kerove, već ih vezuju debelim lancima? Da li su svi provincijalci okrutni i nehumani? Da li sam zaostao, obzirom na to da psa držim vezanog, umesto da mu ustupim svoju toplu, mekanu fotelju?“ Upravo tako razmišlja mnogo ljudi. Tekst teče oštrijim tonom „Psihopata, ukoliko ne može sa rodbinom, prijateljima ili komšijama, počne da maltretira životinje tako što ih obasipa „viškom ljubavi“ koju nije utrošio na ljude (usput hrani i vlastiti ego)“
(http://www.tarzanija.com/psetopoklonici-iliti-kuckari/)

Prizivam u misli koga sve znam da ima psa… Nikako ne mogu povezati ovakve optužbe s njima. Ljudi k’o ljudi. I jeste, istina je da mnogo vole svoje ljubimce, skoro kao da su im djeca. A njihovi psi su fini! Nikad se nisam plašila da bi mogli da me ugrizu… ili sad moju djecu.

Dok, pravo da vam kažem, uvijek se malo plašim da prođem pored psa na lancu. Imali smo prilike po selima da sretnemo takve. Uvijek reže nekako krvoločno, imam osjećaj da bi nas rastrgli da mogu. A zar nije to i logično? Pas koji nikad ne šeta, stalno vezan, kakav može i da bude? Kad već počeh tekst poređenjem djece i pasa, evo da uporedim i ovo – moja djeca kad su na jednom mjestu cijeli dan podivljaju a bogami počnu i da ujedaju. Pas koji je cijeli život na lancu sigurno ne može biti cvjećka.

Al’ da se vratim na ove urbane kerove, što „kradu ljubav i navode ljude na neodgovorno ponašanje glede produžetka vrste„.

Prvo, sjetimo se „101 Dalmatinca“ – zar nije pas savršen partner za privlačenje suprotnog pola? Znači, može čak da pomogne u tome da se jednog dana vlasnik orodi!

Drugo i jako bitno – zar nije briga o psu odlična vježba odgovornosti za mladog čovjeka? Prije nego dobijemo djecu mi živimo poprilično slobodarski, nismo svjesni a ni spremni na veličinu posla koji dolazi sa djecom. Ovi što su imali psa nekako kao da su bolje pripremljeni na to. Jedna drugarica je čak i rekla kako joj je njen pas dok je bio mali bio mnogo zahtjevniji od bebe, morala da ga vodi u po noći i šetnju itakoto. Kontam, ma zato joj je i bilo opušteno sa bebom, to je njoj bilo kao meni sa drugom bebom. Naučila neke stvari uz psa, o posvećenosti i ljubavi.

Trće – djeca obožavaju životinje. Jednom kad dođe, dijete onoga ko ima psa će biti jedno sretno dijete.

Srećica

Srećica

I šta tu sad ima loše, da neko voli, pazi i mazi psa?

Jedno k’o nijedno, dvoje k’o jedno? I postoji li optimalna razlika u godinama između djece?

Dugačak naslov, jerbo me strefila dva pitanja jednim udarcem.

Elem, srela ja jednu ženu koju sam davno nekad viđala u parkiću gdje smo vodile djecu. Ima skoro 2 goidne od toga. Tada smo obje imale po jednog dječaka. Kasnije su vandali uništili tobogan na tom mjestu pa više nismo išli tamo.

Ja sam bila samo sa starijim djetetom, a ona vodi dječaka od oko 4,5 god. za ruku i nosi bebu od, odokativno 8-9 mjeseci.

– Oho, stigla vam nova beba! – kažem ja veselo, onako u prolazu.

– Uh, da… – otpuhuje ona, nekako umorno. Vidim žuri, nemamo vremena za priču, uspjela je samo da dobaci – Ma… Vidjećeš šta je to kad dobiješ drugo.

– Ooo znaaam! Imam već drugo!

pokusaj uspavljivanja

pokušaj uspavljivanja male bebe neslavno završio

Ooo, vrlo dobro znam šta je ona sve htjela reći o tome kako je kad imaš dvoje djece, u poređenju sa imati samo jedno. Uh, ponekad, dok je beba mala, to djeluje kao da vas je zgazio tenk, tj. da vas gazi i gazi… To ponekad zna da bude dosta često tokom cijele bebine prve godine. Samo skačeš vamo tamo, nema predaha.

Da, stvarno je velika razlika između toga kad imaš jedno i dvoje djece. Kad dođe drugo, ono sa prvim ti izgleda kao šetnja parkom, što bi rekli Englezi. Ali da li je baš jedno k’o ni jedno?? Hmmm.. tu baš ne mogu da se složim. I to jedno zna biti pravi okupator. Ja bih prije rekla jedno kao jedno a dvoje kao četvoro.

Majke mi, imam osjećaj da se sa dvoje barata isto kao sa četvoro. Vjerovatno zato što ne znam kako je sa četvoro… Ali stvarno, što se tiče posla oko njih, to dvoje te toliko istrenira da poslije možeš i vrtić cijeli da čuvaš.

Nego, meni se tu sad upalila lampica – kako je njoj, ženi koju sam srela, to isto tako zahtijevno kao i meni, pa kod nje je 2 godine veća razlika među djecom nego kod mene! Šta bi sa onom pričom kako je 3 godine optimalno, dakle idealno, za razmak? Kao da je to mnogo lakše nego ovo moje 19,5 mjeseci! Razmišljam, koga još znam da ima te idelane uslove? Maz kakvi crni idealni, nije im ništa lakše nego meni, možda su samo nijense u pitanju. Što se tiče „lakoće“ mislim da su dobro prošli tek oni koji imaju preko 5 godina razlike. Sve ispod toga jako liči jedno da drugo. Te tri godine su samo možda najkompromisniji kompromis između olakšavanja sebi i toga da ti se djeca druže, jer preko toga neće baš biti tandem… Možda jedino, tako dobiješ mali odmor od bebećanluka.

Nema idealnog, nema optimalnog, najbolje je ono koje se baš vama sviđa!

Ni jačeg bola ni bržeg zaborava

Drugarica se skoro porodila. Sretnem njenu mamu i pitam kako je, kaže da je dobro, ali je rekla da joj niko ni slučajno ne govori kako se to zaboravi (bolovi valjda). Hahaaa, od srca sam se nasmijala, i njena mama isto… Kao što se i svaka druga mama nasmije kad čuje izjavu tog tipa od novo-pridošlica u klub.

Sjetim se sebe poslije prvog… Htjela sam ići redom i svim ženama koje su rađale čestitati na preživljenom. Trebalo mi je vremena da se čudu načudim, kako to stvarno toliko može da boli. A navodno sam imala lak porođaj, tako su mi rekli.

Bol sam naravno zaboravila, vrlo brzo, sjećam se samo svoje priče o tome. I znate čega se još sjećam? Sjećam se kako se doktor nije udostojio da mi kaže kako mi je probio vodenjak, nego je to saopštio mužu u hodniku, sjećam se kako je sestra galamila na mene što pitam zašto krvarim (očekivlaa sam vodu, ne krv) jer šta ja ima išta da gledam, oni sad vode brigu o meni… Sjećam se kako je doktor rekao ženi sa stola pored, dok joj je ušivao ranu, bez anestezije: „Šta je, nije te boljelo dok si ga pravila“. To je valjda neka interna šala po porodilištima. Sjećam se svog ušivanja bez anestezije. Sjećam se kako mi je bilo prevruće, a vode ni za lijeka.

Drugi porođaj druga priča. Bol uopšte nisam doživjela toliko intenzivno, mislim da je zato što sam bila spremna psihički na nj. Beba je izabrala opasan položaj za izlazak na svijet, i iz brige za nju, ja sam se duboko koncentrisala, potrudila se da budem najača moguće i da ne gubim vrijeme. Bol je bila nevažna. Ovaj put oko mene je bila sasvim jedna prijatna ekipa, vjerovatno je i to pomoglo da mi bude lakše. Super je prošlo. Ali ipak, ja ću se vjerovatno cijeli život sjećati kako me duša boljela što je beba sama u prostoriji pored, dok ja žudim za njom… Sjećaću se dugih sati i sati čekanja da je dodirnem, da je se nagledam.

Sa prvim djetetom mi to uopšte nije toliko smetalo, mislila sam da on svejedno nema pojma. Trebalo je da dođemo kući pa da ja skontam koliko njemu znači moja blizina. Trebalo mu je vremena da me osvoji. Sa drugom bebom sam znala bolje, željela da budemo zajedno, mislila da je važno da dojim brzo poslije porođaja… A ništa od toga. Ali koga to briga?! Nikoga. Nisam mogla ništa protiv sistema.

A šta ti ženo izmišljaš, važno je da je sve dobro prošlo, da ste ti i beba dobro, brzo se izadje iz bolnice, sve se to zaboravi… 

E ovo je najčešći komentar na bilo kakve prigovore glede uslova u porodilištima kod nas. E boga mi, ne zaboravi se! Ne zato što su to neke strašne stvari (mada, ako ćemo pravo, dešava se tamo svašta), već zato što je porođaj vjerovatno najintenzivniji događaj, doživljaj u vašem životu. Sjećaćete se svega! Nevjerovatno je, predivno je ugledati bebu.

Zašto dozvoliti da se od nečega što može biti najljepše iskustvo u životu napravi nešto tipa „to se zaboravi“.

Ja lično osjećam žal za tim momentima kad su se bebe rodile. Žaliću što ih nisam mogla uzeti u ruke, što smo dugo bili razdvojeni. Osjećam kao da sam propustila neki bitan momenat u njihovom životu. Možda ja pretjerujem, ali ipak, valja bi trebalo da imam pravo na svoju bebu ako mi je već to toliko značilo? Velika me ljubomora uhvati kad vidim kako se u drugim zemljama takve stvari podrazumijevaju.

Skoro je osnovano udruženje građana „Drip“. Oni se bore za bolje uslove u porodilištima, za humaniji pristup porodiljama, za ono što one žele. Vjerujem da su indirektno, a možda i direktno, doprinijeli dozvoljavanju prisustva partnera na porođaju, besplatno. Ko zna za šta će se sve izboriti još ako ih podržimo. Na fb-u imaju profil, uključite se, pratite dešavanja.

Znam, većinu ljudi ne zanima ova tema dok i sami ne osjete hladnoću sistema na vlastitoj koži. Ali sad su se već kola zakotrljala, ljudi su se angažovali da se nešto promijeni na bolje, zašto ne pomoći kad je već toliko lako – dati lajk na profilu i otići na neko dešavanje. Tina, Majo, Duška,Tanja, Jelena, Jovana, Sanja, Marina, Vladislava, Nina, Dragana… i sve ostale, luksuz neobraćanja pažnje na ovo vas može koštati! Izaberite šta vam je bolje.