Fama zvana Dojenje – Muzare vs. Sebične mame. Ko tu diže prašinu i zbog čega?

Žene su oduvijek dojile bebe. I dohranjivale. Davale drugim ženama da ih doje. Hranile. Ali nikad kao danas to nije izazivalo polemike, čak otvoreni rat, pogotovo na internetu, kad se dotakne ta tema. Spominju se loše i sebične majke, spominje se izigravanje paćenica, svašta se spominje… Veliko nerazumijevanje vlada među zagovornicima dojenja i onima koji to nisu.

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

U čemu je stvar?

Dolazak bebe u vaš život donosi i miješanje (zabadanje nosa) ljudi iz okoline sa kakvim se nikad ranije niste sreli. Nikad vam ranije niko nije solio pamet o tome šta treba da jedete, kako šta da radite… A sad, odjednom, od mame, svekrve, komšinice, slučajnog prolaznika na ulici, svi imaju nešto da vam objašnjavaju. Svi znaju najbolje, tj. bolje od vas, mame početnice, šta je najbolje za vaše dijete. Znaju bolje nego vi i kad mu je vruće i kad je gladno i kad mu je hladno… To mnooogo iritira.

U takvim uslovima prag tolerancije jednostavno mora malo da opadne. Podigne se neki gard. I zato, kad se dođe do osjetljive teme dojenja, obično se i ne pokušava razumjeti šta ona druga strana želi reći, nego se odmah prelazi u napad.

 

Ženi koja doji čini se da pripada nekoj ugroženoj vrsti, kao panda ili nešto slično, da ne kažemo da ima i onih kojima djeluje kao da su slučajno preživjeli obik dinosaurusa. Davno trebalo da izumre a eto nije i sad joj se svi čude a po malo i zaziru. Kako znaš da je bebi to bilo dovoljno mlijeka? – po podoju. Gladan je? – čim zaplače. Skoro svakodnevno šikaniranje takvim pitanjima i različitim komentarima o kvalitetu njene ishrane kod prvi-put-mame stvara utisak da je njena sposobnost da nahrani bebu u najmanju ruku sumnjiva. Velika lupa i znak pitanja joj lebde nad glavom, odnosno dojkama. Ona se u nevjerici i sve većoj rezignaciji pita – Kakav je ovo control-freak svijet oko mene? Još im samo fali da počnu vagati iskorištene pelene, uvedu mjerač potrošnje kalorija (neke bebe su živahnije od drugih) ili takvo nešto robotično.

U takvom okruženju ona se sa drugim majkama dojiljama prepoznaje kao saborac u borbi za neki normalan i prirodan svijet. Od obične dojilje ona postaje zagovornik dojenja. Čini joj se da dojenje gubi bitku sa ovim brzim vremenom, kad nam velike kompanije i njihove reklame diktiraju način života. Čini joj se da su mame i bebe postale odviše lak potrošaški plijen. 

Zato ona koristi svaku priliku koju ima da kaže koju riječ za podršku dojenju. Ponekad i gdje ne treba, jer…

 

Ženi koja ne doji djeluje kao da je mnogi prezrivo gledaju, smatraju je sebičnom – misli samo na sebe, nije se dovoljno potrudila da svom djetetu obezbijedi najbolju i najzdraviju hranu. Neće da se muči gospođa pa uzela flašicu.  Ako ne to, onda bar ima utješnu titulu – neuspješna mama. Zakazala je. Pričaju im o vezivanju imeđu mame i bebe tokom dojenja. Naravno da niko ne želi da implicira da njihovim bebama nešto fali, neee! Samo kažu, eto… Pa i na kutijama adaptiranog mlijeka za bebe fino piše da je dojenje najzdravije.

Ako je okružena takvim bockajućim komentarima, pogotovo ako dolaze od kakve mame koja doji a pri tome se nezdravo hrani, možda čak i puši, onda mama-nedoilja dobija jako negativan stav prema svakoj priči o dojenju. Netrpeljivost. Zagovornike dojenja doživljava kao one koji žele da joj nabiju na nos da nije dovoljno dobra. Mama, a nedovoljno mama!  Stvarno, kako se usuđuju?!

Zato ona ne može a da ne reaguje na situacije gdje se dojenje veliča. Ona ima potrebu da kaže i dokaže da je to pretjerivanje, da žene koje govore da su uspjele uprkos poteškoćama izigravaju paćenice, majke nad majkama. Od obične mame nedojilje one postaju zagovornici nedojenja. 

……..

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

Žena koja je lako uspostavila dojenje nema potrebu da nekom objašnjava da se to može izvesti ako ima upornosti i stručnog savjeta. Zna da je kod nje sve išlo kao podmazano i ni sama ne zna šta savjetovati nekome čija beba stalno plače. Njoj prvoj se čini da je „beba gladna“.

Ženu koja je samovoljno odlučila da se ne bakće sa dojenjem ne dotiču komentari o veličanstvenom dojenju. Ona je raskrstila to sama sa sobom i ne upušta se u rasprave.

I tako nam ostaju one koje su se borile do iscrpljenosti sa svojim dojkama, sa bebom, sa okolinom, da bi mlijeko poteklo kako treba, i one koje su prošle sličnu takvu borbu, ako ne i znojniju, prije nego što su „presušile“.

Željele su isto a završile na suprotnim polovima, zaraćenim stranama one bitke koja se ne zove dojenje ili nedojenje, nego ljubav i briga o novorođenčetu. A tu smo svi jednaki, zar ne?

 

 

Mliječni proizvod: Nobles mlijeko

Jeste li čuli da je prestao otkup mlijeka po selima? Ja čula prije par dana, od ljudi koji su pogođeni ovom nedaćom. Kako sam tako neinformisana pa nisam čula ranije? Ok, nije baš da mnogo pratim medije, ali zar ne bi trebalo da je to glavna vijest? 

Znatiželjno sam proguglala. Ima članaka o tome. 

Evropska unija (EU) od 1. aprila ukida proizvodne kvote za mlijeko, tako da će sve zemlje moći da proizvode mlijeka koliko žele, što će za posljedicu imati stvaranje velikih viškova, koji će se sigurno „preliti“ i u BiH.

http://www.nezavisne.com/posao/analize/Slijedi-poplava-mlijeka-iz-EU-296351.html

Međutim, problemi su od ranije. Prvo je ulaskom Hrvatske u EU izgubljeno to tržište. Od tada, skoro ništa nije učinjeno da naši dostignu standarde i počnu da izvoze. Sad, u martu ove godine, mljekare su naprasno prestale da otkupljuju mlijeko od malih proizvođača. Ubi nas uvoz.

http://www.glassrpske.com/drustvo/vijesti/Mljekare-otkazuju-otkup-mlijeka/lat/177346.html

http://www.rtvbn.com/338960/Na-Manjaci-prosipaju-mlijeko

Najopširniji tekst sam našla na DeutscheWelle sajtu, ironično.

http://www.dw.de/spasiti-mljekare-u-bih-po-svaku-cijenu/a-18355531 

Kako sam ja čula, stanje je sad takvo da se ponekad u selima pojavi otkupljivač koji nudi 27 feninga po litru!

I prosto mi nevjerovatno, i ljutim se i čudim se… Znam, to je činjenica, neuki i nesposobni ljudi nam vode državu. Ako se od njih očekuje spas, od toga nema ništa. Propadoše mljekari.

Ali ne čudim se ja njima. Čudim se „nama“, koji kupujemo to tuđe-slađe mlijeko, umjesto domaćeg.

Sjećam se, prvi put sam čula da postoji neka razlika između mlijeka kad nam je došla tetka iz Njemačke, prije jedno 15-20 godina. Kod nas se tada, kao i dan danas, pilo domaće mlijeko, ali ne iz prodavnice već kupljeno direktno od ljudi koji su muzli kravu. Tetka je prokomentarisala kako joj je to mlijeko jako, ona navikla na blaže, a i ima neki miris. Kakvo je to razblaženo mlijeko? – pitala sam se. Naše mlijeko je seljačko, gospoda piju drugačije – mislila sam.

Kupovali smo i mi mlijeko u prodavnici, ali uvijek nam je bilo važno da je od domaćeg proizvođača. A i to se pije samo kad nestane onog što je donijelo dijete čovjeka koji je muzao svoju kravu. milk.xlarge

Tu naviku sam prenijela i u novu kuću. Mlijeko mi donosi teta koja čisti zgradu. Svako jutro, čeka me litra mlijeka ispred vrata. Marku ga plaćam. Em jeftinije, em mi samo dolazi. A zadovoljstvo što imam domaće mlijeko za djecu umjesto kupovnih mućkalica sa tragovima antibiotika i sl. – neprocjenjivo.

Znam ljude koji kupuju tuđe. Kažu da im je ljepšeg okusa, da fino miriše. Smatraju da je kvalitetnije. Njihovo pravo, ne može im se sporiti. Zašto bi neko trošio svoj novac na nešto samo zato što je domaće, a ima bolju i jeftiniju ponudu od nekog stranog? Zar ne bi trebalo da taj domaći ima više poštovanja prema svom kupcu pa da podigne nivo, napravi bolje, makar ambalažu, ako je već tako mnogo do nje?

Tu sad već moram da primjetim da izgleda nije ni novac u piitanju, jer ne vidim da je tuđe jeftinije. Znači, vodimo se ljepotom ambalaže i mišlju da je skuplje kvalitetnije?

Pričajmo o ukusu i mirisu. Gledala sam jedan dokumentarac o vodi, flaširanoj vodi. Negdje u SAD-u su nudili ljudima da isprobaju različite vode. Komično je bilo. Kad su rekli ljudima da je voda iz Francuske, svi bi je hvalili, isticali kako se osjeti kvalitet i superiornost ukusa. A onda ih ošamare izjavom da se radi o običnoj vodi iz česme, koju niko neće da pije jer je navodno groznog okusa. Prikazivali su čak i jednu punionicu flaša, koja koristi upravo običnu vodu iz lokalnog vodovoda, ali imaju riječ IZVOR u imenu, i ljudi su to kupovali. Uh, kako mi je žao što se ne sjećam imena filma, rado bih okačila link.

Vratimo se našem mlijeku. Nevjerovatno, mlijeko se prosipa svinjama, baca se. U vremenu krize i besparice, nije se našao niko ko bi skupio gomilu flaša, potražio mušterije po gradu i dovozio im mlijeko od tih ljudi kojima su mljekare prestale otkupljivati mlijeko.

milkman

Težak posao? Hmm, pa jeste. Ma ne, to bi bio skroz lagan posao, milkman, raznosač mlijeka. Nego, težak posao ubijediti našeg čovjeka da mlijeko koje je izašlo iz kravinih sisa, krave koja živi tu negdje na okolnim brdima, mlijeko koje je neko muzao u kantu i presuo u flaše, flaše natovario u kese, gajbe, i dovezao do njega, eto takvo mlijeko da nije prljavo, gadno, opasno i sl. Uuu… Mnogi zaziru od takvog mlijeka. milk2

Ne, ne – Samo mlijeko koje je izašlo iz sisa neke daleke krave koju je muzla mašina koja se redovno steriliše nekakvim sredstvima i koje je u crijevima teklo do nekih velikih kanti, lonaca, i koje je onda bilo presipano u cisterne koje su vozile to u mljekaru u kojoj su se ubijale sve moguće bakterije koje su se mogle do tad razmnožiti u tom mlijeku, pa je onda još izvađena masnoća iz njega, pa bog te pit’o šta mu sve rade, i onda kad se to mlijeko uspe u fino pakovanje, onda se dugo vozi u kamionu, leži u skladištu, leži na policama prodavnice – e takvo mlijeko je dovoljno prefinjeno za nepce našeg sirotog Bosanca.

Odakle god da je, važno je da je industrija upletena. Oni brinu za nas, naše zdravlje. Higijena je prebitna. Nema veze što se može čak čuti i glasina da se mlijeko iz tetrapaka pravi od mlijeka u prahu, naravno uvezenog, jer kod nas nema postrojenja za pravljenje toga. Šta ima veze, pa i bebe jedu mllijeko u prahu, a zna se da bebama samo najbolje! Kako mislite nije bebeća hrana mlijeko u prahu? A nego šta je? Možda vilinska prašina? Nešto dodaš, nešto oduzmeš ali to je to – mllijeko u prahu. Koje je nekad bilo mlijeko, izašlo iz krave, koju je možda i ruka muzla.

Prosto se grozim kad vidim kuda ide ovaj svijet sa svojim strahom od prirode i prirodnog. Vjeruje se svakom ko ima moć. Ima poslovica „Apsolutna moć kvari apsolutno“. Kvarna su ta gospoda koja upravljaju nama. Ubijedili nas da je njihovo bolje. Bacamo naše i hrlimo njima kao muve bez glave. Sutra ćemo piti obojenu vodu, koja će mlijeka imati možda samo u tragovima. Nećemo imati pojma o tome jer nas to i ne zanima. Važno je da je strano. Važno je da je NOBLES.

Duša me boli za ovim čovjekom