Pismo iz obećane zemlje

 

Dragi blože (o Bože),

Pišem ti pismo jer dugo vidjeli se nismo. Nisam te zaboravila, naprotiv. Bilo je nekih priča koje sam htjela da ti pričam, odavno još… Ali, sve to je palo u sjenu priprema za daleke pute. Uzbuđenje je raslo, nije mi se dalo pisati ni o čemu drugom. Čekala sam samo da dođem, vidim i pišem o nečemu nmogo zanimljivijem. Obećana zemlja Njemačka, iz prve ruke!

U jednom smijeru ili povratna? – pitao je čovjek koji naplaćuje karte. Emigracija definitivno ili samo posjeta? Uh, to ni sami ne znamo još. Za sad, povratna. Imamo nekog privatnog posla, a i visoka trudnoća ne da čekati sređivanje papira.

Bili smo u Sarajevu, stariji klinjo i ja, dobili vizu taman da ističe pred termin porođaja i da nemaš pojma šta da činiš.

Bilo je jako hladno taj dan kad smo išli u ambasadu, velika magla. Kad smo ulazili u grad, Vladi, moj dječak, rekao je da pjevam onu pjesmu s kojom smo se spremali za put „Pala magla na pola Sarajeva..“ a ja sam pomislila kako eto ni magla ne mož’ više da padne na Sarajevo a da se onaj Damir ne žali…  Samo se žalimo, svi.

Uhvatila me trema kao da idem na polaganje negog strašnog ispita. Nerealno, sama sam se sebi čudila. Kad smo ušli, vidim lika koji skoro da place… Ma stvarno je plakao, objašnjava ženi koja nas pregleda da možda nije dobro popunio papire. Ona ga smiruje – Sve će vam oni to gore objasniti, ne brinite, stigli ste na vrijeme.. Blabla… Izgleda uobičajena scena, da dolaze ljudi nervozni kao da izlaze pred samog Boga, u nekom čistilištu, pa se odlučuje hoćeš li ‘vamo ili tamo. Pakao ili raj?

I tako mi dobili tamo. Odškrinuta vrata. Nema čekanja na presudu, odmah.

Radost. Da li se to i beba obradovala u stomaku ili su ipak bili oni pravi ljubavni leptirići, ne mogu da garantujem. Nešto je zaigralo u meni. Svidio mi se prvi dodir sa tom Njemačkom. Ekspresnost. Kutak za djecu da se igraju u ambasadi. (Zamislite to kod nas u opštinama!)

Putovanje!

Spremanje je bilo mučno. Pomalo sam se osjećala kao izbjeglica. Šta da ne ponesem, kad sve treba? Napuštamo svoj dom u koji smo uložili mnogo našeg skormnog novca. Sad sve ponovo moramo da kupujemo. Napuštamo porodicu, ljude koje volimo, zbog nade u neki bolji život.

Da li se stvarno tome nadam? Ne znam. U isto vrijeme me hvata i panika i olakšanje što odlazim iz tog malog grada u kojem je počelo sve da mi smeta.

10000 KM za proslavu Svetog Save u školama! A da se kupi bar jedna knjiga za školsku bibllioteku ponekad, gospodo?

Znam, nisam ja ništa bolja. Oni bar ne znaju šta čine, a ja znam šta ne činim. Ne činim ništa. Samo se tu nešto kao želim. Slaba sam. Lijena. Nadam se da će neki novi klinci biti sposobniji od nas.

Pakujem kofere i napuštam ludnicu. Idemo u izviđanje i pripremu terena za, nadamo se, mnogo duži boravak sledeći put.

Putujemo autobusom. Da, sa djecom. Čovjek ispred nas se okreće da nam kaže kako je naporno to sa djecom. Znam!! Znam da si se odmah prepao da će tebi to biti naporno. A meni je inače naporno sa djecom i kaficu popiti sa drugaricom, ili npr. prostrijeti veš na štrik. Sve je sa djecom borba.

Sjetila sam se sebe iz mladosti, kad sam jednom tako komantarisala kako me nerviraju ljudi koji vode malu djecu po busevima, uvijek ili plaču ili povraćaju… Što muče i sebe i dijete i sve nas ostale? Ono – Što se fino ne sklone negdje na par godina, možda deceniju, da nam ne smetaju?! Nevjerovatno kako lako čovjek može biti neuviđajan i sebičan.

……

Stigli. Djeca se naspavala, mi slomljeni. Taksi 25 evra, brrr.

Home sweet home, jesi li to ti?

U čas posla igračke su razbacane, pruga postavljena i vozić punom parom vozi u krug. Pomislim – da, valjda jeste dom tamo gdje su dječje igračke, tamo gdje smo mi zajedno. Mi smo dom.

Uzećemo odmah mjesečne karte za gradski prevoz – kaže on. Ej, a gdje se to vadi? Uuu… kako ću ja to u ponedeljak sama s njima?? Zamišljam kiosk i gužvu na sred velikog parkinga kao u Banjaluci. Na automatu, na svakoj stanici. Molim? Woow! Dobrodošla u budućnost, kažem sebi. 56 evra!! Joj, možda mi ipak ne treba? Jedna vožnja košta 2,5 evra. Uhh, daj.  Budućnost izgleda ima svoju cijenu…

Grad lijepo izgleda, iznenađujuće čak. Ima Dunav. Fino nam da šetamo, ali djeca ne sarađuju. Ona neće da hoda, cmizdri, on hoće da bježi. Na ulici čujem tuđe dijete kako place i drago mi, nismo jedini.

Na sve strane neki privlačni restorančići, radnje mame sa natpisima SALE… A mi ne možemo nigdje jer su djeca pomahnitala. Gdje god uđemo oni počnu da se otimaju, čak se i tuku! Udaraju jedno drugo šakama po glavi kao u crtanom filmu. Hjooj… A moramo ih vući i posuđe da kupimo, i frižider, i tepih… Al’ sve to nekako ide, nego je kod kuće problem. Neprestano lupaju, galame… Oni ne hodaju, oni trče, a to zvuči kao horda bizona koji galopiraju prerijom.

Do đavola, ima da nas izbace iz stana odmah! S njima ovakvima neće nas niko primiti… Moraćemo se seliti negdje u totalnu izolaciju.

Ne mogu s njima ni u obični market, bježe mi, otvaraju zamrzivače i crkoše od smijeha.

U glavi mi se vrti opaska jedne prijateljice, o nekim svojim poznanicima – Dijete je preuzelo kontrolu. Evo, upravo gladam svoje kako baš to rade. Izmiče mi kontrola, ne kontam šta se dešava. Kakva su to djeca? Kakva sam ja to majka? Šta sam to napravila od njih? Kako nisam primjetila ranije da su toliki divljaci? Da, baš to, divljaci. Osjećala sam se kao da sam došla sa dve životinjice iz divljine, a ne sa djecom.

A tako skoro sam bila baš zadovoljna kako funkcionišemo. Blaženo se topila na njih kako su slatki i kako je odlična stvar ta mala razlika između djece.

Preispitujem se – kakva sam ja to kao majka?? Kako sam uspjela tako mnogo da ih razmazim, kako to da ih nisam ni malo naučila finom ponašanju?

Pa sam se sjetila i onog komentara što sam dobila nedavno, onako grozno, da svi čuju – Ima li to dijete roditelje! – za moje dijete.

Šta je bilo – Anđa (da, tako se zove) se penjala na ogradu, a ispod stepenice. Igraonica, mi za stolom pored. U tom momentu stvarno nismo gledali, nešto se raspričali, a muž dotične se našao pored i hitro je skinuo. Ja se hvatam za glavu i mahnem mu zahvalno, osmjesi. Ali ne, mora ona gospođa da se isčudi, glasno osudi, gdje su ti roditelji, kako smiju puštati dijete da to radi… U tom momentu mi je stvarno bila odurna, pa ni pola sata prije toga ja sam pomagala njenoj curici da se obuje. Njih nije bilo na vidiku, gledala sam jer mi bilo teško da se savijam, zbog stomaka.

Kasnije, hladne glave, uviđam da mi je ta žena pomogla da shvatim neke stvari. Ona je zapravo rekla “Kakvi su to roditelji”, i ja kad razmislim, zapravo vidim da jeste do mene…

Da, oni su divlji zato što ja tako volim i zato što sam im ne samo pustila to, nego i podržavala. Naš stan je u pridzemlju, oni su i tamo stalno trkali, skakali po krevetu. Nije mi smetalo, čak mi odgovaralo da se izmore. Pošarala si zid? Ooo, baš si to lijepo nacrtala, ali evo ti sad papir… Vani se pentraju gdje stignu, gledala sam ih i kako se baš i na sličnu ogradu penju. Važno mi je bilo da nauče sami da se čuvaju. Čak, kad ne mogu negdje sami da se popnu, ja ih bodrim, ne pomažem im nego im pokazujem gdje da se drže da uspiju. I onda se zajedno radujemo. Anđa od kako je prohodala nije htjela dati ruku kad silazi niz stepenice, ja sam je pustila. Uživala sam u njenoj spretnosti i samostalnosti.

Imali smo svoj poprilično ograničen radijus kretanja, iako su se smjenjivali Prnjavor, BL i Kotor-Varoš. Ali sve je to bilo dobro utabano i poznato. Familija. Šoping skoro nikad, samo osnovne potrepštine. Išli u goste isto skoro nikad, jer sa drugarima se ugalvnom nalazimo vani. Nama isto rijetko neko dolazi.

Tako mi je bilo lako i fino s njima. Sve je bilo podređeno njihovim potrebama, nije bilo problema. Mislila sam da im time činim dobro a sad uviđam da to baš i nije tako. Slabo sam ih civilizovala.

Ljubomorna sam na one koji su od starta djecu učili da sjede u kafiću, da sjede mirno u kolicima dok  šopinguju, da i kod kuće sjede i ništa ne razbacuju. Takva djeca su fina, mirna, sa njima nema problema. A moji samo belaje prave gdje god se okrenu.

Bože, kad se samo sjetim kako sam se prije par mjeseci kikotala zajedno s njima kad su kao oni sami prali ruke u kupatilu (imaju svoje stolice da se popnu, pa mogu), pa uzeli neke zdjelice sa kojima se igramo kad se kupaju, i polijevali se. Napravili poplavu. Čula sam ja šta se dešava,  nego pustila. Bila oduševljena kako je on znao  ne samo da skine svu svoju odjeću nego je i njoj pomogao, i njih dvoje gole tako se “tuširali”.

Sad mi se to obija od glavu. Velika je borba prevaspitavati djecu. Nisam sigurna da mi ide uopšte, ili opet samo se prepuštam njima. Po cijeli dan se igramo.

Polako i oni se navikavaju na promjenu a i ja odustajem od ganjanja namještaja i čuda… Dovukli smo hrpu slikovnica i čitamo, učimo njemački iz njih. Moram priznati da je mnogo zanimljivije od onih knjiga za odrasle, za samoučenje.

Ganjamo dječja igrališta kojih ima ne znam ni sama koliko… Na sajtu grada ima spisak sa adresama, tako sam našla prvo, koje mi je u komšiluku. Bila sam oduševljena tom činjenicom skoro isto toliko koliko i postojanjem igrališta.

Bila sam tako sretna kad sam gledala djecu, rumene i razdragane, kako se spuštaju niz tobogan. Veselje. Joj kako je lako “kupiti” roditelje.. Samo nek je djeci lijepo, odmah i mi zadovoljni.

…..

Ironično, Prnjavor je baš nedavno pobijedio na Mtel-ovom takmičenju u broju dobrih djela, nagrada dječje igralište. Sigurna sam da će biti lijepo. Drago mi je. Drago mi je što tamo postoji takav čovjek, jedan neumorni aktivista, koji je animirao ljude da se osvoji to. Ali nije mi žao što to nije došlo ranije. Nije mi žao što možda nećemo stići vidjeti to. Jer znam, skoro da sam ubijeđena, da neće dugo trajati. Nije mi žao što neću gledati sistematsko uništavanje tog irgališta od strane idiota, iz dana u dan, i što neću gledati kako sistem idiota zadužen za javni red i mir ne čini ništa po tom pitanju.

……

A utisci o Njemačkoj? Pa, da vam kažem, lijepo je… Ali o tome u sledećem pismu.

Nadam se da neće biti problema, kao ni do sad, i da ću uspjeti da se vratim na vrijeme ovjde da se porađam.

Viele Grüße

Nina

Advertisements

Kako se riješiti frustracije?

Neki možda ne znaju, mi živimo u vremenu djetetopoklonstva. Različite teorije postoje o tome kako i zašto je to tako. Men’ se nešto čini da je možda i zbog toga što su odrasli ljudi počeli mnogo od djece da uče, o sreći, o ljubavi, o veselju, uživanju u kiši i raznim nekim drugim stvarima, malim i velikim. Da ne spominjem kako od njih nauče koliko je zdravlje bitno. Nije šala, ipak su to najvažnije stvari u životu. Kako da im se ne poklonimo kad nam tako veliku mudrost donose?

minervina-sova

Ali zašto, ooo zašto ne usvajamo ni jednu lekciju o tome kako kanalisati, izbaciti frustraciju iz sopstva? Čini nam se da su, kad se o tome radi, samo derišta i da o tome ipak mi treba njih nešto da naučimo? Kako treba biti razuman i staložen, razumjeti situaciju, pomiriti se sa činjenicama, meditirati ko može ili tako nešto ozbiljno i pametno…

Pali li to nama ili samo skupljamo gorčinu u sebi kao neku prašinu pometenu u ćošak, da se ne vidi?

Djeca možda nemaju neke ozbiljne probleme kao mi, ali i te njihove neozbiljne poprilično intenzivno doživljavaju. Frustracija prava pravcata. Kako im onda uspijeva da to tako lako zaborave?

Metoda po djetetu, za oslobađanje od frustracije bi bila sledeća:

  • Jako se naljutite, rasplačite se, možete i da se dernjate – oslobađa uzburkalu energiju, skoro katarzičan učinak postiže.
  • Budite grozni prema nekome – frustracija je pomračenje uma, kad dozvolite sebi da to izađe iz vas, izašlo je i vjerovatno se neće vratiti, a i uvidite da morate požuriti sa izlječenjem jer osim što vam nije fino, prije ste imali jedan problem a sad ste već napravili dva.
  • Vrijeme je za pomirbenu fazu, kod djeteta je to ono kad prizna da je bilo zločasto i da nije bilo fino što je tuklo nekog jer nije moglo dobiti nešto. Više nema vriske i otimanja, samo malo uzdisanja i pokoja zaostala suzica. U prevodu – smorite nekoga, možete se poslužiti tehnologijom tipa telefon, net.. ako nemate nekog u blizini da se izjadate.
  • Pošto mi ipak nismo djeca, treba nam malo veći spektar radnji nezrelog karaktera, čisto da se utvrdi gradivo, predlažem obžderavanje – kad vam prisjedne, već će vam i frustracija popuštati i dosaditi i  tad ste spremni za poslednju etapu metode
  • Idite vani da se igrate sa drugarima – ima nešto u tome VANI, tako tvrde sva djeca, uvijek su mnogo sretniji vani nego unutra. Vi se možda ne znate igrati ganje i tako to, ali sigurno se znate igrati sudića, kafice, pokvarenih telefona, penjanje na brdo…

Ko ovo pokuša, do kraja dana biće onaj stari, od frustrr neće ostati ni f i moćiće sa smiješkom da položi glavu na jastuk. Djeca garantuju.

Psi vs. Djeca

Žalio se jedan momak mlad da ga napadaju ljudi, verbalno, kad šeta sa svojim psom. Što dijete ne vodaš! – tako mu kažu. Poznata meni ta priča, pa mi više bi čudno što je njega to iznenadilo. Kaže da su ga zapravo više iznenadili mladi ljudi, od njih nije očekivao. Za starije već nema komentar.

I meni isto zanimljivo, otkud mladima to, o psima da razmišljaju kao o suparnicima djece i nataliteta? Ko još razmišlja o djeci u tim godinama? Naučili od starijih, naravno. Hoće to tako kod mladog čovjeka, lako pokupi od starijih sve što ne valja. Jer naravno da ne valja, nekulturno je stati i kritikovati nepoznatog čovjeka.

A da nekome pas kao ljubimac ometa pravljenje djece – to je smiješno i za pomisliti. A može i nečije tuđe dijete da se šeta? A što ti, čovječe koji kritikuješ, ne vodaš nečije dijete?

Ma nema to veze sa djecom, ta odbojnost prema vlasnicima urbanih pasa – to su psi koji se redovno šetaju, jedu kupovnu hranu za pse, kupaju se, njeguju se, ponekad se i friziraju.

Šta je to što ljudima smeta? Hmm hmm.. Pa ima malo i toga da je to ipak „nova moda“ kod nas, a sve tog tipa naravno naiđe na negodovanje kod našeg čovjeka.

Jednom sam šetala sa starijom ženom, sreli nekog čovjeka sa psom. Kad je prošao, komentariše ona: „Jelde, takvo vrijeme došlo, ljudi se ne druže među sobom kao nekad, pa se sad druže sa psima. Moraš se s nekim družiti. Toga prije nije bilo, tako da se voda pas.“

Sjetim se teksta sa Tarzanije: „Oduvek me je oduševljavala kasta psetopoklonika iliti kučkara, kako ih naš narod zove. Pošto sam odrastao u provinciji, gde su psi vezani, sa zanimanjem sam posmatrao izlapele bakutanere po beogradskim parkovima kako šetaju svoje kućne ljubimce, odenute u pletene džemperčiće i benkice. Toliko ljubavi potrošiti na običnog psa!?Još tad me je mučilo pitanje: zašto u unutrašnjosti niko ne šeta kerove, već ih vezuju debelim lancima? Da li su svi provincijalci okrutni i nehumani? Da li sam zaostao, obzirom na to da psa držim vezanog, umesto da mu ustupim svoju toplu, mekanu fotelju?“ Upravo tako razmišlja mnogo ljudi. Tekst teče oštrijim tonom „Psihopata, ukoliko ne može sa rodbinom, prijateljima ili komšijama, počne da maltretira životinje tako što ih obasipa „viškom ljubavi“ koju nije utrošio na ljude (usput hrani i vlastiti ego)“
(http://www.tarzanija.com/psetopoklonici-iliti-kuckari/)

Prizivam u misli koga sve znam da ima psa… Nikako ne mogu povezati ovakve optužbe s njima. Ljudi k’o ljudi. I jeste, istina je da mnogo vole svoje ljubimce, skoro kao da su im djeca. A njihovi psi su fini! Nikad se nisam plašila da bi mogli da me ugrizu… ili sad moju djecu.

Dok, pravo da vam kažem, uvijek se malo plašim da prođem pored psa na lancu. Imali smo prilike po selima da sretnemo takve. Uvijek reže nekako krvoločno, imam osjećaj da bi nas rastrgli da mogu. A zar nije to i logično? Pas koji nikad ne šeta, stalno vezan, kakav može i da bude? Kad već počeh tekst poređenjem djece i pasa, evo da uporedim i ovo – moja djeca kad su na jednom mjestu cijeli dan podivljaju a bogami počnu i da ujedaju. Pas koji je cijeli život na lancu sigurno ne može biti cvjećka.

Al’ da se vratim na ove urbane kerove, što „kradu ljubav i navode ljude na neodgovorno ponašanje glede produžetka vrste„.

Prvo, sjetimo se „101 Dalmatinca“ – zar nije pas savršen partner za privlačenje suprotnog pola? Znači, može čak da pomogne u tome da se jednog dana vlasnik orodi!

Drugo i jako bitno – zar nije briga o psu odlična vježba odgovornosti za mladog čovjeka? Prije nego dobijemo djecu mi živimo poprilično slobodarski, nismo svjesni a ni spremni na veličinu posla koji dolazi sa djecom. Ovi što su imali psa nekako kao da su bolje pripremljeni na to. Jedna drugarica je čak i rekla kako joj je njen pas dok je bio mali bio mnogo zahtjevniji od bebe, morala da ga vodi u po noći i šetnju itakoto. Kontam, ma zato joj je i bilo opušteno sa bebom, to je njoj bilo kao meni sa drugom bebom. Naučila neke stvari uz psa, o posvećenosti i ljubavi.

Trće – djeca obožavaju životinje. Jednom kad dođe, dijete onoga ko ima psa će biti jedno sretno dijete.

Srećica

Srećica

I šta tu sad ima loše, da neko voli, pazi i mazi psa?

Učim slova, pa šta?!

Djeca ne treba da uče, djeca treba da se igraju – reče teta, učiteljica u penziji, koja radi u vrtiću gdje ide Malac. To je bio odgovor na moje pitanje da li oni tamo uče slova. Ne – kategorično. On zna već dosta slova. – počinjem ja ali me ona prekinu, prijekorno – Ma što to radiš! Djeca ne treba da uče… Sad ja zbunjena, kako ne uče kad… Nastavim ja svoje – Ma on sad za A kaže A-Andrej, za R kaže R-riba ribi grize rep (i-iba ibi gide ep!), a prije bilo A-auto, R-nešto ne sjećam se. Sad ona promijeni priču – Aaa tooo, jeste to radimo. – i ispriča kako i šta još sve rade. Skroz cool teta.

Ko lud, ko zbunjen? Ja ako učim dijete slova to je gnjavaža djeteta a ona što ga uči, to je igra?

Ne bi meni sad to zapelo za blog da nisam još ranije primjetila da postoje ekstremi na tom polju „kad i šta učiti dijete“. Velika je to polemika među roditeljima.

Jedni uče brojanje djecu koja jedva znaju reći mama, jako opterećeni i angažovani oko toga da dijete maksimalno napreduje na „akademskom“ nivou. Njihovo kad dođe u školu neće samo da zasjeni ostatak razreda nego maltene i učitelja/icu.

Drugi preziru svaki oblik podučavanja i rugaju se onima koji uče djecu slova prije škole – Šta će im to!! Pusti djecu da uživaju u djetinjstvu, biće vremena za učenje.

Ne znam što baš slova ispadoše kamen spoticanja, kao da su sveto slovo! Moj Malac npr. zaostaje u nekim stvarima za svojim vršnjacima, ali slova su mu bila prosta k’o pasulj.

Sa ovakvom slaglicom smo počeli

Sa ovakvom slaglicom smo počeli učenje

Počelo je slučajno, kroz igru. On se zainteresovao, ja pratila i brzo je napredovao. Mislila sam da će sa 2 godine već znati sva, ali nam je bila dosadila ta igra, ostavili, kasnije se vraćali. Da, mi ponekad učimo slova. Pisali smo ih po nekim drvenim pločicama s kojima se igrao, pa klipom u pijesku, pa kredom po asfaltu. Ponekad on sam pokaže neko slovo, nekad ga ja pitam. Uvijek se veselio tome.

I sad sam se ja našla zbunjena, kako to ja izgleda gnjavim dijete, kad sam samo pratila šta mu je zanimljivo? U čemu je razlika između tih slova i recimo znakova na automobilima? Niko ne kaže da je zadiranje u djetinjstvo kad to naučiš dijete. A gomila djece to uči, baš vole to.

Ja sam u svom kratkom roditeljskom stažu uvidjela da oni vole da ih nešto naučiš, pa šta god da je.

Neki dan trogodišnje dijete moje prijateljice odgovara njoj na pitanje – Šta je rekao Nil Amstrong kad je zakoračio na mjesec? Sav važan on odgovara – Ovo je maji kojak za toeka a vejiki za toetantvo. Smijemo se, bravo! Neko bi se sad isprenemagao i kritikovao kako nisu to stvari za djecu, kako je to iskompleksirana mama koja dijete uči takve stvari. Ja bih rado da pitam tog nekog, a šta je razlika između toga i npr. pitanja – Bako, bakice, a što će ti tako veliki zubi? U riječi čovječanstvo? Hmm… Evo jedan primjer, legendarna dječja pjesmica

Điha, điha četir noge

Sve četiri KRUTE

……..

UZDE od kanapa

BIČ… od očeva PREBIJENA štapa

RAGO jedna…

Malac je volio tu pjesmicu. Velikim slovima sam napisala riječi koje sam morala objasniti, krute noge mislim da ni sad ne konta. Ali eto, to je fino da dijete zna a nešto drugo je maltretiranje?

Ne opterećujem dijete sa slovima – mi je totalno foliranje, jer taj ko to kaže možda baš ganja dijete da nauči imena svih igrača Zvijezde, Partizana ili nešto takvo slično. Nešto što ne muti radost djetinjstva, kao ta strašna slova!

Галерија

Ko se boji likovnog još?

Jeste li voljeli likovno u osnovnoj školi? Ne? Nije vam išlo to od ruke? Hmm… Ni ono jednom kad ste napravili nešto posebno pa ponosno donijeli roditeljima da pokažete? Nije vam se nikad to desilo? Hmm hmm.. Onda je moguće da nije do vas nego do vašeg nastavnika likovnog.

Neki dan ja htjela da skidamo sa zida u školi pano posvećen uskrsu, pa mi bi žao da ode u zaborav tek tako. Sjetila se kako su djeca bila zadovoljna svojim radovima, neki su pravo uživali. Fotografisala sam ih. Prosto moram da podijelim, ipak je moj blog moj brlog.

Nego, sad se ja nešto zapitah – a kako to da se tako lako mi odrasli odreknemo tih sitnih zadovoljstava koje donosi kreativni rad? Ili ja griješim, ljudima to nije zadovoljstvo i ne mare za to? Naše potrebe su hrana, odmor, druženje? Sportom se bavimo samo kad primjetimo da nam dijelovi vise? Ni to ne vidimo kao potrebu našeg organizna.

Kreativnosti ni za lijeka. Mislimo da je bezveze gubiti vrijeme, nema od toga nikakve vajde? A zašto onda djeci to treba?

Ja mislim da bi mnogi uživali da su s nama šarali jaja (6. razred imao temu ornament) ili pravili ovaj crno-šareni krug (7.razred imao temu osnovne i izvedene boje pa smo Osvaldovom krugu dali novo ruho).

Give me a break!

Zadnjih dana ja bila nešto smooorenaaaa. Sve mi teško, ustati iz kreveta, šta za doručak pitanje teško kao da je biti ili ne biti, ne da mi se sa djecom vani… ništa mi se ne da.  A oni kao ajkulice koje su osjetile svežu krv nasrnuli na mene, ne daju mira sekunde.

Ma šta mi je, pa još juče sam bila kao mašina! Ustaj, čaj, limun, spakuj, vrtić, posao, mesnica, ručak, djeca, hrani, vani dok se boje ne istope i ne padnemo s nogu ravno u krevet. Baš sam bila zadovoljna kako dobro funkcionišemo, nas troje, djeca i ja.

Jes, to mi je. Bio tata pa otišao, a ja mislila da ću, ako se prebacim u brzinu „200 na sat“, ovaj put pobjeći tom osjećaju da mi nešto, neko, fali. Svaki put tako. Srećom ne traje duže od par dana. Evo već 8 mjeseci tako živimo, on radi daleko i dolazi jednom mjesečno.

Ali ovaj put me stvarno drmnulo. Počela da se nerviram. Daj pustite me bar suđe da sredim… usisam… prozor operem, moram i to nekad majku mu, ne mogu samo u vas da gledam! Gledam sebe kako galamim, a ja znam da to ne valja! Ne iz nekih pravilno-roditeljskih razloga, nego što znam da od toga samo gore. Udahni duboko i zamisli da su pred tobom tuđa djeca, a s tuđima moraš fino – metoda koju inače koristim u kriznim momentima smanjene strpljivosti, i koja funkcioniše, a sad sam je zaboravila. Ma obuvaj te papuče kad ti kažem, zato što ti ja kažem!!

Stress-mom-and-2-kids  Uhh, treba mi odmor od djece, definitivno! Pa stvarno, gdje je ovo normalno, ne imati predaha nikad nikad… I kad račune plaćam, i kad u nabavku idem, i kad se kupam, i kad kenjam, i kad hoću krišom ferrero da pojedem (neću valjda njima davati ferrero!).. Uvijek su tu, ni ferrero mi ne daju.

Ajoj jes mi žao što nisam otišla na onu promociju knjige „Satovi u majčinoj sobi“, baš sam željela. A znala sam da bi ona plakala i da bi babi i dedi bilo naporno da ih čuvaju oboje. I sve tako propuštam – kumin rođendan, sestrin rođendan, krštenje djeteta druge kume, brojna otvaranja izložbi… Daleko mi sve, čuvanje bi trajalo, 2 sata vožnje plus tamo bar sat… A kad ih vodim, tj. plačkivicu, onda mi put prođe u visokim frekvencijama njene vriske, pa mi naporno i to.

I tako, štedim djecu, štedim babu&dedu, samo sebe ne štedim. I bogamu, pogledam se u ogledalo i vidim da izgaram i da neće na dobro izaći. Pomislim – e sad ću ih odvesti u vrtić i onaj dan koji mi je neradni, moram malo sebi da dođem (radim 3 dana sedmično). Dođe ponedeljak, a meni žao da ona plače, da se ne ishodaju vani, i ne odvedem ih. I utorak isto. I sledeće sedmice opet isto. Ma sutra ću 100% da ih vodim, sad mi stvaaarno treba. Tu noć ona dobije temperaturicu, i pade vrtić u vodu, a ja se bila baš naoštrila.

Nešto oko 3 a.m. je bilo kad sam skontala da je vruća. Tiho u drugu sobu, mjeri temperaturu, sirup, umivaj, rashlađuj, doji, umivaj. Polako počinje da djeluje sirup, ona se umirila u mom naručju, toplota njenog lica mi grije prsa. Ljuljuškam je lagano, zastala u gašenju svjetala po stanu. Između prostorija, prostora, pauza u vremenu, više ne znam da li sam previše pospana da stojim ili sam se previše razbudila da spavam. Gegamo se, a meni lijepooo.

Preplavili me njena toplota i osjećaj čiste sreće. Apsolutno uživanje u tom malom biću koje prijeti da me pojede (a i jede me redovno). I znam, nema mi pomoći. Ja sam pečena, gotova, kapitulirala.

Da, ja sam ta užasna žena koja samo za djecu zna, kojoj je život stao. Dosadna mama. Koja hoda rasčupana i prepada djevojke. (Što su majke tako zapuštene!) Koja ne ide na rođendan najdivnijoj kumi na svijetu, da ne bi djeca plakala. I još dugo ću da propuštam mnoge stvari.

Ja ću nastaviti da kukam kako ne volim to, ali strašna istina je da nisam nikad bila srećnija, mirnija, zadovoljnija, nego otkad imam djecu. Sve ostalo su trice.

happy mom and kids walking in woods

Važno jedino da kuma razumije. :*

Porodica – tata, tata i djeca?!

Skoro meni bila godišnjica braka, i za tu posebnu priliku naš saboter br. 1 se odlučio na temperaturu i inhalacije kao metod kvarenja maminog i tatinog bijega. Mogli smo sebi priuštiti jedino specijalno fotkanje, čija se specijalnost ogleda u tome što smo eto napravili zajedničku fotografiju. Potpuno običnu, u kućnom izdanju. Malo sam je pošarala, slavljenički. Ne odoljeh da ne okačim to na fb. Bila simpa, brzi pljusak lajkova.

Zato što smo mi bili slatki? Zato što sam je ja simpatično pošarala? Oboje vjerovatno? Hmm… Mi nismo ništ’ posebno, jedno čeljade plače, hoće fotoaparat, drugo blijedo, tmurno. bolesno. A pošarancija na nivou djeteta od 6 godina.

Nego, PORODICA jednostavno mami sviđanje. Pa nije džabe to toliko korišteno u reklamama. Od čokoladice, deterdženta, do automobila, nema šta sve neće pokušati da eksploatiše taj utisak koji porodica ostavlja na ljude.

Nekoliko dana kasnije čitam o tome kako u Irskoj novim zakonom dozvoljeno usvajanje djece homoseksualcima. Padne mi na pamet ona moja porodična fotografija, pomislim – kako bi prošla sa lajkovima da su na njoj bili dva muškarca i njihova djeca? Huuh, teško bi to kod nas „prošlo“, kontam… Zrno podrške i more osuda, eto šta bi dobili, 100%.

Kako nefer!!

Ovakvi su, onakvi su… Pokvariće djecu..! Ma ima li tu zrna istine – ne dati djecu na usvajanje homoseksualnim parovima zato što to ne bi bilo dobro za njih, djecu? Ili je ipak zato što ne bi bilo dobro za njih, pedere? Te užasne ljude koji se usuđuju da, osim što su drugačiji u seksualnoj orjentaciji, to slobodno i pokažu? I ne samo pokažu već, ni manje ni više, hoće i oni da žive llijepo i udobno, kao i mi, koji smo zdravi i pravi u glavi, po pravdi Boga jedinoga, koji voli samo nas. Ako ih već ne možemo natjerati da se poklope i sakriju u mišju rupu, onda bar možemo da im ne damo da imaju ispunjen porodični život. Nek plate cijenu svog izbora!

Ja sam prvi put vidjela pedera, tad se to tako zvalo, dok sam još u srednju išla. Kod drugarice, donio nešto njenim starcima. Da nisam bila upozorena o kakvoj vrsti osobe je riječ bila bih spremna da se zacopam u njega momentalno. Visok, zgodan, u crnom kaputu… Tad mi nije bilo jasno, kako može tako normalno da izgleda a peder!

Kasnije, tokom faksa, vidjela sam da ih ima svakojakih, kao što i nas „pravaša“ ima raznih. Nego bih izdvojila jednog, s kojim sam se družila neko vrijeme, dok nam se putevi nisu razišli. Bio mi je jako drag. Nije bitno kakav je, hoću da kažem da se odselio u inostranstvo. Oženjen je! Ura za njega! Ura za njega što se bori za „normalan“ život. Jednom smo se čuli, zezali se oko toga kako smo oboje postali domaćice. Zvuči poprilično normalno, ne?

Ne znam da li on želi jednog dana usvajati djecu. Ali ako bude želio, ja ne vidim ni jedan normalan razlog zašto on i njegov partner ne bi bili dobri odgajatelji nekom djetetu, ili djeci, koji su bez roditelja. Zar može djetetu biti bolje u domu za nezbrinutu djecu?! Navodno se ljudi plaše da bi djeca bila preizložena tom izopačenom uticaju, pa tako i sama pasti u blud? Postoje razne teorije i mišljenja.

Ja samo znam, da kojim slučajem sutra moja djeca ostanu bez ikog svog (gluvo bilo!), ja bih više voljela da ih usvoji homoseksualni par nego da odrastaju u domu. 

BRAVO IRSKA!!!

h_Were_a_gay_and_happy_family_wagon

p.s. Ako neko misli da ima dovoljno „normalnih“ parova koji žele usvajati djecu, evo jedan podatak – znam čovjeka koji je usvojio dijete od 2 godine nakon što je čuo da ga je 120 porodica odbilo! 120 „normalnih“ porodica koje čekaju savršeno dijete…