Make-(me)-up

Nekada davno, dok sam bila mlada, jedan tip u kafani mi je rekao: „Ti misliš da si bolja od drugih djevojaka zato što se ne šminkaš“. Priča nije imala nikakve veze sa temom djevojaka ili šminke uopšte, već je to bila njegova dijagnoza mene i mog stava. Toliko me to začudilo, da mi se urezalo u pamćenje.

Da, ne šminkam se. Ali nikad mi nije padalo na pamet da je bolje ili gore šminkati se. Jednostavno, stvar sklonosti, izbora.

Čak, mogu reći, da sam se uvijek divila djevojkama koje su znale fino da se šminkaju. Ne samo što su znale da se uljepšaju, nego i zato što su umjele da mijenjaju izgled… Sad je vamp, sad je nježni cvijet, sad casual, pa cool… Zanimljivo mi to, nekad se prosto oduševim.

Ali, kad se radi o meni, nikad nisam mogla da se nakanim da i ja ovladam vještinom. Ono, probala par puta, nije mi se svidjelo, vidjela da nemam pojma šta radim i odustala. Ponekad, drugarica bi me našminkala i ja bih opet odlučila da je vrijeme da naučim, ovaj put ću kupiti sebi sve što treba… I odmah bih, opet, zaboravljala na to. Jednostavno, nije me zanimalo.

Kako godine prolaze, sve više mi se dešava da se zbog nešminkanja osjetim pomalo inferiorno. Uglavnom ne mislim o tome, ali ponekad me strefi. Npr. na poslu kad vidim kako su sve kolegice fine, uljudne. Šta znam, ta šminka im nekako daje profesionalniji izgled. Pomislim koliko ja neozbiljno djelujem sa svojim konjskim repom i podočnjacima.

Ili npr. u specijalnim prilikama, kao evo neki dan, svadba.

Nije da ja nemam ništa od šminke, imam – sjećam se da sam za 8. mart dobila neki bon iz CM-a pa sam kupila, čak sam i doplaćivala. I kupila sam od poznanice koja prodaje Avon kozmetiku neki kreon. Ali gdje je to meni, bog-te-pit’o… Ne sjećam se ni da sam isprobala išta od toga.

I tako, svadba. Okupili se kod mladoženje, pa po mladu. Tamo već vidim da su svi lijepi samo ja nikakva, pa kod mlade u sobi mažem maskaru. Al’ ne smijem puno, zaboraviću pa ću razmazati. I rumenilo, ali čim sam izašla mali brat mi kaže da sam crvena pa ja brišem rukom.

Kasnije, na fešti, prekoputa mene sjede moje lijepe rodice, sa savršenim frizurama i šminkom. Ja gledam, i sve mi nešto tužno došlo, što i ja ne znam tako da se uredim.

Onda smo se zezale na račun toga koliko sam puta kao tražila da me nauče, pa nikako doći na časove. I znam i sad, neću učiniti ništa u tom smjeru. Ali zašto se onda loše osjećam?

Hmm… Da li su godine izloženosti napadnim reklamama kozmetičkih proizvoda uzele svoj danak? Da li su me konačno ubijedili da izgledati onako kako izgledam nije dovoljno, nije poželjno?  Možda je zato što sam starija, malo uvelija? Možda sam prije mislila da sam ljepša a sad mislim da mi treba uljepšavanje?

Nešto mi ovo zadnje „ne pije vode“, jer mislim da nema veze sa ljepotom. Znam ljepotice koje ne mogu do prodavnice bez šminke i znam prosječne djevojke koje ne mare za to.

Tako da mi ostaje ispiranje mozga kao glavni krivac za inferiorni osjećaj glede nešminkanja. Vjerovatno ima i toga da, uprkos hroničnoj neozbiljnosti, postajem uštogljenija, sklonija „društvenim normama“.

Ma, ispiranje mozga!

Jesam sada lijep?

Ali, ne mogu da se šminkam. Kad zamislim sebe kako mažem puder ili sjenku za oči, odmah mi iskaču slike onih muškaraca iz 18. vijeka što su bijelili lice i valjda mislili da je to nešto dobro. Ili npr. momenti iz neke serije o pogrebnicima, kako oni šminkaju mrtvace da budu rumeni i lijepi za otvoreni kovčeg. Morbidno. Glupo, znam.

Malo sam revoltirana što je to kao neki standard, ako si žensko, moraš da se razumiješ u šminku. Drugačije nije ženstveno?

E pa ja se uopšte ne osjećam neženstveno. Žena sam, a to je valjda ženstvenije nego šminka?

Šta su te djevojke umislile, da su ravnopravne?!

Imam 8 godina mlađeg brata, pa preko njega i nekoliko njegovih drugara na fb-u. Tako ponekad vidim kakvo je javno mnijenje tih omladinaca. Danas vidjeh nešto i naljutih se.

Jedna djevojka pište status kako se družila sa nekim Rusima koji su se podsmijavali Banjaluci. Zašto? Između ostalog, a i kao glavni razlog njenog pisanja, navodi se to što su, po njihovoj priči, djevojke lake, „prodaju se“ za par pića i šmekersku priču, pogotovo kad su stranci u pitanju.

Ova koja piše je eto tužna i razočarana. Objašnjava „da nisu sve takve„, ima i poštenih! I obrazovanih! Komentari su isto u tom fazonu – Jadne mi fine djevojke, kad nas one tako sramote!

…………………………….

E moje vi poštene djevojke!! Dok god vama budu ok muškarci koji uz pomoć pića dolaze do pica, traže laki seks bez obaveza po klubovima, a djevojke koje to isto rade su vam kurve i sramota ženskog roda, ne piše vam se dobro!

Takav anti-feminizam čini vas mnogo nazadnijima od tih, kao ih nazovate, lakih cura. Ne želim komentrarisati njihovo ponašanje, ali vidim da se ništa ne razlikuje od ponašanja muškaraca tog soja. Kakvo god da je, rame uz rame su sa muškarcima. Jeftino ali i jednako. Ako ne osuđuješ njega, kako možeš osuditi nju?

Vi, fine djevojke, kao da ste nesvjesne u kakvom muškom društvu živite, podrivajte još više svoj status. Pravdajte se i učestvujte sa muškarcima u omalovažavanju djevojaka koje dijele muški stav prema seksu. Jer, znamo to svi odvajkada, muškarac je frajer, a žena je kurva. 

Do đavola, do kad više? Generacije prolaze, a svijest ostaje na istom nivou? Nema napretka, zatucane su i ove nove generacije.

Slučaj: Bidermajer

Bila na svadbi. Klasičnoj. Vjenčanica. Crkva. Sve divno, svi lijepi i veseli. Bidermajer. BACANJE BIDERMAJERA! Odjednom natezanje, neće cure da hvataju. Srećom ne sve, i to fino prođe, ali eto meni teme za blog.

Pa majku mu, zar je to toliko strašno, toliko odbojno, nepoželjno, šta li..?

Ma razumijem ja, legitimno je negodovanje oko ovog običaja. Svi smo viđali pomahnitale udavače koje se ne libe gurati i čupati za taj bidermajer. Užas! Jeste, i totalno je anti-feministički da se tako izlože neudate djevojke, kao rasplodne junice. A najgore je što se smatra da treba da se vesele što će i njih eto strefiti ta sreća najveća, udaće se jednog dana ako uhvate buket.

Međutim… To su sve razlozi koji dolaze spolja, zbog drugih. Kako se to tumači, ko će da gleda… Samim time što ne učestvujemo, pridajemo činu određenu važnost. Kao da je bitno! Ne, ja ne razmišljam o udaji pa neću ni da ga hvatam, jer to bi značilo da zapravo hoću da hvatam muža?!

Sjećam se sebe dok sam djevojka bila – stajanje u grupici hvatačica sa blagim osjećajem sramote i čekanje da se završi.

Preživjela bez posljedica. Čak se i udala, a nikad nisam uhvatila buket. Ne bih znala da ima išta pozitivno u tome što sam stajala tamo, da nisam i ja jednog dana bacala bidermajer.

Nije to lako, treba pogoditi ciljanu grupu. Možda ne bi bilo loše privježbati par puta prije...

Nije to lako, treba pogoditi ciljanu grupu. Možda ne bi bilo loše provježbati par puta prije…

Kod mene nije bila svadba, malo vjenčanje uz srećnu okolnost da je bilo 5 cura. Sve su junački izašle na crtu. Bilo je tako opušteno, veselo. Smijale smo se, šalile. Slikale se. Meni bilo baš zabavno da se igram mlade. Bilo bi mi bezveze da nisu htjele da hvataju moj buket, raspoloženje sigurno ne bi bilo tako dobro.

Nije to ništa posebno, ali čin bacanja buketa odiše pozitivom. Obična igrica. Zašto ne učestvovati?

Djevojka koja se udaje, mlada, proživljava važan momenat. Taj buket je možda samo ukras, ali vjerovatno joj je bio baš drag dok ga je stiskala ne znajući šta sa rukama tokom ceremonije.

Posao obavljen, tremica popušta, vrijeme za veselje. Bidermajer u vezduh, kao simbol opraštanja sa djevojaštvom. A ono tamo, niko da ga dočeka?  Onih par koje hvataju su kao jadnice koje ne cijene sebe dovoljno, dok su ove po ćoškovima dostojanstvene? Pih!

Razumijem samo one koje kad budu bile mlade neće ni same bacati buket. Jer, kako je ok da ne ispoštuješ mladu koja to radi, a onda ti uradiš upravo to, što navodno ne voliš, drugim djevojkama?

Stvarno ne kontam šta ima tu da se voli ili ne voli. Traje minut maksimalno.U najboljem slučaju uhvatićeš i imaćeš par dana jako lijep buket cvijeća, u najgorem nećeš ništa dobiti. Čujem da ih ima i vještačkih, u tom slučaju možete to pokloniti nekim djevojčicama da se igraju, sigurno bi im se svidjelo.

S moje, udate, tačke gledišta, to djeluje kao dobra zabava. Vjerujem da mnogima postane smiješno što su se snebivale oko toga, kad više ne budu materijal za hvatačice.