Fama zvana Dojenje – Muzare vs. Sebične mame. Ko tu diže prašinu i zbog čega?

Žene su oduvijek dojile bebe. I dohranjivale. Davale drugim ženama da ih doje. Hranile. Ali nikad kao danas to nije izazivalo polemike, čak otvoreni rat, pogotovo na internetu, kad se dotakne ta tema. Spominju se loše i sebične majke, spominje se izigravanje paćenica, svašta se spominje… Veliko nerazumijevanje vlada među zagovornicima dojenja i onima koji to nisu.

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

U čemu je stvar?

Dolazak bebe u vaš život donosi i miješanje (zabadanje nosa) ljudi iz okoline sa kakvim se nikad ranije niste sreli. Nikad vam ranije niko nije solio pamet o tome šta treba da jedete, kako šta da radite… A sad, odjednom, od mame, svekrve, komšinice, slučajnog prolaznika na ulici, svi imaju nešto da vam objašnjavaju. Svi znaju najbolje, tj. bolje od vas, mame početnice, šta je najbolje za vaše dijete. Znaju bolje nego vi i kad mu je vruće i kad je gladno i kad mu je hladno… To mnooogo iritira.

U takvim uslovima prag tolerancije jednostavno mora malo da opadne. Podigne se neki gard. I zato, kad se dođe do osjetljive teme dojenja, obično se i ne pokušava razumjeti šta ona druga strana želi reći, nego se odmah prelazi u napad.

 

Ženi koja doji čini se da pripada nekoj ugroženoj vrsti, kao panda ili nešto slično, da ne kažemo da ima i onih kojima djeluje kao da su slučajno preživjeli obik dinosaurusa. Davno trebalo da izumre a eto nije i sad joj se svi čude a po malo i zaziru. Kako znaš da je bebi to bilo dovoljno mlijeka? – po podoju. Gladan je? – čim zaplače. Skoro svakodnevno šikaniranje takvim pitanjima i različitim komentarima o kvalitetu njene ishrane kod prvi-put-mame stvara utisak da je njena sposobnost da nahrani bebu u najmanju ruku sumnjiva. Velika lupa i znak pitanja joj lebde nad glavom, odnosno dojkama. Ona se u nevjerici i sve većoj rezignaciji pita – Kakav je ovo control-freak svijet oko mene? Još im samo fali da počnu vagati iskorištene pelene, uvedu mjerač potrošnje kalorija (neke bebe su živahnije od drugih) ili takvo nešto robotično.

U takvom okruženju ona se sa drugim majkama dojiljama prepoznaje kao saborac u borbi za neki normalan i prirodan svijet. Od obične dojilje ona postaje zagovornik dojenja. Čini joj se da dojenje gubi bitku sa ovim brzim vremenom, kad nam velike kompanije i njihove reklame diktiraju način života. Čini joj se da su mame i bebe postale odviše lak potrošaški plijen. 

Zato ona koristi svaku priliku koju ima da kaže koju riječ za podršku dojenju. Ponekad i gdje ne treba, jer…

 

Ženi koja ne doji djeluje kao da je mnogi prezrivo gledaju, smatraju je sebičnom – misli samo na sebe, nije se dovoljno potrudila da svom djetetu obezbijedi najbolju i najzdraviju hranu. Neće da se muči gospođa pa uzela flašicu.  Ako ne to, onda bar ima utješnu titulu – neuspješna mama. Zakazala je. Pričaju im o vezivanju imeđu mame i bebe tokom dojenja. Naravno da niko ne želi da implicira da njihovim bebama nešto fali, neee! Samo kažu, eto… Pa i na kutijama adaptiranog mlijeka za bebe fino piše da je dojenje najzdravije.

Ako je okružena takvim bockajućim komentarima, pogotovo ako dolaze od kakve mame koja doji a pri tome se nezdravo hrani, možda čak i puši, onda mama-nedoilja dobija jako negativan stav prema svakoj priči o dojenju. Netrpeljivost. Zagovornike dojenja doživljava kao one koji žele da joj nabiju na nos da nije dovoljno dobra. Mama, a nedovoljno mama!  Stvarno, kako se usuđuju?!

Zato ona ne može a da ne reaguje na situacije gdje se dojenje veliča. Ona ima potrebu da kaže i dokaže da je to pretjerivanje, da žene koje govore da su uspjele uprkos poteškoćama izigravaju paćenice, majke nad majkama. Od obične mame nedojilje one postaju zagovornici nedojenja. 

……..

Ono što je tužno u ovom haosu je činjenica da se rasprava vodi uglavnom između žena koje su prošle neku vrstu borbe – onima koje su se namučile sa dojenjem i uspjele, i onih kojima nije bilo svejedno što su morale da posegnu za flašicom.

Žena koja je lako uspostavila dojenje nema potrebu da nekom objašnjava da se to može izvesti ako ima upornosti i stručnog savjeta. Zna da je kod nje sve išlo kao podmazano i ni sama ne zna šta savjetovati nekome čija beba stalno plače. Njoj prvoj se čini da je „beba gladna“.

Ženu koja je samovoljno odlučila da se ne bakće sa dojenjem ne dotiču komentari o veličanstvenom dojenju. Ona je raskrstila to sama sa sobom i ne upušta se u rasprave.

I tako nam ostaju one koje su se borile do iscrpljenosti sa svojim dojkama, sa bebom, sa okolinom, da bi mlijeko poteklo kako treba, i one koje su prošle sličnu takvu borbu, ako ne i znojniju, prije nego što su „presušile“.

Željele su isto a završile na suprotnim polovima, zaraćenim stranama one bitke koja se ne zove dojenje ili nedojenje, nego ljubav i briga o novorođenčetu. A tu smo svi jednaki, zar ne?

 

 

Žena, majka, životinja

Čovjek jeste društveno biće. Toliko, da lako zaboravi da je i još nešto – da je, zajedno sa svim drugim bićima, dio prirode.

Jednu ženu, ta spoznaja nikad ne dohvati tako snažno kao kad zatrudni. Onog momenta kad sazna da je u drugom stanju, buka civilizacije se prebacuje na neku frekvenciju koja se slabo očitava. Tijelo postaje centar sopstvenog univerzuma.

Tijelo, koje ti je ranije služilo kao prevozno sredstvo, kao avatar za prikazivanje društvu, sada osluškuješ, paziš i maziš. Obraćaš pažnju na hranu koju mu daješ. Strijepiš nad stvarima koje su se prije podrazumijevale. Posteješ svjesna delikatnosti sopstvene biologije.

Odjednom, ti si jedno sa majkom prirodom. Odjednom, ti si majka priroda. Diviš se i čudiš se.

A šta kad mladunče izađe na svjetlost dana, kad se presiječe pupčana vrpca? Tada se kod žene bude instinkti prirode, isti oni kao kod životinja, za brigu o potomstvu.

Nekad nam prisjedne ovo poređenje, pogotovo onda kada otac mladunaca pokaže sličnost sa očevima iz životinjskog svijeta, kad se podrazumijeva da je isključivo mamino da se bavi djecom a on da ide u lov i šetka po kraju. Među njima ima izuzetaka isto onoliko koliko i među životinjskim vrstama ima onih kod kojih se očevi brinu o prinovi.

Ipak, htjele ne htjele, moramo priznati da se upravo tada, po dolasku bebe, najviše pokazuje naša „životinjska“ priroda.

Navodno, majka-pas toliko ne voli da joj neko dira mladunce da čak može i da ih odbaci ako na nekome osjeti tuđi miris. Majka-žena uopšte nije daleko od ovoga. Neće odbaciti bebu, ali onaj ko je puno dira sigurno neće dobiti najljubazniji tretman.

https://www.pinterest.com/pin/551761391821767454/Mnoge paralele se mogu pronaći između majčinstva žene i životinjskih vrsta, pogotovo između određenih tipova majki i određenih životinja. Oni koji se bave životinjama tvrde da je i kod njih to individualno, ali npr. među gorilama se ne može naći primjer „loše majke“. Ona doji mladunče 3-4 godine, ono spava s njom do svoje 6. godine. Znamo takvih brižnih majki i među ženama, zar ne? Ženke hijene su navodno agresivne i liče na mužjake upravo zato što jako dugo moraju da štite svoje potomke. Među ženama, možda možemo da ih uporedimo sa onima koje su prolazile kroz teške okolnosti i morale da se grčevito bore za svoju djecu.

Kod nas postoji bogato sujevjerje vezano za novorođenče i porodilju je . Npr., žena ne smije nikuda da hoda 40 dana po porođaju, može navući nesreću. Ne valja gledati u malu bebu da se ne urekne, a pošto mnogi ne poštuju, tu je vjerovanje da beba treba da nosi crveni povez oko ruke da se zaštiti od uroka. Da se bebin veš ne ostavlja vani preko noći, može nečastivi da ga zaposjedne…

Mnogo ih ima, i jednoj ženi koja se tek porodila sve to djeluje kao ogromna količina gluposti i prosto ne može da vjeruje da u današnje vrijeme takve priče još žive.

Ali, kad se malo bolje porazmisli, možda taj stari narod nije tek tako izmišljao ta pravila, nego i ima neke mudrosti u tome?

Gledanje, a zatim i diranje male bebe, se smatra potencijalno urokljivim možda upravo zato da se ispoštuje majka. Jer, skoro ni jedna majka ne voli da joj diraju bebu. Postoji li ona koja može opušteno otići u drugu sobu ili okrenuti se da ne nadgleda koliko stručno dotična osoba drži bebu? Skoro svaka misli da samo ona to najbolje zna, a da svi drugi to rade nakaradno. Zar ne ličimo na životinje upravo zbog ove „posesivnosti“ prema bebama?

Dalje, i medicina kaže da 40 dana traje oporavak od porođaja, toliko treba materici da se vrati na svoje mjesto. Sama priroda nalaže da se poštuje taj period. Sujevjerje koje „zabranjuje“ ženi da se vuca, zapravo joj daje pravo da miruje i pomogne svom tijelu u oporavku. Može se čak pretpostaviti i da plačkive bebe potpomažu tom prirodnom procesu, jer tjeraju žene da dugo leže i doje. A dojenje isto potpomaže vraćanje materice.

Ali, isto kao što je civilizacija doprinijela da nam oslabe neki drugi instinkti i čula, tako možemo posvjedočiti da i ovaj „nagon“ za ležanjem sa bebom biva izignorisan u određenom broju slučajeva. Pojedine žene-majke kao da su otuđene od prirode i više vole da što prije izgledaju kao da ništa nije bilo, kao da se nisu porodile i žurno se vraćaju u tokove društvenog života, dok bebu čuva neko drugi sa flašicom. Nekad je ovo ponašanje pod prisilom, a nekad dobrovoljno.

Često se za majke čuje ono „žena-majka-kraljica“, izraz koji odaje priznanje ženi koja je malo skrenula sa puta, ugrozila svoj društveni status, svoj odmor, svoja prijateljstva, zarad brige o djeci. Kraljica je zato što radi nešto što je za pohvalu ali pomalo i nerazumno – Zašto joj to treba? A radi se o skretanju u životinjski svijet, otkrivanje beskrajne ljubavi i sreće u nečemu što razum ne može da pojmi. I zato je žena-majka-kraljica zapravo žena-majka-životinja.

Nemoj da dojiš!

Draga N_ _ _,

daleko si pa ne znam kako provodiš dane sa svojom bebicom. Nadam se da uživaš i da ne slušaš mnogo savjete oko toga kako i šta sa bebom – kupanje, povijanje, položaj kad spava itd… Znaš, ti savjeti se mijenjaju svakih 20 godina, pa i manje, a ljudi i bebica je bilo od pamtivjeka. Nekako smo preživjeli do sad. Slušaj svoju intuiciju, jedino tako možeš biti zadovoljna, a zadovoljna mama je sve što treba jednoj bebi.

Ja, molim-te-lijepo, mama sa stažom od evo tačno tri godine na današnji dan, ipak ne mogu da ispoštujem kulturu nezadiranja u tvoj lonac, tj. čime hraniš bebu. Znam da je to nekulturno, naporno, čak odbojno, ali se usuđujem jer smo dovoljno bliske, pa ćeš mi oprostiti valjda… :*

Elem, htjela sam ti reći ovo: NEMOJ DA DOJIŠ! Šta će ti to?!

Dojenje je precjenjeno, naučne studije rađene na blizancima to dokazuju. (http://researchnews.osu.edu/archive/sibbreast.htm)

Formula je jednako dobra za bebu, a neuporedivo je jednostavnije tako. Ti ćeš jednako da voliš, paziš i maziš bebu, dojila je ili ne.

A dojenje ti može biti prava noćna mora.

Čovječe, ja sam morala prvih mjesec dana da preležim sa bebom, samo prebacivala s jedne na drugu sisu, ucrvala sam se. Joj bilo vruće, sva znojava, mlijeko curi… Istuširam se, a ono krene u mlazevima da lije niz mene. Familija dolazila, a ja sva na izvol’te, fuj. Sreća da tad nisam bila u toku, nisam znala kako je to debilno. Tek sam kasnije vidjela kako žene fino daju bebi flašicu sa formulom, ona spava satima, mlijeko se fino smanji na neku ok količinu, ponekad podojiš i super. Možda uspiješ tako i da ti samo nestane, da i ne moraš tražiti od doktora one tabletice za prekid.

Možete odmah sa društvom na kaficu, ma može šta god, ne moraš ti stalno biti sa bebom. Bilo ko joj može dati flašicu – neprocjenljivo! Ja sam ti bila izludila od te vezanosti, ma prosto sam mrzila muža kad ode nekad na kafu poslije posla. On može a ja ne!! Uh! Valjda treba da se solidariše.

Kasnije, nema kakvih nije bilo situacija da šizneš od dojenja. Te bebare se navuku na siku, nije njima to samo zbog mlijeka, i onda hoće da im glumiš dudu.

Pazi majke ti ovu situaciju. Fotkala se za CaraDara-inu Školu za dresuru cura

multitasking dojenje

Kome ovo treba u životu?!

Ma morala sam da dojim i na wc šolji, ajd što kad kakim, ali mijenjanje uloška je stvarno bilo iritantno. Huuh, nema gdje me nisu safatavali, silovanje sise, bukvalno. U kafiću, u parkiću, u šetnji, u muškom društvu… Sreća pa sam imala onu sling maramu, kad vidim da je nepovoljna situacija, tu ih sakrijem pa se ne vidi.

Znaš, nekima smeta da vide dojenje.

Ti možda naivno misliš da se isfuravanje sise u javnosti smatra za nešto seksi, pa odatle problem. Moja ti, kad se radi o dojenju, nekima se to čak i gadi. Ne znam da li je do toga što se doživljava da sisa inače služi muškoj pohoti, a sisa koja doji izgleda kao da je promjenila vjeru, poklonila se drugom bogu – bebi, a ne muškarcu. Ili je možda što ljude to podsjeća na našu životinjsku prošlost, kad smo bili dio prirode, kao kakve čimpanze, koze ili bilo kakva druga živuljka – sisar.

Mislim, čovjek se izdigao iznad toga. Mi imamo inteligenciju. Naučili smo kako unaprijediti tu situaciju. Što da ne koristimo blagodeti koje donosi društvo i njegovi proizvodi? Adaptirano mlijeko je sjajna stvar. Jest’ da košta, ali to ti je kao da slobodu kupuješ. Sloboda nikad nije skupa.

Nemoj biti seljanka k’o ja, ne mogu nigdje da mrdnem od djeteta. Nije ni beba više, skoro 17 punih mjeseci ima, a još me cijedi, ne posustaje. Ma nije mi više ni to što doji, već što dok to radi rukom čapa drugu bradavicu, stvarno boli. Bukvalno se borimo, ja guram ruku, ona vraća i ljuti se. A koliko su me još puta ujedali, i ona i brat joj, uhh..!

Ma mazohizam, to ti je to. A pomalo i sadizam – mučiš dijete da sebi navlači malo po malo mlijeka umjesto da ga nahraniš fino flašicom i mirna Bosna. Bar znaš je li jeo, koliko je jeo i to, a ne da budeš u stalnom preispitivanju je li mu bilo dovoljno.

Nemoj da dojiš! Šta će ti to!

Nećeš valjda ovako da završiš?!

Sad se ti možda pitaš – a što onda ja to radim? Pa ne znam, kako da ti kažem… Ako ti kažem, rizikujem da i ti htjedneš to, da dojiš.

Jeste, ima tu nešto što ti nisam rekla. Ali to ćeš i sama shvatiti ako poželiš da dojiš, bez obzira da li ti uspije ili ne.

Nekad se i to desi, namučiš se kao konj a ništa od te ljubavi. Agoniju žene proživljavaju.

A ako ne budeš željela da dojiš, e onda bolje da ti to i ne pričam, bolje je tako, da ne znaš šta propuštaš.

Ljubim te puno, a bebaru još više!  

p.s. De majke ti, ako budeš dojila, pazi da ti ne grize bradavicu, em će užasno da te boli, em neće ništa izvući-navući. Gurni mu prst među desni, izvuci siku i ponovo. Mora da uhvati kako treba, široko. Nemoj brzo da mijenjaš strane, bar 20 min nek vuče jednu. I ako ti djeluje da nema ništa, nema veze, to samo krene odjednom… Refleks otpuštanja, ma naučićeš već sve i sama.

Foto preuzeta sa http://www.dailymail.co.uk/femail/article-26o da28142/Would-eat-toilet-Powerful-new-ad-series-shows-nursing-mothers-confined-bathroom-stalls-bid-break-taboo-public-breastfeeding.html