Nacija jedinaca 1. dio

Kod nas nema mnogo jedinaca, bar ih prije nije bilo. Sad se to polako mijenja. Ali i dalje se smatra da jedincima nešto fali i zato su i dalje porodice sa jednim djetetom izložene čestim komentarima tipa „šta čekate“, „kad će drugo“ i sl. Odrasle jedinke vrste jedinac su naravno različite individue i teško se može generalizovati kako se oni osjećaju povodom ove teme, ali čini mi se da kao roditelji radije biraju da imaju više od jednog djeteta. To možda ipak govori o tome šta misle da li im nešto fali.

Stvar je u tome da su oni odrasli u okruženju gdje su većina njihovih vršnjaka imali brata ili sestru, ili oboje. Ne možeš žaliti za onim čega nemaš, ali i te kako je lako željeti da imaš ono što većina ima. A postoji jedno mjesto, iza sedam gora i sedam mora, gdje su jedinci zavladali. Da, bio je to strašni zakon koji je 1979. naredio da porodice smiju imati samo jedno dijete. Znate, Kina i njena politika jednog djeteta.                             One-child-policy

Ja sam imala sreću da za vrijeme fakulteta provedem neko vrijeme tamo. Mnogo mi je bilo zanimljivo, jezik me oduševio, ali i poslije godinu dana stanovanja u kampusu vrlo malo Kineza studenata sam upoznala, a sprijateljila se tek sa njih par. Ni to nije bilo bog zna kakvo druženje, mada mi se jedna djevojka jako dopala, ali eto ona je bila jednostavno prezauzeta.

U čemu je stvar? Prvo, zato što smo se mi u Domu za strane studente vrlo brzo uortačili pa nismo imali potrebu za više ljudi. Međutim, svi smo tu bili zbog kineskog i željeli smo da nađemo drugare Kineze koji bi nas uvukli u lokalno društvo, tako bi nam bilo i lakše i zanimljivije da učimo jezik. Pokušavali smo, ali nikako da kliknemo s njima.

Sjećam se kako je jedan tip doveo na žurku svoju novu djevojku Kineskinju. Predivna, lljepota za sjesti i pjesme pisati, ma i dan danas se sjećam utiska. Kažem ja: „Wauu, kako je lijepa!“ a on: „Jeste, ali previše je Kineskinja“(She’s too Chinese). Nisu dugo opstali.

Šta mu je to značilo? Šta se to nama nije sviđalo kod naših vršnjaka Kineza? Pa, nije lako definisati, ali nekako su nam bili kao roboti. Programirani. Sve se radi zato što to tako treba, a ono što se ne radi, ne radi se zato što tako ne treba. Nema spontanosti. Sjedim na nekoj drugoj žurci pored dvojice Kineza i baš pomislim kako je ovaj jedan neobičan, ima repić, kad već njegov drugar mi govori: „Znaš, on se bavi filmom, zato mora tako da se oblači i takvu frizuru da nosi“. Ajme majko!

Gomilu primjera još bih mogla da navedem, ali nema potrebe. Hoću da kažem da smo mi poslije nekog vremena to pripisali mentalitetu i pomirili se s tim. A onda, poslije još nekog vremena, počelo je da postaje jasno da to ima mnogo veze i s tim što su svi oni jedinci!! U takvoj mnogoljudnoj sredini vladaju malo žešći zakoni preživljavanja. Jedno je biti najbolji među par stotina, ali ‘adje budi najbolji među par hiljada, par desetina hiljada! A jedinac u majke mora biti najbolji, barem u smislu da najbolje iskoristi sopstvene potencijale.

I tako su mali Kinezi rasli u maksimalno iskorištenom i isplaniranom vremenu. Jedna drugarica nam je pričala kako nikad nije išla sa roditeljima na ljetovanje zato što je tokom ljeta pohađala razne kurseve, pripremne škole za ovo i ono. Dan iskorišten maksimalno, nema praznog hoda! Škola, jezik, instrument, sport i još 100 čuda.

..I da čovjek ostane (postane) normalan! Nema tog mentaliteta koji bi pomogao djeci da se izbore za samosvijest pored ovakvog tempa. To je taj problem koji je nas udaljavao od kolega Kineza, bili su nam kao djeca – Mama mi je rekla da budem dobar i ja sam dobar. I trebalo mi je vremena da dokučim da nije to mentalitet, već nedostatak iskustva, životnog iskustva.