Nemoj da dojiš!

Draga N_ _ _,

daleko si pa ne znam kako provodiš dane sa svojom bebicom. Nadam se da uživaš i da ne slušaš mnogo savjete oko toga kako i šta sa bebom – kupanje, povijanje, položaj kad spava itd… Znaš, ti savjeti se mijenjaju svakih 20 godina, pa i manje, a ljudi i bebica je bilo od pamtivjeka. Nekako smo preživjeli do sad. Slušaj svoju intuiciju, jedino tako možeš biti zadovoljna, a zadovoljna mama je sve što treba jednoj bebi.

Ja, molim-te-lijepo, mama sa stažom od evo tačno tri godine na današnji dan, ipak ne mogu da ispoštujem kulturu nezadiranja u tvoj lonac, tj. čime hraniš bebu. Znam da je to nekulturno, naporno, čak odbojno, ali se usuđujem jer smo dovoljno bliske, pa ćeš mi oprostiti valjda… :*

Elem, htjela sam ti reći ovo: NEMOJ DA DOJIŠ! Šta će ti to?!

Dojenje je precjenjeno, naučne studije rađene na blizancima to dokazuju. (http://researchnews.osu.edu/archive/sibbreast.htm)

Formula je jednako dobra za bebu, a neuporedivo je jednostavnije tako. Ti ćeš jednako da voliš, paziš i maziš bebu, dojila je ili ne.

A dojenje ti može biti prava noćna mora.

Čovječe, ja sam morala prvih mjesec dana da preležim sa bebom, samo prebacivala s jedne na drugu sisu, ucrvala sam se. Joj bilo vruće, sva znojava, mlijeko curi… Istuširam se, a ono krene u mlazevima da lije niz mene. Familija dolazila, a ja sva na izvol’te, fuj. Sreća da tad nisam bila u toku, nisam znala kako je to debilno. Tek sam kasnije vidjela kako žene fino daju bebi flašicu sa formulom, ona spava satima, mlijeko se fino smanji na neku ok količinu, ponekad podojiš i super. Možda uspiješ tako i da ti samo nestane, da i ne moraš tražiti od doktora one tabletice za prekid.

Možete odmah sa društvom na kaficu, ma može šta god, ne moraš ti stalno biti sa bebom. Bilo ko joj može dati flašicu – neprocjenljivo! Ja sam ti bila izludila od te vezanosti, ma prosto sam mrzila muža kad ode nekad na kafu poslije posla. On može a ja ne!! Uh! Valjda treba da se solidariše.

Kasnije, nema kakvih nije bilo situacija da šizneš od dojenja. Te bebare se navuku na siku, nije njima to samo zbog mlijeka, i onda hoće da im glumiš dudu.

Pazi majke ti ovu situaciju. Fotkala se za CaraDara-inu Školu za dresuru cura

multitasking dojenje

Kome ovo treba u životu?!

Ma morala sam da dojim i na wc šolji, ajd što kad kakim, ali mijenjanje uloška je stvarno bilo iritantno. Huuh, nema gdje me nisu safatavali, silovanje sise, bukvalno. U kafiću, u parkiću, u šetnji, u muškom društvu… Sreća pa sam imala onu sling maramu, kad vidim da je nepovoljna situacija, tu ih sakrijem pa se ne vidi.

Znaš, nekima smeta da vide dojenje.

Ti možda naivno misliš da se isfuravanje sise u javnosti smatra za nešto seksi, pa odatle problem. Moja ti, kad se radi o dojenju, nekima se to čak i gadi. Ne znam da li je do toga što se doživljava da sisa inače služi muškoj pohoti, a sisa koja doji izgleda kao da je promjenila vjeru, poklonila se drugom bogu – bebi, a ne muškarcu. Ili je možda što ljude to podsjeća na našu životinjsku prošlost, kad smo bili dio prirode, kao kakve čimpanze, koze ili bilo kakva druga živuljka – sisar.

Mislim, čovjek se izdigao iznad toga. Mi imamo inteligenciju. Naučili smo kako unaprijediti tu situaciju. Što da ne koristimo blagodeti koje donosi društvo i njegovi proizvodi? Adaptirano mlijeko je sjajna stvar. Jest’ da košta, ali to ti je kao da slobodu kupuješ. Sloboda nikad nije skupa.

Nemoj biti seljanka k’o ja, ne mogu nigdje da mrdnem od djeteta. Nije ni beba više, skoro 17 punih mjeseci ima, a još me cijedi, ne posustaje. Ma nije mi više ni to što doji, već što dok to radi rukom čapa drugu bradavicu, stvarno boli. Bukvalno se borimo, ja guram ruku, ona vraća i ljuti se. A koliko su me još puta ujedali, i ona i brat joj, uhh..!

Ma mazohizam, to ti je to. A pomalo i sadizam – mučiš dijete da sebi navlači malo po malo mlijeka umjesto da ga nahraniš fino flašicom i mirna Bosna. Bar znaš je li jeo, koliko je jeo i to, a ne da budeš u stalnom preispitivanju je li mu bilo dovoljno.

Nemoj da dojiš! Šta će ti to!

Nećeš valjda ovako da završiš?!

Sad se ti možda pitaš – a što onda ja to radim? Pa ne znam, kako da ti kažem… Ako ti kažem, rizikujem da i ti htjedneš to, da dojiš.

Jeste, ima tu nešto što ti nisam rekla. Ali to ćeš i sama shvatiti ako poželiš da dojiš, bez obzira da li ti uspije ili ne.

Nekad se i to desi, namučiš se kao konj a ništa od te ljubavi. Agoniju žene proživljavaju.

A ako ne budeš željela da dojiš, e onda bolje da ti to i ne pričam, bolje je tako, da ne znaš šta propuštaš.

Ljubim te puno, a bebaru još više!  

p.s. De majke ti, ako budeš dojila, pazi da ti ne grize bradavicu, em će užasno da te boli, em neće ništa izvući-navući. Gurni mu prst među desni, izvuci siku i ponovo. Mora da uhvati kako treba, široko. Nemoj brzo da mijenjaš strane, bar 20 min nek vuče jednu. I ako ti djeluje da nema ništa, nema veze, to samo krene odjednom… Refleks otpuštanja, ma naučićeš već sve i sama.

Foto preuzeta sa http://www.dailymail.co.uk/femail/article-26o da28142/Would-eat-toilet-Powerful-new-ad-series-shows-nursing-mothers-confined-bathroom-stalls-bid-break-taboo-public-breastfeeding.html

Give me a break!

Zadnjih dana ja bila nešto smooorenaaaa. Sve mi teško, ustati iz kreveta, šta za doručak pitanje teško kao da je biti ili ne biti, ne da mi se sa djecom vani… ništa mi se ne da.  A oni kao ajkulice koje su osjetile svežu krv nasrnuli na mene, ne daju mira sekunde.

Ma šta mi je, pa još juče sam bila kao mašina! Ustaj, čaj, limun, spakuj, vrtić, posao, mesnica, ručak, djeca, hrani, vani dok se boje ne istope i ne padnemo s nogu ravno u krevet. Baš sam bila zadovoljna kako dobro funkcionišemo, nas troje, djeca i ja.

Jes, to mi je. Bio tata pa otišao, a ja mislila da ću, ako se prebacim u brzinu „200 na sat“, ovaj put pobjeći tom osjećaju da mi nešto, neko, fali. Svaki put tako. Srećom ne traje duže od par dana. Evo već 8 mjeseci tako živimo, on radi daleko i dolazi jednom mjesečno.

Ali ovaj put me stvarno drmnulo. Počela da se nerviram. Daj pustite me bar suđe da sredim… usisam… prozor operem, moram i to nekad majku mu, ne mogu samo u vas da gledam! Gledam sebe kako galamim, a ja znam da to ne valja! Ne iz nekih pravilno-roditeljskih razloga, nego što znam da od toga samo gore. Udahni duboko i zamisli da su pred tobom tuđa djeca, a s tuđima moraš fino – metoda koju inače koristim u kriznim momentima smanjene strpljivosti, i koja funkcioniše, a sad sam je zaboravila. Ma obuvaj te papuče kad ti kažem, zato što ti ja kažem!!

Stress-mom-and-2-kids  Uhh, treba mi odmor od djece, definitivno! Pa stvarno, gdje je ovo normalno, ne imati predaha nikad nikad… I kad račune plaćam, i kad u nabavku idem, i kad se kupam, i kad kenjam, i kad hoću krišom ferrero da pojedem (neću valjda njima davati ferrero!).. Uvijek su tu, ni ferrero mi ne daju.

Ajoj jes mi žao što nisam otišla na onu promociju knjige „Satovi u majčinoj sobi“, baš sam željela. A znala sam da bi ona plakala i da bi babi i dedi bilo naporno da ih čuvaju oboje. I sve tako propuštam – kumin rođendan, sestrin rođendan, krštenje djeteta druge kume, brojna otvaranja izložbi… Daleko mi sve, čuvanje bi trajalo, 2 sata vožnje plus tamo bar sat… A kad ih vodim, tj. plačkivicu, onda mi put prođe u visokim frekvencijama njene vriske, pa mi naporno i to.

I tako, štedim djecu, štedim babu&dedu, samo sebe ne štedim. I bogamu, pogledam se u ogledalo i vidim da izgaram i da neće na dobro izaći. Pomislim – e sad ću ih odvesti u vrtić i onaj dan koji mi je neradni, moram malo sebi da dođem (radim 3 dana sedmično). Dođe ponedeljak, a meni žao da ona plače, da se ne ishodaju vani, i ne odvedem ih. I utorak isto. I sledeće sedmice opet isto. Ma sutra ću 100% da ih vodim, sad mi stvaaarno treba. Tu noć ona dobije temperaturicu, i pade vrtić u vodu, a ja se bila baš naoštrila.

Nešto oko 3 a.m. je bilo kad sam skontala da je vruća. Tiho u drugu sobu, mjeri temperaturu, sirup, umivaj, rashlađuj, doji, umivaj. Polako počinje da djeluje sirup, ona se umirila u mom naručju, toplota njenog lica mi grije prsa. Ljuljuškam je lagano, zastala u gašenju svjetala po stanu. Između prostorija, prostora, pauza u vremenu, više ne znam da li sam previše pospana da stojim ili sam se previše razbudila da spavam. Gegamo se, a meni lijepooo.

Preplavili me njena toplota i osjećaj čiste sreće. Apsolutno uživanje u tom malom biću koje prijeti da me pojede (a i jede me redovno). I znam, nema mi pomoći. Ja sam pečena, gotova, kapitulirala.

Da, ja sam ta užasna žena koja samo za djecu zna, kojoj je život stao. Dosadna mama. Koja hoda rasčupana i prepada djevojke. (Što su majke tako zapuštene!) Koja ne ide na rođendan najdivnijoj kumi na svijetu, da ne bi djeca plakala. I još dugo ću da propuštam mnoge stvari.

Ja ću nastaviti da kukam kako ne volim to, ali strašna istina je da nisam nikad bila srećnija, mirnija, zadovoljnija, nego otkad imam djecu. Sve ostalo su trice.

happy mom and kids walking in woods

Važno jedino da kuma razumije. :*

Ni jačeg bola ni bržeg zaborava

Drugarica se skoro porodila. Sretnem njenu mamu i pitam kako je, kaže da je dobro, ali je rekla da joj niko ni slučajno ne govori kako se to zaboravi (bolovi valjda). Hahaaa, od srca sam se nasmijala, i njena mama isto… Kao što se i svaka druga mama nasmije kad čuje izjavu tog tipa od novo-pridošlica u klub.

Sjetim se sebe poslije prvog… Htjela sam ići redom i svim ženama koje su rađale čestitati na preživljenom. Trebalo mi je vremena da se čudu načudim, kako to stvarno toliko može da boli. A navodno sam imala lak porođaj, tako su mi rekli.

Bol sam naravno zaboravila, vrlo brzo, sjećam se samo svoje priče o tome. I znate čega se još sjećam? Sjećam se kako se doktor nije udostojio da mi kaže kako mi je probio vodenjak, nego je to saopštio mužu u hodniku, sjećam se kako je sestra galamila na mene što pitam zašto krvarim (očekivlaa sam vodu, ne krv) jer šta ja ima išta da gledam, oni sad vode brigu o meni… Sjećam se kako je doktor rekao ženi sa stola pored, dok joj je ušivao ranu, bez anestezije: „Šta je, nije te boljelo dok si ga pravila“. To je valjda neka interna šala po porodilištima. Sjećam se svog ušivanja bez anestezije. Sjećam se kako mi je bilo prevruće, a vode ni za lijeka.

Drugi porođaj druga priča. Bol uopšte nisam doživjela toliko intenzivno, mislim da je zato što sam bila spremna psihički na nj. Beba je izabrala opasan položaj za izlazak na svijet, i iz brige za nju, ja sam se duboko koncentrisala, potrudila se da budem najača moguće i da ne gubim vrijeme. Bol je bila nevažna. Ovaj put oko mene je bila sasvim jedna prijatna ekipa, vjerovatno je i to pomoglo da mi bude lakše. Super je prošlo. Ali ipak, ja ću se vjerovatno cijeli život sjećati kako me duša boljela što je beba sama u prostoriji pored, dok ja žudim za njom… Sjećaću se dugih sati i sati čekanja da je dodirnem, da je se nagledam.

Sa prvim djetetom mi to uopšte nije toliko smetalo, mislila sam da on svejedno nema pojma. Trebalo je da dođemo kući pa da ja skontam koliko njemu znači moja blizina. Trebalo mu je vremena da me osvoji. Sa drugom bebom sam znala bolje, željela da budemo zajedno, mislila da je važno da dojim brzo poslije porođaja… A ništa od toga. Ali koga to briga?! Nikoga. Nisam mogla ništa protiv sistema.

A šta ti ženo izmišljaš, važno je da je sve dobro prošlo, da ste ti i beba dobro, brzo se izadje iz bolnice, sve se to zaboravi… 

E ovo je najčešći komentar na bilo kakve prigovore glede uslova u porodilištima kod nas. E boga mi, ne zaboravi se! Ne zato što su to neke strašne stvari (mada, ako ćemo pravo, dešava se tamo svašta), već zato što je porođaj vjerovatno najintenzivniji događaj, doživljaj u vašem životu. Sjećaćete se svega! Nevjerovatno je, predivno je ugledati bebu.

Zašto dozvoliti da se od nečega što može biti najljepše iskustvo u životu napravi nešto tipa „to se zaboravi“.

Ja lično osjećam žal za tim momentima kad su se bebe rodile. Žaliću što ih nisam mogla uzeti u ruke, što smo dugo bili razdvojeni. Osjećam kao da sam propustila neki bitan momenat u njihovom životu. Možda ja pretjerujem, ali ipak, valja bi trebalo da imam pravo na svoju bebu ako mi je već to toliko značilo? Velika me ljubomora uhvati kad vidim kako se u drugim zemljama takve stvari podrazumijevaju.

Skoro je osnovano udruženje građana „Drip“. Oni se bore za bolje uslove u porodilištima, za humaniji pristup porodiljama, za ono što one žele. Vjerujem da su indirektno, a možda i direktno, doprinijeli dozvoljavanju prisustva partnera na porođaju, besplatno. Ko zna za šta će se sve izboriti još ako ih podržimo. Na fb-u imaju profil, uključite se, pratite dešavanja.

Znam, većinu ljudi ne zanima ova tema dok i sami ne osjete hladnoću sistema na vlastitoj koži. Ali sad su se već kola zakotrljala, ljudi su se angažovali da se nešto promijeni na bolje, zašto ne pomoći kad je već toliko lako – dati lajk na profilu i otići na neko dešavanje. Tina, Majo, Duška,Tanja, Jelena, Jovana, Sanja, Marina, Vladislava, Nina, Dragana… i sve ostale, luksuz neobraćanja pažnje na ovo vas može koštati! Izaberite šta vam je bolje.