Nacija jedinaca 1. dio

Kod nas nema mnogo jedinaca, bar ih prije nije bilo. Sad se to polako mijenja. Ali i dalje se smatra da jedincima nešto fali i zato su i dalje porodice sa jednim djetetom izložene čestim komentarima tipa „šta čekate“, „kad će drugo“ i sl. Odrasle jedinke vrste jedinac su naravno različite individue i teško se može generalizovati kako se oni osjećaju povodom ove teme, ali čini mi se da kao roditelji radije biraju da imaju više od jednog djeteta. To možda ipak govori o tome šta misle da li im nešto fali.

Stvar je u tome da su oni odrasli u okruženju gdje su većina njihovih vršnjaka imali brata ili sestru, ili oboje. Ne možeš žaliti za onim čega nemaš, ali i te kako je lako željeti da imaš ono što većina ima. A postoji jedno mjesto, iza sedam gora i sedam mora, gdje su jedinci zavladali. Da, bio je to strašni zakon koji je 1979. naredio da porodice smiju imati samo jedno dijete. Znate, Kina i njena politika jednog djeteta.                             One-child-policy

Ja sam imala sreću da za vrijeme fakulteta provedem neko vrijeme tamo. Mnogo mi je bilo zanimljivo, jezik me oduševio, ali i poslije godinu dana stanovanja u kampusu vrlo malo Kineza studenata sam upoznala, a sprijateljila se tek sa njih par. Ni to nije bilo bog zna kakvo druženje, mada mi se jedna djevojka jako dopala, ali eto ona je bila jednostavno prezauzeta.

U čemu je stvar? Prvo, zato što smo se mi u Domu za strane studente vrlo brzo uortačili pa nismo imali potrebu za više ljudi. Međutim, svi smo tu bili zbog kineskog i željeli smo da nađemo drugare Kineze koji bi nas uvukli u lokalno društvo, tako bi nam bilo i lakše i zanimljivije da učimo jezik. Pokušavali smo, ali nikako da kliknemo s njima.

Sjećam se kako je jedan tip doveo na žurku svoju novu djevojku Kineskinju. Predivna, lljepota za sjesti i pjesme pisati, ma i dan danas se sjećam utiska. Kažem ja: „Wauu, kako je lijepa!“ a on: „Jeste, ali previše je Kineskinja“(She’s too Chinese). Nisu dugo opstali.

Šta mu je to značilo? Šta se to nama nije sviđalo kod naših vršnjaka Kineza? Pa, nije lako definisati, ali nekako su nam bili kao roboti. Programirani. Sve se radi zato što to tako treba, a ono što se ne radi, ne radi se zato što tako ne treba. Nema spontanosti. Sjedim na nekoj drugoj žurci pored dvojice Kineza i baš pomislim kako je ovaj jedan neobičan, ima repić, kad već njegov drugar mi govori: „Znaš, on se bavi filmom, zato mora tako da se oblači i takvu frizuru da nosi“. Ajme majko!

Gomilu primjera još bih mogla da navedem, ali nema potrebe. Hoću da kažem da smo mi poslije nekog vremena to pripisali mentalitetu i pomirili se s tim. A onda, poslije još nekog vremena, počelo je da postaje jasno da to ima mnogo veze i s tim što su svi oni jedinci!! U takvoj mnogoljudnoj sredini vladaju malo žešći zakoni preživljavanja. Jedno je biti najbolji među par stotina, ali ‘adje budi najbolji među par hiljada, par desetina hiljada! A jedinac u majke mora biti najbolji, barem u smislu da najbolje iskoristi sopstvene potencijale.

I tako su mali Kinezi rasli u maksimalno iskorištenom i isplaniranom vremenu. Jedna drugarica nam je pričala kako nikad nije išla sa roditeljima na ljetovanje zato što je tokom ljeta pohađala razne kurseve, pripremne škole za ovo i ono. Dan iskorišten maksimalno, nema praznog hoda! Škola, jezik, instrument, sport i još 100 čuda.

..I da čovjek ostane (postane) normalan! Nema tog mentaliteta koji bi pomogao djeci da se izbore za samosvijest pored ovakvog tempa. To je taj problem koji je nas udaljavao od kolega Kineza, bili su nam kao djeca – Mama mi je rekla da budem dobar i ja sam dobar. I trebalo mi je vremena da dokučim da nije to mentalitet, već nedostatak iskustva, životnog iskustva.

Natalitet i mentalitet

Zanimljiva pojava, kad se spomene da je neko „tuđi“ u braku a još nemaju djecu, obično slijedi komentar jedno padajuće „aaa“ i pauzica. Ton te tišine nekako ne bude blagonaklon, kao da se prećuti „hoće još da uživa (kao da ljudi koji rađaju djecu to rade ne iz uživanja već idu na prisilni rad), ganja karijeru, misli samo na sebe… a možda je problem u pitanju“.  Uglavnom je žena meta, jer kad su još djeca ometala tate u poslovnim poduhvatima! Bez obzira kakav je njen status na tom polju, nezaposlena, sa ugovorom na određeno ili nešto treće isto tako nepovoljno za ići u babine, ženi se pripisuje sebično ponašanje.

Međutim, kada se radi o bliskim osobama, nekom „našem“, ugao gledanja se mijenja. Čekanje boljeg sutra postaje pametna i odgovorna odluka, čak i „želja za uživanjem“ postane legitimna, jer svejedno nema žurbe, neće rađati petoro djece već vjerovatno dvoje najviše, a to se lako stigne za par godina.

Pošto je to sve tako logično i jednostavno, odakle onda ta negativnost prema ljudima koji ne rađaju, ili čekaju na rađanje djece? Šta nas briga?!

Prije izvjesnog vremena netom je kružio tekst iz Politike o ženama kao odgovornima za pad nataliteta, krivo „produženo školovanje i hedonistički obrazac življenja“. U tom grmu leži zec dakle, zato ljudi misle da je ok zabadati nos u tuđe planiranje porodice. Svjesni smo da nam je natalitet problematičan i sad bi svi da se to promijeni, ali ako može neko drugi da se bori s tim. Nama i „našima“ je teško jer nemamo para, vremena, prostora… raznih uslova.

Žene su glavni krivci?! Sjećam se kako je jednom prijatelj presjekao moju žalopojku o tome kako se briga o djeci svela na mene, nemam odmora, tralala… Kaže on: „Sve ste iste. Hoćete djecu, a kad ih dobijete žalite se da vam je teško„. Ja: „Aman, ne žalim se ja na djecu, no na… Uostalom, šta to znači? Da se samo muškarci pitaju, djeca bi se rađala… nikad?!“ Naravno, ima dosta muškaraca koji su inicijatori „pravljenja bebe“, ali nešto mislim da je u pitanju manjina. I mislim da je ovaj moj prijatelj svojom izjavom ubo u metu – da su ipak žene krive za razmnožavanje, pa koliko god malobrojno bilo. Da su muškarci glavni nosioci tog poriva, bilo bi nas puno manje.

Izvjesno vrijeme kod mene na poslu, u zbornici, stoji natpis o tome koliko se osnovnih škola zatvara ove godine. 18 područnih škola treba da bude ugašeno, sedam škola koje su do sada imale status devetorazrednih prekvalifikovano je u status petorazrednih, a 11 obrazovnih ustanova sa dosadašnjim statusom centralnih škola će biti prevedeno u područna odjeljenja. Ugrožena mi struka, zato me tema okupira. Možemo se mi prosvetari buniti protiv racionalizacije šk. sistema koliko hoćemo, ali istina je da nema djece i tu nam ništa ne može pomoći.

Bi li iznenadno povećanje standarda i svakolikih uslova pomoglo? Slabo. Skoro čujem da npr. u jendom gradiću u Njemačkoj ima više djece imigranata u školama nego original Njemaca. Stara je to vijest da je u razvijenim zemljama natalitet problematično polje. Ne pomažu tu pare. Razmišljamo li o tim drušvima kao hedonističkim? Hmm, možda malo, više materijalističkim, vrijednim, hladnim.

Jednom sam na tv-u gledala reportažu o natalitetu u Švedskoj. Pitaju ženu na ulici ima li djecu. Nema. A da li želi? Ne. Zašto? Zato što je to velika odgovornost. Da li je ona ikad zakasnila na posao, smatra li se odgovornom osobom? Nije nikad, odgovorna je. Meni se ovo urezalo u sjećanje, već godinama čini mi se. Zato što bih ja odgovarala ovako da se radi npr. o psima. Zašto ne želim imati psa? Sviđa se meni kad neko ima psa, ali više mi se sviđa da sam ja bez njih. Veliki je to posao, ne vidim šta tu toliko ima dobro u tome. Ponekad, kad se podružim sa nekim cukom padne mi to na pamet, ali samo kratko, lako ispari ta misao. Istina je da ja nemam puno dodira sa psećim svijetom, da ne kažem da sam otuđena od njega. Čini mi se da ona gospođa Šveđanka upravo tako gleda na djecu. Ne bih rekla da kod nje hedonizam i sebičnost igraju ulogu, već prosto otuđenost od djece.

Gledam, i kod nas se sve više tako živi. Ljudi nemaju dodira sa dječicom, osim ako ih nema neko blizak. Slabo se ljudi druže inače, pogotovo kako je ovaj materijalizam napao, pa se sad svi snebivaju otići nekome ko ima djecu bez poklončića za njih. Nije hedonizam napravio „djeca-smetnja-mentalitet“, nego opšta otuđenost od djece.

I ne piše nam se dobro, tj. brojno. Ni Njemcima, ni Šveđanima… Pošto im se „uvozni ljudi“ (imigranti) baš i ne sviđaju, sve mi se više čini realno da će jednog dana doći dan kad će djeca početi da se proizvode a ne rađaju. Neće više biti „privatne djece“, osim kod staromodnih, divljih, drevnih ljudi, kao u knjigama „Mi“, „Hrabri novi svijet“… Ko nije čitao, neka pročita, odlične su.