Kako se riješiti frustracije?

Neki možda ne znaju, mi živimo u vremenu djetetopoklonstva. Različite teorije postoje o tome kako i zašto je to tako. Men’ se nešto čini da je možda i zbog toga što su odrasli ljudi počeli mnogo od djece da uče, o sreći, o ljubavi, o veselju, uživanju u kiši i raznim nekim drugim stvarima, malim i velikim. Da ne spominjem kako od njih nauče koliko je zdravlje bitno. Nije šala, ipak su to najvažnije stvari u životu. Kako da im se ne poklonimo kad nam tako veliku mudrost donose?

minervina-sova

Ali zašto, ooo zašto ne usvajamo ni jednu lekciju o tome kako kanalisati, izbaciti frustraciju iz sopstva? Čini nam se da su, kad se o tome radi, samo derišta i da o tome ipak mi treba njih nešto da naučimo? Kako treba biti razuman i staložen, razumjeti situaciju, pomiriti se sa činjenicama, meditirati ko može ili tako nešto ozbiljno i pametno…

Pali li to nama ili samo skupljamo gorčinu u sebi kao neku prašinu pometenu u ćošak, da se ne vidi?

Djeca možda nemaju neke ozbiljne probleme kao mi, ali i te njihove neozbiljne poprilično intenzivno doživljavaju. Frustracija prava pravcata. Kako im onda uspijeva da to tako lako zaborave?

Metoda po djetetu, za oslobađanje od frustracije bi bila sledeća:

  • Jako se naljutite, rasplačite se, možete i da se dernjate – oslobađa uzburkalu energiju, skoro katarzičan učinak postiže.
  • Budite grozni prema nekome – frustracija je pomračenje uma, kad dozvolite sebi da to izađe iz vas, izašlo je i vjerovatno se neće vratiti, a i uvidite da morate požuriti sa izlječenjem jer osim što vam nije fino, prije ste imali jedan problem a sad ste već napravili dva.
  • Vrijeme je za pomirbenu fazu, kod djeteta je to ono kad prizna da je bilo zločasto i da nije bilo fino što je tuklo nekog jer nije moglo dobiti nešto. Više nema vriske i otimanja, samo malo uzdisanja i pokoja zaostala suzica. U prevodu – smorite nekoga, možete se poslužiti tehnologijom tipa telefon, net.. ako nemate nekog u blizini da se izjadate.
  • Pošto mi ipak nismo djeca, treba nam malo veći spektar radnji nezrelog karaktera, čisto da se utvrdi gradivo, predlažem obžderavanje – kad vam prisjedne, već će vam i frustracija popuštati i dosaditi i  tad ste spremni za poslednju etapu metode
  • Idite vani da se igrate sa drugarima – ima nešto u tome VANI, tako tvrde sva djeca, uvijek su mnogo sretniji vani nego unutra. Vi se možda ne znate igrati ganje i tako to, ali sigurno se znate igrati sudića, kafice, pokvarenih telefona, penjanje na brdo…

Ko ovo pokuša, do kraja dana biće onaj stari, od frustrr neće ostati ni f i moćiće sa smiješkom da položi glavu na jastuk. Djeca garantuju.

Give me a break!

Zadnjih dana ja bila nešto smooorenaaaa. Sve mi teško, ustati iz kreveta, šta za doručak pitanje teško kao da je biti ili ne biti, ne da mi se sa djecom vani… ništa mi se ne da.  A oni kao ajkulice koje su osjetile svežu krv nasrnuli na mene, ne daju mira sekunde.

Ma šta mi je, pa još juče sam bila kao mašina! Ustaj, čaj, limun, spakuj, vrtić, posao, mesnica, ručak, djeca, hrani, vani dok se boje ne istope i ne padnemo s nogu ravno u krevet. Baš sam bila zadovoljna kako dobro funkcionišemo, nas troje, djeca i ja.

Jes, to mi je. Bio tata pa otišao, a ja mislila da ću, ako se prebacim u brzinu „200 na sat“, ovaj put pobjeći tom osjećaju da mi nešto, neko, fali. Svaki put tako. Srećom ne traje duže od par dana. Evo već 8 mjeseci tako živimo, on radi daleko i dolazi jednom mjesečno.

Ali ovaj put me stvarno drmnulo. Počela da se nerviram. Daj pustite me bar suđe da sredim… usisam… prozor operem, moram i to nekad majku mu, ne mogu samo u vas da gledam! Gledam sebe kako galamim, a ja znam da to ne valja! Ne iz nekih pravilno-roditeljskih razloga, nego što znam da od toga samo gore. Udahni duboko i zamisli da su pred tobom tuđa djeca, a s tuđima moraš fino – metoda koju inače koristim u kriznim momentima smanjene strpljivosti, i koja funkcioniše, a sad sam je zaboravila. Ma obuvaj te papuče kad ti kažem, zato što ti ja kažem!!

Stress-mom-and-2-kids  Uhh, treba mi odmor od djece, definitivno! Pa stvarno, gdje je ovo normalno, ne imati predaha nikad nikad… I kad račune plaćam, i kad u nabavku idem, i kad se kupam, i kad kenjam, i kad hoću krišom ferrero da pojedem (neću valjda njima davati ferrero!).. Uvijek su tu, ni ferrero mi ne daju.

Ajoj jes mi žao što nisam otišla na onu promociju knjige „Satovi u majčinoj sobi“, baš sam željela. A znala sam da bi ona plakala i da bi babi i dedi bilo naporno da ih čuvaju oboje. I sve tako propuštam – kumin rođendan, sestrin rođendan, krštenje djeteta druge kume, brojna otvaranja izložbi… Daleko mi sve, čuvanje bi trajalo, 2 sata vožnje plus tamo bar sat… A kad ih vodim, tj. plačkivicu, onda mi put prođe u visokim frekvencijama njene vriske, pa mi naporno i to.

I tako, štedim djecu, štedim babu&dedu, samo sebe ne štedim. I bogamu, pogledam se u ogledalo i vidim da izgaram i da neće na dobro izaći. Pomislim – e sad ću ih odvesti u vrtić i onaj dan koji mi je neradni, moram malo sebi da dođem (radim 3 dana sedmično). Dođe ponedeljak, a meni žao da ona plače, da se ne ishodaju vani, i ne odvedem ih. I utorak isto. I sledeće sedmice opet isto. Ma sutra ću 100% da ih vodim, sad mi stvaaarno treba. Tu noć ona dobije temperaturicu, i pade vrtić u vodu, a ja se bila baš naoštrila.

Nešto oko 3 a.m. je bilo kad sam skontala da je vruća. Tiho u drugu sobu, mjeri temperaturu, sirup, umivaj, rashlađuj, doji, umivaj. Polako počinje da djeluje sirup, ona se umirila u mom naručju, toplota njenog lica mi grije prsa. Ljuljuškam je lagano, zastala u gašenju svjetala po stanu. Između prostorija, prostora, pauza u vremenu, više ne znam da li sam previše pospana da stojim ili sam se previše razbudila da spavam. Gegamo se, a meni lijepooo.

Preplavili me njena toplota i osjećaj čiste sreće. Apsolutno uživanje u tom malom biću koje prijeti da me pojede (a i jede me redovno). I znam, nema mi pomoći. Ja sam pečena, gotova, kapitulirala.

Da, ja sam ta užasna žena koja samo za djecu zna, kojoj je život stao. Dosadna mama. Koja hoda rasčupana i prepada djevojke. (Što su majke tako zapuštene!) Koja ne ide na rođendan najdivnijoj kumi na svijetu, da ne bi djeca plakala. I još dugo ću da propuštam mnoge stvari.

Ja ću nastaviti da kukam kako ne volim to, ali strašna istina je da nisam nikad bila srećnija, mirnija, zadovoljnija, nego otkad imam djecu. Sve ostalo su trice.

happy mom and kids walking in woods

Važno jedino da kuma razumije. :*

3 faze ljubomore kod starijeg djeteta

ljubomorko

Moj dječak je bio jako mali, imao svega 19 mjeseci kad je dobio sestru. Ljubomora je prisutna od početka, ali nije uvijek isto zastupljena. Nekad je jača, nekad skoro da se i ne primjeti. Sada, kad sekica ima 14 mjeseci čini mi se da se jasno izdvajaju 3 teže faze. Evo šta smo mi to prošli i kako smo se borili.

1. Kad dođe nova beba u kuću

Pričajući sa mnogim roditeljima stekla sam dojam da je skoro simptomatično za ovu fazu da se starije dijete razboli vrlo brzo po dolasku bebice. Kao da im je to od stresa i tuge što ih je mama ostavila kad je otišla u porodilište. Jeste to samo par dana ali njima to dođe kao izdaja. Još kad se pojavi sa novim mezimčetom!

Dva su moguća oblika ponašanja – ljuti na mamu ili na bebu.

Ja sam imala sreću da je druga beba bila prava dobrica, spavalica. Imala sam mnogo vremena da se mazarim sa prvorođenim. Osim toga, nisam nikad ostajala sama sa njih dvoje u početku. Tako je uvijek bio neko da ga zabavi kad ja moram da se posvetim bebi. Da nije bilo toga, ne znam šta bih. I uz ove olakšice je bilo zeznuto, npr. morala sam da ga nosam da zaspi prije nego sam izvadila konce!

2. Kad beba postane svjesna okoline, počne da puže i osvaja prostor – oko 6-7 mjeseci

I tako, taman mislim evo sve je leglo na svoje mjesto, kad ono..! On se navikao na ležeću bebu a ona odjednom svuda. Dođe da dira njegove igračke, kako sad to! I još mama stalno oko nje, samo je pazi…

Ovo mi je bio baš naporan period. „Mama pusti bebu, sad je moj red“ (da se nosa). Smjenjivali su se razni oblici zločastog ponašanja. Znala sam biti baš ljuta i zabrinuta – hoće li je ikad prihvatiti!

Imali su potpuno suprotan ritam spavanja, na smjenu zaspivali. Kad uspavljujem bebu on galami. Ja iscrpljena, živci počeli popuštati, a onda me mama dozvala pameti sa jednim „Ali ti moraš biti spremna na te situacije sa djecom“.

Vođena parolom „udri brigu na veselje“, pustila sam da nam on diktira tempo. Kad ne da bebi da spava, nema veze, spavaće kasnije, idemo vani! Nosiljka spas. Beba je često spavala vani.

Ono što je, čini mi se, najbolje pomoglo u prevazilaženju te faze je što sam ih pustila da se zajedno valjaju po krevetu. Bilo me strah, nije uopšte naivno djelovalo kad on tako veliki zgnječi nju tako malu. Ali pustila sam da ona sama kaže kad joj ne odgovara. Uglavnom je uživala, vriska od sreće. A on je otkrio da beba zna da se igra, i svidjelo mu se.

I svidjelo mu se kad sam ja kao nju grdila što ne da bratu da spava i slično, tu se nešto osjetio uvaženim. Znao je čak da je brani od mene!

3. Kad prohoda i počne da otima igračke

Histerija napada! Sad odjednom ova mala hoće da bude ravnopravni član. Igračke više da se ne daju već se dijele, zajedničke?! Ne tako lako…

Manifestacija? Tuča! Guranje i udaranje kad mu nije po volji, čak i kad nema nikakve veze s njom. E ovdje sam uvela mjeru „tuće mama guzaru“ i sprovodim je u specijalnim prilikama. Znam da nije neka metoda, ali je bolja od nikakve. Granica mora da postoji.

Međutim, to pomaže samo trenutno. Vidjela sam da jednostavno treba da plešem kako oni sviraju, i da je bolje spriječiti nego liječiti. Moram da ih dobro izmorim hodanjem vani, da se igram s njima, da plešem s njima… I onda su dobri. Jer sad više nije problem samo njegova ljubomora, nego i njena.

Ponekad pomislim na to kako bi bilo da je on sam. Onda nikad ne bi imali te ljubomorne scene. Pomislim da bi bio zlatan. A onda shvatim da ovako, suočen sa izazovom „mlađa sestra“, ipak uči stvari koje ne bi naučio da je sam. I mislim da sve to samo pozitivno djeluje na njegov karakter. Vidjećemo!