Pismo iz obećane zemlje

 

Dragi blože (o Bože),

Pišem ti pismo jer dugo vidjeli se nismo. Nisam te zaboravila, naprotiv. Bilo je nekih priča koje sam htjela da ti pričam, odavno još… Ali, sve to je palo u sjenu priprema za daleke pute. Uzbuđenje je raslo, nije mi se dalo pisati ni o čemu drugom. Čekala sam samo da dođem, vidim i pišem o nečemu nmogo zanimljivijem. Obećana zemlja Njemačka, iz prve ruke!

U jednom smijeru ili povratna? – pitao je čovjek koji naplaćuje karte. Emigracija definitivno ili samo posjeta? Uh, to ni sami ne znamo još. Za sad, povratna. Imamo nekog privatnog posla, a i visoka trudnoća ne da čekati sređivanje papira.

Bili smo u Sarajevu, stariji klinjo i ja, dobili vizu taman da ističe pred termin porođaja i da nemaš pojma šta da činiš.

Bilo je jako hladno taj dan kad smo išli u ambasadu, velika magla. Kad smo ulazili u grad, Vladi, moj dječak, rekao je da pjevam onu pjesmu s kojom smo se spremali za put „Pala magla na pola Sarajeva..“ a ja sam pomislila kako eto ni magla ne mož’ više da padne na Sarajevo a da se onaj Damir ne žali…  Samo se žalimo, svi.

Uhvatila me trema kao da idem na polaganje negog strašnog ispita. Nerealno, sama sam se sebi čudila. Kad smo ušli, vidim lika koji skoro da place… Ma stvarno je plakao, objašnjava ženi koja nas pregleda da možda nije dobro popunio papire. Ona ga smiruje – Sve će vam oni to gore objasniti, ne brinite, stigli ste na vrijeme.. Blabla… Izgleda uobičajena scena, da dolaze ljudi nervozni kao da izlaze pred samog Boga, u nekom čistilištu, pa se odlučuje hoćeš li ‘vamo ili tamo. Pakao ili raj?

I tako mi dobili tamo. Odškrinuta vrata. Nema čekanja na presudu, odmah.

Radost. Da li se to i beba obradovala u stomaku ili su ipak bili oni pravi ljubavni leptirići, ne mogu da garantujem. Nešto je zaigralo u meni. Svidio mi se prvi dodir sa tom Njemačkom. Ekspresnost. Kutak za djecu da se igraju u ambasadi. (Zamislite to kod nas u opštinama!)

Putovanje!

Spremanje je bilo mučno. Pomalo sam se osjećala kao izbjeglica. Šta da ne ponesem, kad sve treba? Napuštamo svoj dom u koji smo uložili mnogo našeg skormnog novca. Sad sve ponovo moramo da kupujemo. Napuštamo porodicu, ljude koje volimo, zbog nade u neki bolji život.

Da li se stvarno tome nadam? Ne znam. U isto vrijeme me hvata i panika i olakšanje što odlazim iz tog malog grada u kojem je počelo sve da mi smeta.

10000 KM za proslavu Svetog Save u školama! A da se kupi bar jedna knjiga za školsku bibllioteku ponekad, gospodo?

Znam, nisam ja ništa bolja. Oni bar ne znaju šta čine, a ja znam šta ne činim. Ne činim ništa. Samo se tu nešto kao želim. Slaba sam. Lijena. Nadam se da će neki novi klinci biti sposobniji od nas.

Pakujem kofere i napuštam ludnicu. Idemo u izviđanje i pripremu terena za, nadamo se, mnogo duži boravak sledeći put.

Putujemo autobusom. Da, sa djecom. Čovjek ispred nas se okreće da nam kaže kako je naporno to sa djecom. Znam!! Znam da si se odmah prepao da će tebi to biti naporno. A meni je inače naporno sa djecom i kaficu popiti sa drugaricom, ili npr. prostrijeti veš na štrik. Sve je sa djecom borba.

Sjetila sam se sebe iz mladosti, kad sam jednom tako komantarisala kako me nerviraju ljudi koji vode malu djecu po busevima, uvijek ili plaču ili povraćaju… Što muče i sebe i dijete i sve nas ostale? Ono – Što se fino ne sklone negdje na par godina, možda deceniju, da nam ne smetaju?! Nevjerovatno kako lako čovjek može biti neuviđajan i sebičan.

……

Stigli. Djeca se naspavala, mi slomljeni. Taksi 25 evra, brrr.

Home sweet home, jesi li to ti?

U čas posla igračke su razbacane, pruga postavljena i vozić punom parom vozi u krug. Pomislim – da, valjda jeste dom tamo gdje su dječje igračke, tamo gdje smo mi zajedno. Mi smo dom.

Uzećemo odmah mjesečne karte za gradski prevoz – kaže on. Ej, a gdje se to vadi? Uuu… kako ću ja to u ponedeljak sama s njima?? Zamišljam kiosk i gužvu na sred velikog parkinga kao u Banjaluci. Na automatu, na svakoj stanici. Molim? Woow! Dobrodošla u budućnost, kažem sebi. 56 evra!! Joj, možda mi ipak ne treba? Jedna vožnja košta 2,5 evra. Uhh, daj.  Budućnost izgleda ima svoju cijenu…

Grad lijepo izgleda, iznenađujuće čak. Ima Dunav. Fino nam da šetamo, ali djeca ne sarađuju. Ona neće da hoda, cmizdri, on hoće da bježi. Na ulici čujem tuđe dijete kako place i drago mi, nismo jedini.

Na sve strane neki privlačni restorančići, radnje mame sa natpisima SALE… A mi ne možemo nigdje jer su djeca pomahnitala. Gdje god uđemo oni počnu da se otimaju, čak se i tuku! Udaraju jedno drugo šakama po glavi kao u crtanom filmu. Hjooj… A moramo ih vući i posuđe da kupimo, i frižider, i tepih… Al’ sve to nekako ide, nego je kod kuće problem. Neprestano lupaju, galame… Oni ne hodaju, oni trče, a to zvuči kao horda bizona koji galopiraju prerijom.

Do đavola, ima da nas izbace iz stana odmah! S njima ovakvima neće nas niko primiti… Moraćemo se seliti negdje u totalnu izolaciju.

Ne mogu s njima ni u obični market, bježe mi, otvaraju zamrzivače i crkoše od smijeha.

U glavi mi se vrti opaska jedne prijateljice, o nekim svojim poznanicima – Dijete je preuzelo kontrolu. Evo, upravo gladam svoje kako baš to rade. Izmiče mi kontrola, ne kontam šta se dešava. Kakva su to djeca? Kakva sam ja to majka? Šta sam to napravila od njih? Kako nisam primjetila ranije da su toliki divljaci? Da, baš to, divljaci. Osjećala sam se kao da sam došla sa dve životinjice iz divljine, a ne sa djecom.

A tako skoro sam bila baš zadovoljna kako funkcionišemo. Blaženo se topila na njih kako su slatki i kako je odlična stvar ta mala razlika između djece.

Preispitujem se – kakva sam ja to kao majka?? Kako sam uspjela tako mnogo da ih razmazim, kako to da ih nisam ni malo naučila finom ponašanju?

Pa sam se sjetila i onog komentara što sam dobila nedavno, onako grozno, da svi čuju – Ima li to dijete roditelje! – za moje dijete.

Šta je bilo – Anđa (da, tako se zove) se penjala na ogradu, a ispod stepenice. Igraonica, mi za stolom pored. U tom momentu stvarno nismo gledali, nešto se raspričali, a muž dotične se našao pored i hitro je skinuo. Ja se hvatam za glavu i mahnem mu zahvalno, osmjesi. Ali ne, mora ona gospođa da se isčudi, glasno osudi, gdje su ti roditelji, kako smiju puštati dijete da to radi… U tom momentu mi je stvarno bila odurna, pa ni pola sata prije toga ja sam pomagala njenoj curici da se obuje. Njih nije bilo na vidiku, gledala sam jer mi bilo teško da se savijam, zbog stomaka.

Kasnije, hladne glave, uviđam da mi je ta žena pomogla da shvatim neke stvari. Ona je zapravo rekla “Kakvi su to roditelji”, i ja kad razmislim, zapravo vidim da jeste do mene…

Da, oni su divlji zato što ja tako volim i zato što sam im ne samo pustila to, nego i podržavala. Naš stan je u pridzemlju, oni su i tamo stalno trkali, skakali po krevetu. Nije mi smetalo, čak mi odgovaralo da se izmore. Pošarala si zid? Ooo, baš si to lijepo nacrtala, ali evo ti sad papir… Vani se pentraju gdje stignu, gledala sam ih i kako se baš i na sličnu ogradu penju. Važno mi je bilo da nauče sami da se čuvaju. Čak, kad ne mogu negdje sami da se popnu, ja ih bodrim, ne pomažem im nego im pokazujem gdje da se drže da uspiju. I onda se zajedno radujemo. Anđa od kako je prohodala nije htjela dati ruku kad silazi niz stepenice, ja sam je pustila. Uživala sam u njenoj spretnosti i samostalnosti.

Imali smo svoj poprilično ograničen radijus kretanja, iako su se smjenjivali Prnjavor, BL i Kotor-Varoš. Ali sve je to bilo dobro utabano i poznato. Familija. Šoping skoro nikad, samo osnovne potrepštine. Išli u goste isto skoro nikad, jer sa drugarima se ugalvnom nalazimo vani. Nama isto rijetko neko dolazi.

Tako mi je bilo lako i fino s njima. Sve je bilo podređeno njihovim potrebama, nije bilo problema. Mislila sam da im time činim dobro a sad uviđam da to baš i nije tako. Slabo sam ih civilizovala.

Ljubomorna sam na one koji su od starta djecu učili da sjede u kafiću, da sjede mirno u kolicima dok  šopinguju, da i kod kuće sjede i ništa ne razbacuju. Takva djeca su fina, mirna, sa njima nema problema. A moji samo belaje prave gdje god se okrenu.

Bože, kad se samo sjetim kako sam se prije par mjeseci kikotala zajedno s njima kad su kao oni sami prali ruke u kupatilu (imaju svoje stolice da se popnu, pa mogu), pa uzeli neke zdjelice sa kojima se igramo kad se kupaju, i polijevali se. Napravili poplavu. Čula sam ja šta se dešava,  nego pustila. Bila oduševljena kako je on znao  ne samo da skine svu svoju odjeću nego je i njoj pomogao, i njih dvoje gole tako se “tuširali”.

Sad mi se to obija od glavu. Velika je borba prevaspitavati djecu. Nisam sigurna da mi ide uopšte, ili opet samo se prepuštam njima. Po cijeli dan se igramo.

Polako i oni se navikavaju na promjenu a i ja odustajem od ganjanja namještaja i čuda… Dovukli smo hrpu slikovnica i čitamo, učimo njemački iz njih. Moram priznati da je mnogo zanimljivije od onih knjiga za odrasle, za samoučenje.

Ganjamo dječja igrališta kojih ima ne znam ni sama koliko… Na sajtu grada ima spisak sa adresama, tako sam našla prvo, koje mi je u komšiluku. Bila sam oduševljena tom činjenicom skoro isto toliko koliko i postojanjem igrališta.

Bila sam tako sretna kad sam gledala djecu, rumene i razdragane, kako se spuštaju niz tobogan. Veselje. Joj kako je lako “kupiti” roditelje.. Samo nek je djeci lijepo, odmah i mi zadovoljni.

…..

Ironično, Prnjavor je baš nedavno pobijedio na Mtel-ovom takmičenju u broju dobrih djela, nagrada dječje igralište. Sigurna sam da će biti lijepo. Drago mi je. Drago mi je što tamo postoji takav čovjek, jedan neumorni aktivista, koji je animirao ljude da se osvoji to. Ali nije mi žao što to nije došlo ranije. Nije mi žao što možda nećemo stići vidjeti to. Jer znam, skoro da sam ubijeđena, da neće dugo trajati. Nije mi žao što neću gledati sistematsko uništavanje tog irgališta od strane idiota, iz dana u dan, i što neću gledati kako sistem idiota zadužen za javni red i mir ne čini ništa po tom pitanju.

……

A utisci o Njemačkoj? Pa, da vam kažem, lijepo je… Ali o tome u sledećem pismu.

Nadam se da neće biti problema, kao ni do sad, i da ću uspjeti da se vratim na vrijeme ovjde da se porađam.

Viele Grüße

Nina

Advertisements