Zašto je čitanje dosadno?

Čitanje se uvijek smatralo za plemenitu aktivnost. Međutim, kupljena sebi ili za poklon nekome, mnoga knjiga završi na privatnoj polici a da čitaoca vidjela nije. Nevina. Provodi godine čekajući da je neki slučajni prolaznik-gost spasi karijere ukrasnog objekta.

Da li su to loše knjige, smaračice na koje je grijeh trošiti vrijeme? Sigurno ne mislimo tako, tj. ne znamo, nismo ih pročitali. Nekako nam mrsko. Počnemo pa ostavimo poslije par listova, da čekaju neka bolja vremena.

Nešto mi se čini da je puno tih ljudi koji mnogo vole da čitaju, ali nikako da nađu odgovarajuću knjigu za pročitati…

Izgleda da je čitanje postalo dosadno. Zašto?

  • Zato što dugo traje. Mi živimo u instant vremenu. Sve što zahtijeva vrijeme djeluje kao gubljenje vremena. Ako budem visila nad knjigom 3 dana, propustiću nešto? Možda mi je dovolljno da pročitam na netu o čemu se radi, ne moram cijelu knjigu da čitam… 

Ima onih ljudi koji mogu pročitati roman za jednu noć. Doduše, ima i takvih romana kojima i ne treba više vremena. Ali, većini ljudi i većini romana treba bar nekoliko dana za doći do kraja. Minimum. Meni zadnji put to uspjelo kad sam se porodila prvi put. Izležavala se u bolnici po cijeli dan, uživala u neznanju da mi beba spava što je našopana vještačkom hranom, i čitala. Dakle, pauzirana dnevna rutina jedini način da par dana bude dovoljno za sažvakati knjigu.

  • Zato što zahtijeva koncentraciju, duže od 5 minuta. To smo mogli nekada davno. Sad je to naporno. Sad nije poželjno da mozak mnogo radi. (Pregoriće?) Treba nam odmor u smislu puštanja mozga na pašu. U stanju smo da ležimo ispred tv-a sat vremena i prebacujemo kanale, ili čačkamo net u potrazi za instant razonodom, i da se smaramo iz dana u dan. Ali uzeti knjigu i čitati umjesto toga bi nam bilo umarajuće? Hmm… Smarajuće:umarajuće=1:0
  • Zato što nemamo s kim da pričamo o tome. Nađete knjigu koja vas ponese, posvetite joj pohvalan komad svog vremena, oduševi vas i vi puni utisaka želite s nekim to da podijelite, a tamo nikoga… Muk. Pucanj u prazno. Bolje da i ne spominjem da čitam, rizikujem da misle da sam čudan ili da to radim zato što želim da se foliram. 
  • Izgubili smo vjeru da ima nešto dobro u tome. Književno djelo ili lako štivo tipa ženski/muški magazin? Izgleda da ne vidimo razliku. Izgleda da više ne vjerujemo u umjetnost. Zaboravili smo da imamo i neke malo dublje emocije kojima treba buđenje ponekad. Nismo mi površni koliko se trudimo da budemo.

I tako eto dođoh do poente da nisu knjige te koje su dosadne, napuštene, zapuštene i skupljači prašine, nego mi i naši mozgići. Sami sebe ne cijenimo dovoljno da filtriramo sadržaje koje konzumiramo. Dozvoljavamo da nam napadni novinski članci i sl. oduzimaju dragocjeno vrijeme i postepeno nas oblikuju u nekakve klonove koji nisu u stanju da ozbiljno razmišljaju a da ih ne zaboli glava. Kao kad oni debeli Ameri koji jedu samo brzu hranu probaju povrće pa im to bude fuj i povraća im se.

Tužno.

Ne mogu 100% odgovorno da tvrdim, ali čini mi se da su mene više oblikovale knjige koje sam pročitala nego moje sopstveno iskustvo. Šta sam mogla ja da naučim o svijetu, o životu, odrastajući u jednoj provincijskoj sredini? Knjige su me vodile daleko, kroz njih sam živjela stotine života, učile me kritičkom mišljenju, empatiji, poštovanju različitosti…

Knjige otvaraju vidike. Ko hoće jedan krug?

Advertisements

Šta djeca žele? Poklone!

Babine, rođendani, krštenja… Poklon obavezan. Šta izabrati?

Ja sam, kao i većina ljudi, obično gledala da to bude nešto praktično, nešto što će se svidjeti mami. Nešto što bi oni svejedno kupovali, pa što da ne iskoristimo priliku da im pomognemo.

A onda sam primjetila kako moj malac pamti po godinu dana unazad ko mu je koju igračku poklonio. Čini mi se da je to počelo kad je imao nešto malo više od godinu i po. Baš mi to nešto bilo zanimljivo pa sam obratila pažnju, čini mi se da dosta djece isto tako pamti.

To je preokrenulo prioritete pri kupovini poklona. Kakva odjeća, obuća, koje još dijete mari za to?!

Činjenica jeste da današnja djeca imaju mnogo igračaka i da je teško izabrati nešto atraktivno… Ali opet, njima je sve zanimljivo. Moj dječak ima gomilu autića i nikad mu ne dosade.

knjige-za-decu

Ja sam odlučila da poklonče obavezno mora da sadrži knjigu. Mi smo počeli da ganjamo slikovnice kad je klinjo imao oko godinu dana. Iznenadio me kako se zainteresovao tako malen. Čini mi se da svi oni jako vole slikovnice, samo neki ne znaju jer nisu imali prilike da ih otkriju. Podstaknite roditelje na čitanje djeci tako što ćete im donijeti knjigu, djeca će ih sama natjerati, 100%.

Kod nas se još mogu naći stara izdanja Svjetlost Sarajevo, jako jeftino a lijepo. Otkrila sam da djeca više vole te fine rukom ilustrovane slikovnice nego ove „moderne“, napadno drečavih boja sa prejednostavnim crtežom. One djeluju primamnljivo, kao nešto što će privući dječiju pažnju, i one to hoće, ali na 5 min. i ćao. Crteže se puno detalja će gledati duuugo dugo, i vraćaće im se redovno.

Za malu djecu obavezno je da budu tvrde kartonske stranice. Ima izbora. Moji su najviše voljeli one „sa otvaranjem“, kad ima nešto skriveno na stranici pa mora da se otvori. Može i ranije, ali 2 god. mi se čini kao ok vrijeme za preći i na papirne.

Tako dakle, predlažem da traženje poklona počnete u knjižari!

Osmomartovska rezolucija

„Neće mene niko pitati je li mi bilo teško putovati iz Kotor-Varoša u BL na kurs engleskog, već će me pitati da li ja pričam engleski.“

Tako sam razmišljala kad sam sama sebe tjerala da istrpim silno smaranje dok sam čekala autobuse po stanicama, lunjanje po gradu bez cilja dok čekam čas, moljakanje drugara da ostanu sa mnom malo poslije škole.. Previše mlada da se ne stidim sjesti negdje u kafanu sama, ili u studentsku čitaonicu npr.

Jako naporno, ali nikad nisam požalila, već naprotiv, samo sam dobro imala od toga. Prvo, propričala sam engleski, a drugo, naučila sam važnu lekciju o upornosti. Ponekad je zaboravim, al’ čim mi zatreba motivacije, ja se sjetim toga.

Sad mi je trebalo.

Nameračila sam se da naslikam jedan pejzaž poslije dugog perioda neslikanja. Nema se uslova za to, teško sa malom djecom u kući, blabla… Mami rođendan 8. marta pa mi to bio odličan povod, njoj za pokon.

Od ideje do realizacije trajalo je sramotno puno dana. Ako sam mogla uhvatiti pola sata za rad dnevno, tj. noćno, to je bio dobar prolaz. Pa gdje sad baš ti kutnjaci da rastu! Po cijeli dan vrebam priliku za slikanje, a ono nikako. Konačno počnem, odmah neko cvili.

Ali mom strpljenju se nije moglo stati na kraj! Mic po mic i eto slike. Nije neki veliki korak za umjetnost ali za ovu „umjetnicu“ je ogroman.

Prva koju vidite je ta nova, a evo i još nekih iz arhive za ljubitelje…