Natalitet i mentalitet

Zanimljiva pojava, kad se spomene da je neko „tuđi“ u braku a još nemaju djecu, obično slijedi komentar jedno padajuće „aaa“ i pauzica. Ton te tišine nekako ne bude blagonaklon, kao da se prećuti „hoće još da uživa (kao da ljudi koji rađaju djecu to rade ne iz uživanja već idu na prisilni rad), ganja karijeru, misli samo na sebe… a možda je problem u pitanju“.  Uglavnom je žena meta, jer kad su još djeca ometala tate u poslovnim poduhvatima! Bez obzira kakav je njen status na tom polju, nezaposlena, sa ugovorom na određeno ili nešto treće isto tako nepovoljno za ići u babine, ženi se pripisuje sebično ponašanje.

Međutim, kada se radi o bliskim osobama, nekom „našem“, ugao gledanja se mijenja. Čekanje boljeg sutra postaje pametna i odgovorna odluka, čak i „želja za uživanjem“ postane legitimna, jer svejedno nema žurbe, neće rađati petoro djece već vjerovatno dvoje najviše, a to se lako stigne za par godina.

Pošto je to sve tako logično i jednostavno, odakle onda ta negativnost prema ljudima koji ne rađaju, ili čekaju na rađanje djece? Šta nas briga?!

Prije izvjesnog vremena netom je kružio tekst iz Politike o ženama kao odgovornima za pad nataliteta, krivo „produženo školovanje i hedonistički obrazac življenja“. U tom grmu leži zec dakle, zato ljudi misle da je ok zabadati nos u tuđe planiranje porodice. Svjesni smo da nam je natalitet problematičan i sad bi svi da se to promijeni, ali ako može neko drugi da se bori s tim. Nama i „našima“ je teško jer nemamo para, vremena, prostora… raznih uslova.

Žene su glavni krivci?! Sjećam se kako je jednom prijatelj presjekao moju žalopojku o tome kako se briga o djeci svela na mene, nemam odmora, tralala… Kaže on: „Sve ste iste. Hoćete djecu, a kad ih dobijete žalite se da vam je teško„. Ja: „Aman, ne žalim se ja na djecu, no na… Uostalom, šta to znači? Da se samo muškarci pitaju, djeca bi se rađala… nikad?!“ Naravno, ima dosta muškaraca koji su inicijatori „pravljenja bebe“, ali nešto mislim da je u pitanju manjina. I mislim da je ovaj moj prijatelj svojom izjavom ubo u metu – da su ipak žene krive za razmnožavanje, pa koliko god malobrojno bilo. Da su muškarci glavni nosioci tog poriva, bilo bi nas puno manje.

Izvjesno vrijeme kod mene na poslu, u zbornici, stoji natpis o tome koliko se osnovnih škola zatvara ove godine. 18 područnih škola treba da bude ugašeno, sedam škola koje su do sada imale status devetorazrednih prekvalifikovano je u status petorazrednih, a 11 obrazovnih ustanova sa dosadašnjim statusom centralnih škola će biti prevedeno u područna odjeljenja. Ugrožena mi struka, zato me tema okupira. Možemo se mi prosvetari buniti protiv racionalizacije šk. sistema koliko hoćemo, ali istina je da nema djece i tu nam ništa ne može pomoći.

Bi li iznenadno povećanje standarda i svakolikih uslova pomoglo? Slabo. Skoro čujem da npr. u jendom gradiću u Njemačkoj ima više djece imigranata u školama nego original Njemaca. Stara je to vijest da je u razvijenim zemljama natalitet problematično polje. Ne pomažu tu pare. Razmišljamo li o tim drušvima kao hedonističkim? Hmm, možda malo, više materijalističkim, vrijednim, hladnim.

Jednom sam na tv-u gledala reportažu o natalitetu u Švedskoj. Pitaju ženu na ulici ima li djecu. Nema. A da li želi? Ne. Zašto? Zato što je to velika odgovornost. Da li je ona ikad zakasnila na posao, smatra li se odgovornom osobom? Nije nikad, odgovorna je. Meni se ovo urezalo u sjećanje, već godinama čini mi se. Zato što bih ja odgovarala ovako da se radi npr. o psima. Zašto ne želim imati psa? Sviđa se meni kad neko ima psa, ali više mi se sviđa da sam ja bez njih. Veliki je to posao, ne vidim šta tu toliko ima dobro u tome. Ponekad, kad se podružim sa nekim cukom padne mi to na pamet, ali samo kratko, lako ispari ta misao. Istina je da ja nemam puno dodira sa psećim svijetom, da ne kažem da sam otuđena od njega. Čini mi se da ona gospođa Šveđanka upravo tako gleda na djecu. Ne bih rekla da kod nje hedonizam i sebičnost igraju ulogu, već prosto otuđenost od djece.

Gledam, i kod nas se sve više tako živi. Ljudi nemaju dodira sa dječicom, osim ako ih nema neko blizak. Slabo se ljudi druže inače, pogotovo kako je ovaj materijalizam napao, pa se sad svi snebivaju otići nekome ko ima djecu bez poklončića za njih. Nije hedonizam napravio „djeca-smetnja-mentalitet“, nego opšta otuđenost od djece.

I ne piše nam se dobro, tj. brojno. Ni Njemcima, ni Šveđanima… Pošto im se „uvozni ljudi“ (imigranti) baš i ne sviđaju, sve mi se više čini realno da će jednog dana doći dan kad će djeca početi da se proizvode a ne rađaju. Neće više biti „privatne djece“, osim kod staromodnih, divljih, drevnih ljudi, kao u knjigama „Mi“, „Hrabri novi svijet“… Ko nije čitao, neka pročita, odlične su.

Tačan odgovor je..? (policija i prosveta junajted)

Zaustavlja mene policija. Ruka munjevito hvata pojas i vezuje me, kao – možda nisu skontali. Ipak jesu.

-Znate li razlog zaustavljanja? Niste bili vezani. Dajte vozačku i saobraćajnu.

Pokunjena ja kao dijete uhvaćeno u laži, a kroz glavu proleti misao tome koliko će koštati ovo, još me boli cijena popravke otpalog točka. Pružam dokumente.

– Uhh, ja žurim na posao.

– Gdje radite, koja firma?

– Nije firma, škola je.

– Prosveta? (vraća mi dokumente) Samo produžite.

KVIZ PITANJE:

Policajac, tj policajka me je pustila zato što:

1. već vlada osmomartovsko raspoloženje – to je ono kad se žene tretiraju kao da im je rođendan;

2. je vidjela 2 bebi-sjedalice u autu, žena ne može biti ravnodušna na to;

3. je prosveta toliko degradirana da je čak i policiji žao uzeti im „koji dinar“??