Konferencija beba i građanin trećeg reda

Juče je u mom gradu održana Konferencija beba. Gledam fotke na netu, sve nasmiješena lica, veselje, mnogo bebica i male djece (foto-galerija). Toliko ljepote, a ja ipak ne mogu da doživim to tako. Vidim samo cirkus, reklamu i prazne priče.

Pitam se šta to nije u redu sa mnom, gdje se svi tope ja se durim.

Podsjetilo me to na jedan video koji su mnogi lajkali na fb-u. Navodno muž napravio svoj ženi. Slatki bebi glasic priča dok gledamo kako u 3:50 min raste trudnički stomak, bebica se izvinjava mami što zbog nje ima mučnine, pa joj se zahvaljuje što je pazi, što se odrekla loših stvari, loše hrane, a uvela je zdrave stvari. Pa se beba rodi, milina. Svega na par sekundi, u tri navrata, vidi se kutija nalik tetrapaku, Anmum piše, i trudnica pije iz čaše dok taj glasić priča kako mama sad pije ono što je dobro za nju, bebu. Mlijeko za trudnice!!

Ja, pomalo šokirana „proizvodom“, skrećem pažnju ovoj trudnici koja je okačila to, da se radi o reklami, i da ne nasjeda na slatke, a zapravo perfidne, načine osvajanja kupaca, tačnije ispiranja mozga. Dobila sam odgovor koji otprilike kaže da sam hejter.

Hmm, da, očigledno jesam, tj. bolje reći ljutibaba resa.

Ali evo pogledajte.

A Konferencija beba…

Jeste li čuli za kampanju “Porodica za 5″ Ministarstva za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske pod sloganom “Ljepša Srpska – brojnija Srpska”? Evo dio članka iz 2009.godine, iz Blica:

„Mada je u Strategiji razvoja porodice u RS za period 2009-2014. godine predviđen čitav niz konkretnih mera za pronatalitetnu politiku, Ministarstvo za porodicu, omladinu i sport RS od svih predviđenih mera za sada je odlučilo da se bavi promocijom roditeljstva. Umesto izmena niza zakona u cilju stvaranja poreskih olakšica za višečlane porodice, ukidanja PDV-a na dečje potrepštine ili podsticanja zapošljavanja roditelja, što je u strategiji i obećano, predstavljen je spot „Porodica za 5”.

Za potrebe kampanje – spota, letaka, bilborda, majica i drugog promotivnog materijala, potrošeno je 17.082 marke.

Dakle, Konferencija beba je dio te kampanje, koja je očigledno sama sebi smisao. Malo reklame, kao nešto se radi na temu nataliteta, političari se slikaju, ljudi dobiju veselje i po neki sitan poklon, svi zadovoljni.

Besmisleno. Kad npr. Mtel ili Nektar sponzorišu neki događaj, oni to rade zarad pozitivnog imidža, jer znaju da će im se to vratiti, ljudi će kupovati njihov proizvod.

Šta naši gradovi misle kad organizuju ovakva dešavanja? Da li oni ozbiljno misle da će na takav način privoliti nekoga na rađanje djece? Da li su toliko naivni ili jednostavno koriste situaciju – znaju da treba nešto da se radi na tom polju, pa ajde ono naše staro – daj igara, jer sitna djeca, ne može šator i hljeb. Dobra promocija njih samih i ništa više.

To su mjere koje moja država provodi da bi me nagovorila da rađam djecu. Sreća po nju, mene niko nije morao nagovarati. Ali evo, ja sam podložna ideji da rodim i treće, pa ću da kažem šta bi to meni pomoglo da se ne osjećam kao građanin trećeg reda, jer otkad sam roditelj upravo se tako osjećam.

Par stavki, jako skromno i jednostavno za riješiti.

  • U Prnjavoru je kretanje sa kolicima noćna mora. Van centra, trotoari su više mjesto za trotoar nego trotoar, rupe, kaldrma. Tamo gdje ih ima, tj. u centru, na pješačkim prelazima nema kosog ivičnjaka ili rampe. Jednom me policajac htio kazniti jer sam prešla ulicu 2 metra od pješačkog. Zaspalo mi dijete u kolicima pa ja nisam htjela da ga cimam, nego prešla tu malo dalje gdje ima rampica za parking. Nije se fino proveo, mislim da više nikad neće smjeti dirnuti u ženu sa kolicima.
  • Ispod Hypo banke, rampa kojom se silazi pred Robnu kuću je skoro redovno blokirana parkiranim autima. Džabe meni da im naplatite brdo kazni ako ja svaki put moram da se nerviram i mučim se da se probijem tuda.
  • U parku nema tobogana. Nije tobogan sveto slovo, ali meni stvarno neprihvatljivo da mojoj djeci tobogan bude pojam. Da moramo u drugi grad da dijete vidi šta je to!
  • U parku nema kante za smeće. Oj, Ministarsvo za porodicu, zar je toliko teško smisliti i sprovesti mjeru kante za smeće pored dječijih ljulja? Mnoge majke bi vam bile zahvalne.
  • Šetnja gradom, naveče, kad glavna ulica postane pješačka zona – skoro svaki put prođe bar jedno auto. Džabe meni da ih sve kaznite, oderete, ako ja moram non-stop da strijepim kad se dijete udalji od mene. A trebalo bi da ima pravo slobodno da trčkara, pješačka je zona. Ljutim se na vas, upravo grada, što ne regulišete to kako treba, što ne postavite neke stubiće koji bi se mogli podizati i spuštati, zaključavati i otključavati, pa nek koristi ko mora, a ne svaka budala koja hoće baš ispred kladionice ili kafića da se parkira da mi kvari šetnju. Jer ja na to imam pravo! Ljutim se i na vas, sugrađani, što to tolerišete. Samo kažete – Opet auto – i sklanjate se u stranu. I puštate ih da se tako ponašaju. Umjesto da se udružimo i blokiramo put, da naučimo te nevaspitane da ne može tako, vi to podržavate.

Idete na Konferenciju beba, umjesto da iskoristite momenat kad se grad sjeti nas roditelja i da tražimo nešto od tog grada, vi se veselite, igrate se, slikate se…

——-

Eto, izgleda sam stvarno mrgud, ljutibaba resa. Neka mi neko pomogne, da me ne pojede ova moja zloća.

Advertisements

Učim slova, pa šta?!

Djeca ne treba da uče, djeca treba da se igraju – reče teta, učiteljica u penziji, koja radi u vrtiću gdje ide Malac. To je bio odgovor na moje pitanje da li oni tamo uče slova. Ne – kategorično. On zna već dosta slova. – počinjem ja ali me ona prekinu, prijekorno – Ma što to radiš! Djeca ne treba da uče… Sad ja zbunjena, kako ne uče kad… Nastavim ja svoje – Ma on sad za A kaže A-Andrej, za R kaže R-riba ribi grize rep (i-iba ibi gide ep!), a prije bilo A-auto, R-nešto ne sjećam se. Sad ona promijeni priču – Aaa tooo, jeste to radimo. – i ispriča kako i šta još sve rade. Skroz cool teta.

Ko lud, ko zbunjen? Ja ako učim dijete slova to je gnjavaža djeteta a ona što ga uči, to je igra?

Ne bi meni sad to zapelo za blog da nisam još ranije primjetila da postoje ekstremi na tom polju „kad i šta učiti dijete“. Velika je to polemika među roditeljima.

Jedni uče brojanje djecu koja jedva znaju reći mama, jako opterećeni i angažovani oko toga da dijete maksimalno napreduje na „akademskom“ nivou. Njihovo kad dođe u školu neće samo da zasjeni ostatak razreda nego maltene i učitelja/icu.

Drugi preziru svaki oblik podučavanja i rugaju se onima koji uče djecu slova prije škole – Šta će im to!! Pusti djecu da uživaju u djetinjstvu, biće vremena za učenje.

Ne znam što baš slova ispadoše kamen spoticanja, kao da su sveto slovo! Moj Malac npr. zaostaje u nekim stvarima za svojim vršnjacima, ali slova su mu bila prosta k’o pasulj.

Sa ovakvom slaglicom smo počeli

Sa ovakvom slaglicom smo počeli učenje

Počelo je slučajno, kroz igru. On se zainteresovao, ja pratila i brzo je napredovao. Mislila sam da će sa 2 godine već znati sva, ali nam je bila dosadila ta igra, ostavili, kasnije se vraćali. Da, mi ponekad učimo slova. Pisali smo ih po nekim drvenim pločicama s kojima se igrao, pa klipom u pijesku, pa kredom po asfaltu. Ponekad on sam pokaže neko slovo, nekad ga ja pitam. Uvijek se veselio tome.

I sad sam se ja našla zbunjena, kako to ja izgleda gnjavim dijete, kad sam samo pratila šta mu je zanimljivo? U čemu je razlika između tih slova i recimo znakova na automobilima? Niko ne kaže da je zadiranje u djetinjstvo kad to naučiš dijete. A gomila djece to uči, baš vole to.

Ja sam u svom kratkom roditeljskom stažu uvidjela da oni vole da ih nešto naučiš, pa šta god da je.

Neki dan trogodišnje dijete moje prijateljice odgovara njoj na pitanje – Šta je rekao Nil Amstrong kad je zakoračio na mjesec? Sav važan on odgovara – Ovo je maji kojak za toeka a vejiki za toetantvo. Smijemo se, bravo! Neko bi se sad isprenemagao i kritikovao kako nisu to stvari za djecu, kako je to iskompleksirana mama koja dijete uči takve stvari. Ja bih rado da pitam tog nekog, a šta je razlika između toga i npr. pitanja – Bako, bakice, a što će ti tako veliki zubi? U riječi čovječanstvo? Hmm… Evo jedan primjer, legendarna dječja pjesmica

Điha, điha četir noge

Sve četiri KRUTE

……..

UZDE od kanapa

BIČ… od očeva PREBIJENA štapa

RAGO jedna…

Malac je volio tu pjesmicu. Velikim slovima sam napisala riječi koje sam morala objasniti, krute noge mislim da ni sad ne konta. Ali eto, to je fino da dijete zna a nešto drugo je maltretiranje?

Ne opterećujem dijete sa slovima – mi je totalno foliranje, jer taj ko to kaže možda baš ganja dijete da nauči imena svih igrača Zvijezde, Partizana ili nešto takvo slično. Nešto što ne muti radost djetinjstva, kao ta strašna slova!