O kuvanju u ženama

Iz komšinicinog stana uvijek je bolje mirisao ručak nego iz mog. Mene je to grizlo iako se muž nikad nije žalio da mu moj ručak ne valja, ili da bi radije jeo njen ručak. Zamišljala sam da mu ipak nije svejedno što ga ne dočeka nešto malo specijalnije od mojih jednostavnih jela.

Mislim da mi je bilo najgore kad se komšinica hvali kako njen sin dobro jede, sve pojede, koliko mu je fino sve što skuva. Ja sam svom morala da dubim na glavi da pojede nešto što sam napravila. Pored svih mogućih preispitivanja o tome da li nešto griješim u njegovom vaspitanju pa mi se tako inati, samo mi je još trebalo da razmišljam o tome da li je do mog kulinarskog neumjeća.

Bila sam nesrećna. Mnogo vremena sam provodila čitajući razne recepte, pokušavajući da dostignem taj ideal dobre žene – dobre kuvarice.

Jednog dana na ručku mi je bila svekrva i rekla je, onako pasivno-agresivno kako svekrve to znaju, da mi je riža nekako… nešto nije baš. Sa facom kao da je probala limun, koji ne samo da je kiseo nego i truo. Tu sam pukla. Prokuvalo mi je u glavi, konačno.

Shvatila sam koliko sam luda bila. Zapitala sam se da li ona komšinica, koja me bacala u očaj opojnim mirisima svoje kuhinje, da li se ona ikad brinula što nema pojma o stvarima koje mene zanimaju. Smiješno mi je bilo. Sigurna sam da mnoge nije nikad ni probala, a za neke vjerovatno ni čula. I sigurno je boli uvo za to. A i zašto bi? Ona ima svoj svijet. Isto tako i ja.

Digla sam ruke od zadovoljavanja tuđih kriterijuma. Meni je važno je da je ručak na stolu, da je zdrav i da nije neukusan. Ne moram da se takmičim ni sa kim, svejedno kuvanje nije nikad ni bilo na listi mojih interesa. Đakonije i specijalitete ostavljam onima koje to stvarno zanima. Ja ću da se posvetim stvarima koje mene zanimaju. I biću srećnija, a samim tim i moj muž će da bude srećniji. I zato drage žene, kažem i vama… Ne brinite što neko drugi bolje kuva nego vi. Sasvim je O.K. biti prosječna kuvarica. Muževi više vole zadovoljnu ženu, nego da svaki dan jedu specijalitete. Za takvo nešto, tu je uvijek restoran. Pogotovo ako zajedno odete, onda je to još i provod.

 

Riječ autora:

Nažalost, bojim se da moram pisati i objašnjenje za tekst, da ne bih dobila komentare tipa „Ja kuvam ovako, onako… Ja isto ne volim da kuvam, blabla“.

Ne radi se ovdje o otkrivanju mudrosti, nego o razotkrivanju gluposti. 

Kuvanje je metafora za izmišljene ženske probleme koji od nas prave blesave očajnice. Komšinica i svekrva predstavljaju ljude do čijeg mišljenja nam nije mnogo stalo, ali iz nekih čudnih pobuda (nauka će valjda jednog dana da pronikne u tu pojavu), želimo da to mišljenje ipak bude najbolje moguće. Čak i po cijenu sopstvene sreće, zanemarivanja sebe. I tek onda kad postanemo stvarno nezadovoljne, dolzimo do tzv. „spoznaja“, koje nisu ništa drugo do li izmišljanje tople vode.

Gdje si bila ženo do sad?! Koju deceniju u razvoju si preskočila – dvadesete, tinejdž..?

Je li se na to svela ženska pamet?!

psi

 

 

Advertisements

Spasimo muškarce!

Zadnjih dana škole jako je naporno održati disciplinu u razredu. Djeca podivljaju, teško ih natjerati da rade. Obično mi je to vrijeme za priču o nekim izložbama, umjetnicima, onako neobavezno. Ove godine taman dobila specijalno izdanje jendog umjetničkog časopisa o Venecijanskom bijenalu. E odlično, baš ću im odnijeti da pogledaju… Ppp, malo sutra!

Baš bi bilo d od discipline da su vidjeli ovo.

Hjoj, i mene više smara to – gdje god okreneš, samo neke pizde materine i kurci palci, da prostite… Ne mož’ više čovjek živ ostati od toga. Nije da ovakav prizor ne ostavlja utisak, ali draže mi je što nisam vidjela uživo izložbu.

Ovi razbacani komadi spolovila i udova prosto banalizuju tijelo, seksualnost. Ne želim da takve slike ostaju u mom pamćenju. Želim da golo tijelo, i svoje i svog partnera, doživljavam kao nešto lijepo i uzbudljivo.

Šta uopšte jedan muškarac treba da osjeti kad ugleda ovaj supersonični falus? Da se osjeti umanjenim možda? Samo nam još to fali… Udrite i na njihovu seksualnost, kad ste već žene sjebali odavno.

Izmrcvarili nas, nego šta… Kako treba da izgledamo, kako da se oblačimo, kako ponašamo, kad da damo, kad da ne damo… Bombardovanje uzorima, savjetima. Prosto da se žena izgubi u tom svemu. Ne može ni da pomisli na seks a da se ne preispita prvo, je li obavila sve domaće zadatke, depilacije, seksi veš i to… Ako nisi, bolje nemoj ništa ni da počinješ! Prošla su vremena kad se za seks svalčilo, sad se za seks oblači – halteri, ‘alo! Nećeš valjda da budeš dosadna, pa da ti partner poželi uzbudljiviji komad mesa, kad ih već ima na sve strane a ti nećeš da se igraš!

One Fine Day

One Fine Day

Sjećate se ovog filma? Kad na kraju lijepa Mišel kaže svom dragom „Let’s do this right. Let me freshen up so I’ll feel a little more like a woman and less like a beat-up mommy“ – Hajde da uradimo ovo kako treba. Odoh da se osvježim, da mogu da se osjećam kao žena, a ne kao premlaćena mama…. Tako nekako mu kaže, i onda ode u toalet. Dok se ona uredila za seks, dragi zahrkao. Ej moja Mišel, draže ti je bilo imati obrijane noge nego seks?

Možda i nije, ali te društvo nafilovalo da misliš da nisi poželjna ako se nisi „sredila“.

.

Gledam one bilborde – Lisca kupaći kostimi. Tu mi se peče i beče neke fotošopirane profi-izgleduše i ja treba da kupim sebi takav kostim, koji će da me ubija u pojam jer ne mogu ni blizu dobro izgledati u njemu kao one. E ne bih te kupila, Lisca, da mi platiš. Em mene maltretiraš da se osjećam loše zbog svojih kila, em mi tu paradiraš s tim curicama mužu pod nosom. Kome treba da je gore što ne izgledam tako, meni ili njemu? A, izvinite, niste to htjeli? Htjeli ste samo da mi prodate kupaći? Oh, izvinite još jednom, molim vas, ja sam ovdje najmanje njega primjetila. Dajte ga uvećajte da pogledam malo bolje.

ximg_9523_brez_palme.jpg.pagespeed.ic.LH4wq0rWUh

Uništiše nas…

Muškarci su nove mete. Sve više stranica kozmetičkih kataloga i modnih magazina je posvećeno mukarcima. Žene su prezasićene, a tržište mora stalno da raste. Šta je ovaj hipsterizam do li izgovor da se muškarci uključe u industirju ljepote? Skupe frizurice, majčice, depilacije, kremice, pomadice… Ne morate kupovati proizvode za brijanje, ali onda obavezno morate kupovati proizvode za njegu vaše bradice. Save it or shave it!

Na sve strane golotinja, privatni pornići i sto čuda. Ne znam da li se to dešava parada seksualnosti ili parada impotencije, jer sve više ljudi kukaju kako nemaju seks. Libido im se srozao, ispiranje mozga uzima svoj danak. Sve je postalo normalno, obično. Uzbuđenje je sve teže naći.

Još samo fali da i muškarci počnu izbjegavati seks ako nisu izdepilirali prsa ili ti šta je već sve na tapetu… Plus, ako budu hodali po ovim izložbama moderne umjetnosti, ima da totalno podviju rep.

Šta da se radi?

Галерија

Koka ili jaje?

U osnovnoj školi približavanje 8. marta znači da će, shodno sveopštem tretiranju ovog praznika, panoi na zidovima da ocvjetaju. Budući da sam ja nastavnica likovnog, to spada u moj zadatak – angažovati djecu da urade prigodne radove. Meni taj kliše počeo da smeta, zato što mislim da škola kao ustanova propušta priliku da osvijesti djecu o problematici ravnopravnosti žena u društvu i šta zapravo ovaj datum predstavlja.

Ove godine htjela sam da napravimo malo drugačiji pano. Zadala sam djeci jednu brzinsku vježbu, da nacrtaju muškarca ili ženu kako radi posao netipičan za svoj pol. Spomenuli smo da je to povodom 8. marta. Nisam htjela ništa ja da im sugerišem, željela sam da vidim njihovo viđenje ove teme.

Povela se diskusija, kratko. Šta ćeš ti da crtaš? A ti? A ti? Smiju se. On će crtati Gospu kako drži pivkana i gleda utakmicu a  Marko pere prozore. Može, može, vi birate.

Neke curice govore da ne znaju šta da crtaju. Kako ne znate? Uzmite bilo koji posao koji se smatra da je tipično ženski i nacrtajte muškarca kako to radi, ili obrnuto. Nabrajali su neke, a one i dalje: „Pa oni to već rade“. Baš mi bi drago – radi se o seoskoj sredini, tu su ljudi konzervativniji, odbojni prema „zapadnom uticaju“. Znači, ima napretka! Moram da dodam da se primjećuje da su te djevojčice poprilično samopouzdane, samosvjesne, upravo kao da se vidi da dolaze iz zdrave porodične sredine.

Većina je odmah počela rad. Do kraja časa svi su bili gotovi i evo šta smo dobili…

Žene u ulozi muškaraca su radile uglavnom fizičke poslove, ali to su ipak bili poslovi koji ulaze u domen zanimanja – automehaničar, zidar, drvosječa… Da napomenem da su to crtali dječaci. Muškarci u ulozi žene su radili ISKLJUČIVO kućne poslove – prali suđe, veš, usisavali…Iako postoje zanimanja za koja se smatra da su navodno ženska, djeca se nisu sjetila ni jednog.

Šta nam ovo govori? Sve nam govori… Mladi muškarcai, isto kao i stariji pripadnici njihovog pola smatraju da žene koje hoće ravnopravnost treba da idu u šumu sjeći drva i slično.

Ništa novo tu nisam otkrila. Ali, ne mogu da se ne pitam, ne mogu da dokučim… Da li su oni naučili to, poprimili stav od odraslih, ili su odrasli primjesci tog roda ostali na nivou razmišljanja jednog pubertetlije, i to osnovca?!

Hladna četvorka i emotivna petica – priča u priči

Prije jedno mjesec dana vidjela sam konkurs za najbolju kratku priču na temu „Žene – juče, danas, sutra“, a organizator je UN Women. Priča je trebalo, između ostalog, da predstavi položaj žene u našem društvu. Ja nisam morala dva puta razmišljati hoću li pisati, priča je sama navirala iz mene – „Hoćete da čujete kakav je položaj žene?! Evo vam, evo vam“. Čim su djeca zaspala, bacila sam se na posao i napisala je. Zahvalna sam CaraDara-i što ju je objavila, najviše zbog toga što je to iskustvo objavljivanja teksta i čitanja komentara poslije meni bilo strašno zanimljivo, da se tako i rodila ideja da započnem blog. Ko želi da pročita, evo moja priča.

Nikad ranije nisam razmišljala o bilo kakvom pisanju. Zadnje „sastave“ sam pisala u srednjoj školi, a i tad sam stalno dobijala 4, uz obrazloženje da „nema dovoljno emocija, hladno je..“ Bilo je onih učenika koji su redovno dobijali 5, pa sam ja čitala njihove radove ne bi’ li „skinula fazon“ i konačno i ja jednom zadovoljila profesoricu. Ali to meni sve bilo previše njanjavo, nisam mogla nikad da se prekalim tako da pišem.

Neki dan sam pročitala priču, pisala je moja prijateljica za isti konkurs, koja me baš i podsjetila na te moje „hladne četvorke“. Radi se o jednom problemu žena u našem društvu koji nam je veoma dobro poznat, što bi se reklo – znamo ga k’o dobar dan, odmahujemo rukom kad to čujemo. Ali njena priča je tako lijepo napisana, jako prenosi emociju, da sigurno nećete ostati ravnodušni. Zato ću i da je podijelim sa vama. I nije mi njajavo, nego mi je divno. Poslije čitanja mi se ona moja odjednom učinila „hladna“.

I tako, dok strijepim kako će žiri da ocijeni moju priču, znam da je njena za čistu peticu, barem kod moje profesorice.

Izvolite…

         Evolucija-revolucija-repordukcija

Živjela je u BiH. U zemlji demokratije, ljudskih prava, jednakosti polova, prava na izbor. Dobro jutro, zemljo! Dobro jutro, svijete! U sebi je klicala, želeći da zagrli cijeli svijet. Svima je htjela reći da će postati majka. Srećna i ponosna, živeći svoj san. Hej, postaće majka!

Dani su brzo prolazili. Njenim venama je kolala krv brže nego ikada. Srce je kucalo, i u njemu novo srce. Tijelo je poprimalo novi izgled okruglaste nježnosti. U svemu je uživala i ništa je nije ometalo da svakodnevno obavlja životne zadatke. I dalje je bila supruga, prijateljica i poslovna žena.

Ali, ona je živjela u Bosni i Hercegovini. Zemlji okrnjenih snova. Bila je zbunjena. Kako to misle, nije završila sa procesom rađanja, pa nisu sigurni za dalje? A vrijedna je i pouzdana. Tako su joj rekli. Postala je teret. Trošak. Nepodobna. Jer je trudna.

Ljudi su je pitali kada ide na odusustvo. Odsustvovanje od pameti je jedina opcija, nema drugog odsustvovanja.Odgovarala je pognutih ramena i spuštenog pogleda. Nesigurna i postiđena. Kao da je nešto skrivila. Kasnije se utapala u suzama koje su izvirale iz nje, dok su je držale najčvršće ruke na svijetu, štiteći je od svih tih hladnih virusa koji je pokušavaju razoriti. U njima je nalazila snagu da iznova odolijeva svim strahovima. I da se suoči sa pandemičnim odsustvom morala. Da ostane ponosna i istraje do kraja.

I istrajala je. Rodila je najljepše plave oči, duboke poput Svemira. Njena sreća je postala nemjerljiva jedinica koja odolijeva svim zakonima fizike. I ona se rodila, iznova. Nada se da će njena kći moći odsanjati svoje snove, i da će njena priča početi kao ova. Da će Bosna i Hercegovina postati zemlja demokratije, ljudskih prava, jednakosti polova, prava na izbor. Sada iza Bosne i Hercegovine, zemlje okrnjenih snova, stoji samo tačka.